Riječki fotograf Aleksandar Tomulić dobitnik je nagrade „Tošo Dabac“ za 2023. godinu za cjelokupni dosadašnji rad i djelovanje na području fotografije. Riječ je o nagradi koju je Fotoklub Zagreb ustanovio 1975., kao trajni spomen na Tošu Dapca, doajena hrvatske fotografije, a dodjeljuje je Umjetnički savjet Fotokluba Zagreb jednom godišnje, i to dvojici autora (jednom članu FK-a Zagreb i jednom istaknutom fotografskom stvaraocu izvan kluba), za postignuća u fotografskoj umjetnosti.
Uz Tomulića, nagradu je ove godine kao član FK-a Zagreb dobio Vladimir Šimunić. Nagrada će dobitnicima biti uručena u Zagrebu, u utorak, 2. travnja, u 19.30 u Galeriji Fotokluba Zagreb kada će biti i otvorene samostalne izložbe nagrađenih autora.
Tim smo povodom s Aleksandrom Tomulićem razgovarali o fotografiji i njegovom stvaralačkom opusu.
Napravit ćemo klasični intervju s time što ću ja tebi postavljati glupa pitanja, a ti meni davati pametne odgovore.
I obrnuto?
Obrnuto ne.
Što tebi znači fotografija?
Meni fotografija na neki način u jednu ruku znači smisao života, ili to ona dobrim dijelom jest. Sustavno se bavim umjetničkom fotografijom nekih dvadeset godina, a samo druženje s fotografijom je počelo s devet godina, kada sam od svoje bake na poklon dobio prvi fotoaparat. Ti su počeci bili naivni, nevini, slikao sam obiteljske fotografije, putovanja, prijatelje. U srednjoj školi i na fakultetu sam fotografirao i sam razvijao fotografije, ali se tada još nisam počeo baviti umjetničkom fotografijom.
Što podrazumijevaš pod umjetničkom fotografijom?
To znači da ta fotografija ima neki viši smisao od nekog pukog prikaza stvarnosti.
Zašto misliš da si baš ti zaslužio nagradu „Tošo Dabac“?
Ja ne tvrdim da sam zaslužio nagradu, ja sam samo zahvalan što sam je dobio.
A zašto su ti je onda dali ako smatraš da je nisi zaslužio?
Jer su tako procijenili da bih je ja trebao dobiti.
Što ti nije dosta nagrada? /Smijeh/ Dobio si dosta nagrada zadnjih godina, znam da često šalješ fotografije na međunarodne salone i da si tamo pobrao dosta nagrada.
Da imam ukupno preko 470 nagrada na raznim svjetskim salonima (FIAP/PSA), a tu spadaju i neke značajne nagrade koje sam dobio; kao Godišnju nagradu Grada Rijeke, Godišnju nagradu Hrvatske zajednice tehničke kulture, dvaput Godišnju nagradu Hrvatskog fotosaveza, Godišnju nagradu Hrvatske zajednice tehničke kulture Rijeka, devet puta Županijsku nagradu za kulturno stvaralaštvo, taj Apoksiomen, tako da je tu cijeli niz značajnih nagrada, osim samih nagrada na fotografskim salonima.
Imaš li neki zid na koji to lijepiš ili vješaš ili imaš neki album?
Neke rijetke plakete vise na nekom zidu, ali većina nije javno izložena.
Čime ćeš se predstaviti zagrebačkoj publici?
Zagrebačka publika će vidjeti presjek mog uličnog ciklusa zadnjih 20 godina. To su većinom fotografije koje su nagrađivane na svjetskim salonima. Riječ je o 34 fotografije i vjerujem da će biti dobra izložba i dobro prihvaćena.
Smatraš sebe uličnim fotografom, što je za tebe ulična fotografija?
Ono što je meni najvažnije u fotografiji to je fotografija trenutka. Sebe smatram nekakvim lovcem upravo na taj neki pravi trenutak, i to je ono što me jako veseli u fotografiji. Znači, da uspijem na neki način isprovocirati i dočekati, uhvatiti taj pravi trenutak, da ga možda mogu i na neki način predosjetiti. Tražim interesantnu scenografiju ulice, koja je meni zgodna i čekam da se tu možda dogodi nekakav muving, da će nekakav prolaznik, možda sa svojom sjenom, sa sobom, s bilo čim, taj kadar dodatno oplemeniti.
