„Od kada je krenula čitava ova situacija, odnosno od trenutka kada smo mi u Kazalištu počeli imati sastanke o tome zašto se u medijima o Kazalištu loše piše, nisam imala potrebu reagirati. Nikada nisam imala potrebu pričati javno o Kazalištu, niti u pozitivnom, niti u negativnom smislu. Većinom sam zadovoljna, najviše time što imamo sjajan ansambl, i moj rad nikad nije bio upitan, niti sam na sebi osobno osjetila neku nepravdu. No osjećam da veliki dio zaposlenika Kazališta nije zadovoljan. Svatko ima svoje razloge za to i ne mislim da bi se uprava trebala baviti srećom svojih zaposlenika, ali također ne mislim da bi to trebala poricati ističući stalno prvake, soliste, gostujuće umjetnike (oni su neminovno u povoljnijoj poslovnoj poziciji), a zanemarujući ogroman postotak ostalih zaposlenika koji čine kolektiv, započela je Jelena Lopatić, prvakinja Drame HNK Ivana pl. Zajca, koja je odlučila istupiti u javnost nakon što je to učinio i intendant Marin Blažević. Jelena Lopatić smatra da je način na koji se Marin Blažević razračunao s dijelom neistomišljenika, u najblažu ruku rečeno – neprihvatljiv. Ali kako nitko drugi osim tih po njemu spomenutih neistomišljenika nema potrebu javno se izložiti djeluje privid da je to samo nekoliko ljudi i da je priča o nezadovoljstvu samo kuloarska priča.

– Zašto nikada nisam željela govoriti u javnosti? Sve što se dogodilo u vezi Kazališta mislila sam da trebamo rješavati mi, unutar naše zgrade. Vjerujem da je u interesu intendantu Marinu Blaževiću i svim našim ravnateljima da svi dobro surađujemo, da dobro komuniciramo, ali dok postoji hijerarhija unutar svake grane jasno je da su nečija mišljenja važnija, jasno je i da su nečija mišljenja manje važna. A to nije osnova dobre komunikacije. Pretpostavljam da su zbog toga neke kolege imali potrebu svoje mišljenje podijeliti u javnosti. Svoje kritike i nezadovoljstva. Vjerujem da smo mnoge stvari mogli riješiti da smo između sebe zaista razgovarali, da nismo osjećali da osobne povrijeđenosti utječu na naš profesionalan odnos. To je zbilja važno – da možemo iskomunicirati i dobro i loše, i da se pritom unutar naše kuće osjećamo uvaženi i zaštićeni. I zato nisam imala potrebu ni o čemu nikada govoriti javno. To su naši problemi. I dok su pravno neupitni i ne prelaze granice da nekome nanose štetu, vjerovala sam da se mogu riješiti razgovorom. Sad ne znam u što vjerujem. Znam samo da su se granice prešle.

Marin Blažević spomenuo je neke ljude s kojima ima bolji odnos, njegovo je apsolutno pravo da ima ljude s kojima bolje surađuje i koje favorizira. Mi se ne moramo voljeti, niti slagati, intendant i uprava imaju pravo voditi svoj program na način na koji oni smatraju ispravnim. Postoji Kazališno vijeće i Grad koji trebaju nadgledati rad i upozoravati na nepravilnosti. Ali ako je većina zaposlenika izabrala svoje zastupnike na ta mjesta, a ni tada nema sluha za interne probleme, onda ostaje osjećaj da se taj glas ne želi čuti i da nas se ništa ne pita. Trenutno ni nemamo umjetničkog zastupnika u Kazališnom vijeću, već dva puta izborima nije pristupio dovoljan broj glasača, odnosno umjetnika. Mislim da i to govori mnogo o stavu zaposlenika, nastavila je Jelena Lopatić, koju je posebno zabolio način na koji je Marin Blažević govorio o nekim njezinim kolegama, naročito o Draženu Mikuliću.