Kako vidiš sebe u usporedbi s drugim hrvatskim fotografima? S kime te se može usporediti u Hrvatskoj?
Gledaj, nisam razmišljao o tome da se uspoređujem s nekim drugim. Imam neki svoj stil u fotografiji, neki svoj rukopis. Ako pričamo o nekim uzorima, od hrvatskih fotografa, recimo Praški ciklus Stanka Abadžića mi je nekakva vodilja, ali ne mogu reći da se ja sad mogu poistovjetiti s Abadžićem, niti da mi je on uzor u svemu.
A tko ti je uzor među poznatim svjetskim autorima?
Među svjetskim autorima, naravno, Henry Cartier Bresson, André Kertész.
Zašto baš Bresson?
Upravo zbog tog trenutka.
Nećeš valjda reći da poistovjećuješ s Bressonom?
Ne, ne poistovjećujem se, naravno.
Znam iz iskustva da kustosi kod nas dosta često i iznimno lako za fotografe koji se bave uličnom fotografijom kažu da fotografira u duhu Bressona itd..
Ja to nisam nikad izjavio, niti smatram da se mogu približiti Bressonu. Meni je najvažnije da radim fotografiju, ono što me veseli. A onda mi je jako drago kad netko drugi to prepozna i valorizira na pravi način, tako da se ne opterećujem ničim, ni u životu niti u fotografiji. Pokušavam uživati u jednom i u drugome.
Nisam nigdje vidio tvoje akt fotografije? Zašto ne snimaš akt fotografije?
Nema žena koje mi se nude da ih fotografiram tako da ih evo pozivam da mi se svakako jave, pa možemo odraditi neku akt fotografiju.
Tvoja žena ne bi imala ništa protiv?
Ne bi ona imala ništa protiv.
Držiš i nekakve radionice, tečajeve. Možeš nešto malo o tome?
Da, preko deset godina već držim tečaj digitalne fotografije. Nekoliko godina, tamo od prije korone, držim i radionicu ulične fotografije. Pripremam, i nadam se da će ove godine izaći, napredni tečaj digitalne fotografije, a osim toga držim i neka ciljana predavanja, zavisno od toga gdje me pozovu, s kojom temom, pa na neki način prezentiram i neka svoja razmišljanja u tom području. Vrlo interesantno, što se tiče tečajeva, je da mi većinom na tečajeve dolaze ženski polaznici.
Znači da si zgodan, šarmantan ili djeluješ tako.
Naravno, naravno, podrazumijeva se da dolaze radi toga. Od nekakve srednjoškolske dobi pa do umirovljenika. Interesantno mi je to što valjda ova muška populacija misli da sve zna o fotografiji pa da im ne treba nekakva edukacija.
A pod tim muškim koji znaju sve o fotografiji, uključuješ i sebe nadam se?/Smijeh/
Naravno, naravno. Ni ja ne znam sve. Nitko ne zna sve. Konstantno učim, napredujem, pratim sve što mogu i širim svoje vidike.
Vratimo se na fotografsko stvaralaštvo. Znamo se dugo i znaš da sam dosta kritičan prema onome što se uči na tim tečajevima, prije svega u Rijeci, ali naravno i šire. U tom kontekstu zanimaju me svi ti ljudi koji su kod tebe bili na tečajevima i radionicama. Gdje su oni sada, bave li se još fotografijom? Imamo li mi priliku vidjeti negdje rezultate njihovih fotografskih postignuća, nakon što su prošli tvoje fotografske radionice da vidimo jesi li uspješan pedagog, znaš li prenijeti to svoje znanje nekom drugom.
Znači, ima polaznica koje su bile kod mene na tečaju i sada osvajaju medalje po FIAP/PSA salonima, npr. Amy Jažić. Neke polaznice, a to ti jako dobro znaš, su i članice našeg kluba. Recimo Dubravka (Dubravka Ovčarić) i Nives (Nives Papandopulo) su bile kod mene na tečaju i sjajno rade fotografiju. Ima jedan dečko koji je bio na tečaju digitalne fotografije, ali sjajno radi crno bijelu fotografiju, klasičnu.
Što misliš o riječkim fotografima općenito? Jesmo li mi nešto specifično u odnosu na druge sredine u Hrvatskoj ili nam još uvijek nedostaje ono nešto što bi nas na neki način uzdignulo iznad prosjeka?
Sigurno da nam nedostaje. Smatram da smo jedna prosječna sredina. Ima tu sjajnih autora, ali ima puno prostora za napredak. Općenito, problem fotografije u Hrvatskoj je krovni. Problem je što nemamo muzej fotografije, što nemamo praktički nikoga tko se sustavno bavi fotografijom na nacionalnom nivou, a samim tim bi se onda sve to reflektiralo i na lokalne nivoe, klubove i općenito lokalne udruge. Nažalost, Hrvatski foto savez s odraslim fotografima ne radi skoro ništa, nego radi samo s djecom, što je sjajno i super stvar, ali jednostavno fali i taj segment rada Hrvatskog fotosaveza.
Vratimo se na riječku situaciju zato što i ti i ja živimo u Rijeci i dobro poznajemo riječke fotografkinje i fotografe i klupsku situaciju. Ti si jedno vrijeme bio član Fotokluba Rijeka pa si otišao u Fotoklub Color. Zašto si otišao?
Pa ja sam bio deset godina član Fotokluba Rijeka. Većinu toga vremena bio sam član Upravnog odbora… Izvršnog odbora… Ne znam kako se to točno zvalo. Onda sam u jednom trenutku shvatio da se tu više ne vidim, da jednostavno atmosfera nije kakva bi trebala biti. I ostali kolege fotografi su počeli odlaziti, tako da sam otišao i ja. Jedno vrijeme nisam bio član niti jednog kluba. Odnosno bio sam član Fotokluba Pag, ali to je više zbog mog lokalpatriotizma, pošto sam porijeklom s Paga, iz Novalje, a onda kad je Fotoklub Color krenuo malo ozbiljnije raditi, onda sam se priključio tamo. Družimo se, radimo dobre stvari i mislim da smo na pravom putu.
Voliš li više crno-bijelu ili fotografiju u boji, ili da možda preformuliram pitanje, smatraš li sebe jačim u crno-bijeloj ili u fotografiji u boji?
Smatram da sam bolji u fotografiji koja je monokromatska, znači crno-bijeloj fotografiji, ali naravno da nekim motivima odgovara boja i puštam ih u boji. Sve fotografije fotografiram u boji, a potom ih obrađujem takve kakve jesu, u boji i nakon toga, ono što ima smisla prebacujem u crno-bijelu fotografiju.
Član si Hrvatskog društva likovnih umjetnika, kako gledaš na fotografiju u segmentu autorskog pristupa kroz izložbe HDLUR?
Imamo dosta jaku sekciju fotografa u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika Rijeka, na čelu s, po meni, doajenom riječke fotografije Iztokom Žoržom. Mislim da ima sjajnih izložbi koje se na kraju pokažu u Kloviću, primjer za to je zadnja izložba Marka Gracina, tako da mislim da je hvale vrijedno da se godišnje tamo održe dvije-tri fotografske izložbe koje su respektabilne.
Ne učestvuješ u natječajnim tematskim izložbama Kritičar bira koje organizira Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, što HDLU Istre, što HDLU Rijeka. Znam da te vrlo rijetko tamo mogu vidjeti. Je li to zato što te to ne interesira ili nemaš vremena, motivacije?
Neki put je tema malo previše filozofska, a ja nisam takve prirode. Ako ja moram dva dana razmišljati što je kustos htio reći i kakvu fotografiju u stvari traži, onda ne sudjelujem.
Ali to i jest izazov.
Ne, ne OK, ali neki put nemam vremena, jer imam popriličnih obaveza. Neki put nemam vremena se toliko posvetiti nekom natječaju da bih sad, ne znam, mjesec dana radio nešto ciljano za neki natječaj. Znači, vrlo jednostavno, ako me tema zanima, ako mi se tema svidi, ako za temu imamo barem neke fotografije, onda naravno da učestvujem. Ako baš trebam od nule nešto raditi uglavnom ne učestvujem.
Namjeravaš li uskoro opet izlagati u Rijeci?
Pa Fotoklub Color je otvorio novu galeriju i nikakav problem nije da ovu izložbu koja će sad biti u Zagrebu i vezana je uz nagradu „Tošo Dabac“, prebacimo u Rijeku i riječkoj publici pokažemo taj moj neki ulični ciklus, presjek rada zadnjih 20 godina. To je od nekakvih ideja što se tiče Rijeke. Drugo nešto za sada ne spremam u Rijeci, ali sam pozvan 31. svibnja u Makedoniju. Taj dan imam otvorenje izložbe u Kumanovu, u sklopu Malinskog Foto festivala. Taj festival traje tri dana, petak, subota, nedjelja, tako da ću biti dole u Makedoniji, družiti se s kolegama. Ta samostalna izložba je isti ulični ciklus, malo proširen u odnosu na Zagreb, izlažem 48 fotografija i veselim se tome.