– Prvenstveno imam potrebu zbog toga se oglasiti u medijima. Marin Blažević rekao je neistinu o našem kolegi, o svom čovjeku, o svojem glumcu. Dobro, nije Dražen njegov glumac, niti je itko od nas. Nismo mi Intendantovi, mi smo glumci našeg Kazališta, zaslužili smo svoje statuse svojim radom, i nitko nam to nije darovao, dao, makar nas se često takvim riječima zadužuje. Dakle, Dražen je glumac našeg Kazališta. Marin Blažević je rekao da je Dražen Mikulić glumac s kojim niti jedan redatelj ne želi surađivati. Uvjerena sam da to nije istina. Također, Marin Blažević kaže da pitate glumce bi li itko javno izjavio da je Dražen Mikulić dobar glumac i evo ja imam potrebu javno to reći – Dražen Mikulić je dobar glumac! Dapače glumila sam s njim u predstavama koje bez njega ne bi bile tako dobre. Smatram da je napravio jako dobre uloge i potpuno mi je ludo da intendant na takav način javno govori o glumcu iz kuće kojoj je na čelu. Vjerujem da bi Oliver Frljić i dalje radio s Draženom Mikulićem, kao što je to bilo u Hrvatskom glumištu i Turbofolku, u predstavama koje su imale veliki značaj na kazališnoj sceni Hrvatske i šire i zbog kojih je naše kazalište postalo svugdje prepoznatljivo. Dalje, vjerujem da bi Janusz Kica iznova radio s Draženom, koji je u njegovoj predstavi Amerika napravio izvrsnu ulogu, pa to je bila jedna od najboljih naših dramskih predstava Ili Kokan Mladenović, koji je napravio sjajne Mušketire. Zatim, Dražen je dobio Nagradu grada Rijeke za „Život lude“, gdje su on i Damir Orlić u partnerskom odnosu savršeno funkcionirali. Sjajna suigra. I glupo je da ja sad nabrajam sve to što i naš intendant sam zna. Mislim da je problem nastao kada je Dražen javno izložio neke svoje stavove. Ne slažem se s dijelom njegovog mišljenja, mislim da se u nekim stvarima i prenaglio, ali od tog trenutka se Dražena Mikulića ne predstavlja kao člana našega Kazališta, odnosno ne nudi ga se redateljima, gura ga se u stranu. Ali onda to nije izbor redatelja, netko drugi donosi takve odluke. Naš intendant kaže da glumac mora raditi na sebi. Mora, ali mu moraš dati ili stvoriti priliku.

Povrh toga Marin Blažević tvrdi da je Dražen Mikulić kriv za propast predstave Fahrenheit. Gledala sam je, ta predstava je po mom mišljenju imala puno problema, ali oni nisu isključivo glumački. U izvedbi koju sam vidjela Dražen nije briljirao, ali je više glumaca tada bilo u sličnoj poziciji. I Marin zna moje mišljenje, o tome sam s Marinom razgovarala. Rečeno je da će se predstava prerežirati. Takav je bio plan. Do toga nažalost nije došlo i predstava je skinuta s repertoara. No, mislim da rješenje problema predstave ne bi bilo da redatelj izbaci ili zamijeni jednog glumca pa bi onda predstava bila uspješnija. No, vratimo se intendantovim riječima – da su glumci sami optužili Dražena za propast predstave. Pa to je vrlo problematično. I zastrašujuće, ljudski i s pozicije struke. I da smo se mi u tome složili?!!?? Pa mi smo jedni drugima kolege, ne bih nikada tako nešto ni pomislila, da problem predstave svalim na jednog čovjeka, i to nekog tko mi je partner na sceni. Naše su predstave zajednički čin i u gotovo svakoj se netko muči i bori sa svojom ulogom, pa tako i ja također. No, čak i da kažem da je netko nešto loše odigrao, ne mislim pritom da je loš glumac. Uostalom, i Marin je na jednom nedavnom našem sastanku rekao da se ljudima događaju loši dani i loše izvedbe. Ako predstava u cjelini nije zadovoljavajuća, onda je to odgovornost na nekom drugom. Uprava mora stati iza nas. U protivnom bi nas se uvijek moglo na ovakav način osuđivati. Predstava je, kako kaže intendant, propala jer je Jelena Lopatić loše odglumila. Strašno! Tko je tu onaj koji kontrolira kako ide rad na predstavi, kontrolira i redatelja i glumce – gdje su kontrolne probe na kojima naši ravnatelji, pa ako je potrebno i intendant, prate naš rad i osiguravaju “uspjeh” predstave. Ako Dražen Mikulić u toj predstavi nije bio dobar, trebalo je ranije reagirati. Ali ne nakon što je predstava skinuta s repertoara reći da je on kriv za propast predstave. Pa sve i da je najgore na svijetu odglumio neku ulogu, jedan glumac ne može biti odgovoran za cijelu predstavu i za to što ista nije dalje igrala. Strašno mi je da netko to uopće može i izgovoriti, pogotovo netko s takve pozicije moći kao što je intendant – da nas umjetnički poništava. To nas upozorava na problematiku da se tako nešto može dogoditi bilo kome, u bilo kojem kazalištu i to je ono na što imam potrebu reagirati. I nadam se da novim Zakonom o kazalištu svoje ovlasti intendanti neće zloupotrebljavati.