Moram dodati da je Zoran Đorđević vidio ovu izložbu u Kumanovu. Zoran Đorđević je srpski majstor fotografije iz Kragujevca. On je vidio izložbu za Kumanovo jer ju je on printao, kako ima sjajan studio i rekao je da je bio oduševljen, da su neki radovi antologijski, i to ne samo hrvatske fotografije i da mogu to izložiti u bilo kojoj galeriji
Kad bi riječka izložba mogla ugledati svjetlo dana?
To je dogovor nas u klubu. Što se mene tiče, možemo to vrlo brzo realizirati, to nije nikakav problem. Stvar je samo Umjetničkog savjeta galerije i dogovora koji bi bio pogodan termin da to postavim u Rijeci.
Često si pozvan u žirije izložbi u organizaciji FIAP-a. Zanima me što misliš o tim izložbama?
Situacija s FIAP-ovim izložbama je takva da je na njima na neki način prisutna nekakva FIAP ili PSA estetika. Neki put to nije baš ono što se meni sviđa u fotografiji, ali eto, učestvujem na tim salonima, žiriram te salone kad me pozovu. Bio sam 35 puta član žirija tih raznih natječaja, salona itd. Imam visoko zvanje Excellence FIAP (EFIAP) koje sam dobio još 2012.
Hoćeš li ići dalje, imaš li dovoljni broj bodova za neko veće zvanje?
Nemam uopće volje i želje. Ništa mi ne znači da sad tražim daljnja zvanja, možda jednog dana Master FIAP, ali o tom potom. A ova zvanja Excellence FIAP/bronca, Excellence FIAP/Silver, Excellence FIAP/Gold, Platina/ Diamond. To mi stvarno nije toliko bitno. Inače, nisam tip koji sad ganja nekakva zvanja, titule itd. Meni je bitno da uživam u fotografiji i onom što radim. Drago mi je kad to netko prepoznaje.
Što je sa zvanjima koje dodjeljuje Hrvatski foto savez, zašto njih nisi tražio?
Pa realno, ne znam da li ta zvanja ikome išta znače. Hrvatski savez slabo radi s odraslim fotografima i vrlo mali broj fotografa uopće traži i dobiva ta zvanja. Tako da, možda ću jednog dana i to tražiti. Ali smatram da Hrvatski savez mora uopće postići neku bolju vidljivost od strane nas fotografa.
Ja mislim da je dovoljno vidljiv. Naravno, to ovisi o kutu gledanja.
Pošto dosta dobro poznam i srpsku foto scenu, kad vidim što njihov savez radi, kako rade, kako se zvanja dobivaju kod njih… Recimo da članovi Foto saveza Srbije više cijene zvanja dobivena od fotosaveza nego, recimo zvanja od FIAP-a ili PSA. Tu se šalju majstorske kolekcije fotografija koje je onda Umjetnički savjet za dodjelu zvanja ocjenjuje i nije baš jednostavno dobiti takva zvanja.
Smatraš li da bi bilo bolje da izložbe takvog tipa (dakle FIAP i PSA) selektiraju povjesničari umjetnosti ili si zadovoljan s time da ih selektiraju fotografi poput tebe neovisno o tome kakva im je fotografska naobrazba?
Pa FIAP zna neki put biti kombinacija žirija u kojem su i nekakvi kustosi, povjesničari umjetnosti i fotografi sa zvanjima, znači s nekakvim iskustvom. Mislim da je to nekakva optimalna kombinacija. Najčešće budu minimalno tri člana žirija, pa onda se može napraviti neki presjek koji pak bude dobar i konkretan i dobre fotografije prođu selekciju.
Kažu ljudi za tebe da si hrpu nagrada dobio s tri – četiri jedne te iste fotografije koje si slao na različite sezone. Smatraš li da je to u redu da se jedna fotografija vrti po salonima deset godina?
Jednim dijelom je to istina, ali opet, pošto sam dobio preko 470 nagrada, ima tu dosta fotografija koje su mi nagrađivane. Osim toga, za dobivanje zvanja Excellence FIAP je bilo potrebno 50 različitih fotografija koje su prošle na FIAP-ovim salonima, a to je bilo 2012. U ovih 12 godina još je masu fotografija prolazilo na FIAP salonima i dobivalo nagrade, tako da se uopće ne opterećujem tuđim mišljenjem. Svatko ima pravo misliti što god želi. Ja radim svoje, kako u životu tako i u fotografiji i to je to.
I gdje ti je granica?
To je već jedno jako lijepo pitanje. Drago mi je što me to pitao, jer kad na uvodnom predavanju svog tečaja fotografije pričam kratko o sebi i pokažem svoju biografiju, onda kažem da mi je pred dvadesetak godina netko rekao da ću postići ovo što sam postigao sada, rekao bih mu da je lud i strpao bih ga definitivno u ludnicu. I ono što je jako bitno, kažem da nisam sebi postavio nikakve granice, samo se bavim fotografijom i uživam u njoj, a isti takav je i odgovor na to pitanje. Ne postavljam sebi nikakve granice. Radim iz dana u dan ono što me veseli, koliko god mogu i stižem, i to je to. Nisam očekivao Tošu Dapca ove godine. Očekivao sam možda jednog dana, ono… Eventualno… Jer je to stvarno vrhunska nagrada i na neki način ogromno priznanje za rad u fotografiji. Izuzetno sam zadovoljan što je Umjetnički savjet tu nagradu ove godine dodijelio meni i prepoznao na neki način taj moj rad i ljubav prema fotografiji.
Sjećaš li se svojih fotografskih početaka?
Apsolutno! I to mi je jedna od stavki mog pozdravnog govora za Zagreb.
Nemoj samo govoriti o meni molim te /smijeh/…
Ne, moram te spomenuti jer si bitno utjecao na moj fotografski put i ono, reklo bi se po domaći dao si mi vritnjak naprvo.
Izgleda da je bio slab, taj vritnjak, trebao sam ti dati jači /smijeh/.
Da možda si me trebao malo jače šutnuti, ali i ovo je bilo dovoljno dobro. Sad bi bio vjerojatno nobelovac da si me jače šutnuo, a ne samo kako me doma zezaju – mali od Toše.
Što bi poručio mladim ljudima i onima koji se žele baviti fotografijom? Koji je najbolji recept za uspjeh?
A nije stvar u uspjehu. Smatram da je jedina bitna stvar da si zadovoljan onim što radiš. Znači, učite, proučavajte fotografiju, fotografirajte puno, analizirajte to što radite. Učlanite se u neki klub da čujete mišljenje drugih iskusnih autora, i napredujete i time. Ali najbitnije je da volite to što radite i da uživate u tome. Rezultati će s vremenom doći. Netko će prepoznati taj vaš rad i tu vašu ljubav prema fotografiji. Probajte slati fotografije na natječaje. Dobit ćete neki feedback, je li neka fotografija dobra ili nije. Negdje ćete dobiti nagradu pa će vam to biti poticaj za dalje. I sve to kroz jedan niz godina dovodi do nekog uspjeha, ali sam uspjeh nije cilj sam po sebi, nego je smisao upravo to neko zadovoljstvo sobom i radom. Ja sam presretan kad napravim dobru fotografiju, bez obzira da li ona prošla na nekom salonu ili ne prošla. Imam takvih primjera gdje sam ja jako zadovoljan svojom fotografijom, ali je ona vrlo slabo prolazila na salonima, dobila možda dvije nagrade i prolaz je bio 20 posto, ali ja uopće nemam problema s time. Ja sam zadovoljan što sam baš ja napravio tu fotografiju i drago mi je da jesam.
Dakle, praviš se Tošo.
Ne napravim se Tošo. Uživam u fotografiji i sretan sam što sam mali od Toše.
Pojašnjenje:
FIAP – Federation Internationale de l’Art Photographique (Međunarodna federacija umjetničke fotografije) koja se bavi organiziranjem salona fotografije, pokroviteljstvom nad salonima i dodjeljivanjem fotografskih zvanja za postignuća na salonima pod pokroviteljstvom FIAP-a.
PSA – The Photographic Society of America (Fotografsko društvo Amerike) – američki je pandan FIAP-u
Fotografije: Ivica Nikolac
#Aleksandar Tomulić #Fotoklub Zagreb #Nagrada Tošo Dabac #Vladimir Šimunić