Marin Blažević najavio je da sigurno odlazi, odnosno da neće ostati u HNK Ivana pl. Zajca. Kakvo će kazalište ostaviti za sobom, međuljudski odnosi očito su u vrlo velikoj mjeri narušeni, hoće li vrijeme nakon Marina Blaževića donijeti pozitivne promjene, Jelena Lopatić i o tom dijelu razmišlja na svoj način.

– Reći ću ono što sam rekla na jednom našem sastanku. Osobno osjećam nepovjerenje, u kolektivu je postojao strah, u odnosima se događaju manipulacije, u zadnje vrijeme je vidljiva i rezignacija, sve to nije u redu. Da se razumijemo, događale su se i sjajne stvari u Kazalištu ovih godina, u Hrvatskoj drami možda nisu sve predstave tako dobro zaživjele, ali imali smo i mi dobrih predstava, no na široj kazališnoj sceni većinom nisu prepoznate. Mandat je na nivou cijelog kazališta generalno sigurno vrlo uspješan statistički. No, Hrvatska drama izgubila je svoju međunarodnu i regionalnu vidljivost.

Činjenica je da će Marin Blažević iza sebe ostaviti Kazalište u kojemu mi više ne znamo kako jedni s drugima komunicirati. I to možda nije njegov problem, i ne može ga se za to osuđivati, ali mene to jako muči. Muči me što se svaka primjedba smatra napadom, što uopće postoji biranje strana premda nitko nije želio biti ni protiv koga. Ako ne mogu otvoreno razgovarati s kolegicom, koja mi je najbliža u mom kolektivu, onda je to valjda znak da nešto nije u redu. Ovim mojim izlaganjem ne vodim ničiju borbu, već se brinem za naš kolektiv. Ne mogu gledati samo na to kako je meni, naš ansambl je sjajan baš zato što smo izvrsni u zajedništvu. I svatko od nas je važan jer radimo ravnopravno Kazalište, a ne Kazalište pojedinih glumaca. Meni se nije dogodilo ništa loše u Kazalištu, možda bih mogla reći da nisam glumila niti jednu glavnu ulogu zadnjih par godina, ali ne ulazim u teorije zavjere jer većina nas nije imala niti jednu glavnu ulogu. I ne osjećam da sam zakinuta. Radim, ne odbijam niti jedan projekt, sa zadovoljstvom sam bila i dio dviju Marinovih opera, dat ću podršku svakoj predstavi, uletjeti i spašavati kolege kao i oni mene. Volim svoj posao. Povrh toga, s Marinom sam puno više komunicirala od nekih drugih kolegica i kolega, samoinicijativno sam tražila sastanke jer sam željela razgovarati. Ne držim figu u džepu i nikad nisam i neću govoriti protiv mog Kazališta, to je moj dom. Nadam se da će se i ovo moje reagiranje uzeti kao konstruktivna kritika. Voljela bih da ljudi u ovom gradu znaju da je intendant osoba koja mora imati svoju viziju, koja programski stvara sliku kazališta kakvog želi voditi, ali također da je tu čitava mašinerija zaposlenika Kazališta koje će sve to iznijeti, i da smo svi mi u Kazalištu zaslužni i važni, i na koncu mi smo ti koji ostajemo. Ne razmišljam o tome što će biti, razmišljam o ovoj sezoni, koja će i dalje biti pod ovom upravom i za koju se nadam da će biti uspješna. Gledala sam Božićnu priču koja je izvrsna, veselim se novim projektima, radit ćemo Macbetha, o tome razmišljam. Mislim da svi moramo gledati tako. S novom upravom bi se trebao dogoditi neki reset. Osobno, voljela bih da se dogodi potpuna promjena, iako moji razlozi ne bi bili nezadovoljstvo, već samo da se maknemo iz ovih privatnih odnosa i zamjerki. Izdignimo se iz toga. Mislim da nam je to svima potrebno, potrebno je to i mom intendantu, kako i sam kaže, zaključila je Jelena Lopatić.

Naslovnu fotografiju Jelene Lopatić iz predstave Škrtac snimio Dražen Šokčević

#Dražen Mikulić #HNK Ivana pl. Zajca #Jelena Lopatić #kazalište #Marin Blažević