KAO GENERIČKO / DE-GENERIČKO BIĆE PRAKSE
ILI
AUTOPOIESIS / TEHNE / PRAXIS / THEORIA „U III. TISUĆLJEĆU“ NOVE ERE
Generičko biće; vidi:Karl Marx, Ekonomsko – filozofski rukopisi, Rani radovi
Spoznavši, 80-ih, implicitnu, „kripto“ – GNOSTIČKU, arhetipsku svezu između ranih Marxovih zamisli čovjeka kao „generičkog bića“, te suvremene, „posthistorijske“, „posthumanističke“, „transhumane“ opsjednutosti „kibernetičko-organskom“ samo-kreaturom ANDROIDA kao superiornog bio-tehnologijskog „bića“ koje će „gospodariti“ nad inferiornim tradicionalno – „humanim“ smrtnim „modernim“ stvorom zvanim „čovjekom“ dekadentnog i, u stvari, propalog, „ex-„ građanskog društva Zapada (u značenju famozne Spenglerove „Propasti Zapada“: Untergang des Abendland…, a i kasnije Andersove „Zastarjelosti čovjeka“: Antiqui…) – skrivenu nutarnju povezanost s pradavnim, iskonskim, arhaičnim i antičkim mitsko-religijskim „bićima“ arhetipa Pan-Gua (kineskog), Puruše (hinduskog) i, napokon – Anthroposa u helenskoj i helenističko-„kršćansko“-gnostičkoj (hermetističkoj) ezoterijskoj tradiciji, skicirao sam, koncipirao, pribilježio nekoliko iznutra povezanih, korespondirajućih „priča“ – ogleda na tu, u biti, gnostičku temu: „O stvaraocima budućnosti“ (1981. – objavljeno 1982.), „Metaforički čin, ne rad“ (nešto objavljeno 1983. u časopisu „Vidici“), „Grb zlatne ruže“ (1983.),„Ja, android” (1983., neobjavljeno u „Theoriji“ jer da je bilo PEVIŠE – ISKOSA, čak i za famoznu rubriku „Filozofija iskosa“!), „Živa riječ“ (diplomski rad iz filozofije jezika, možda sačuvan u arhivu FF u Zadru), (1983.- 1984.; neobjavljen), „Bivstvovanje i prostor“ (1984.), „Čovjek i svijet u Benjamina“ (1986.), „Atom, individua i kozmički singularitet“ (1987.), „ Kotač koji se…” (1988.)…i tako dalje; objavljeno ili neobjavljeno „80-ih“. Mnogi od rukopisa iz onih vremena, a naročito oni pisani prije no što je film „Blade Runner“ (R.S.) ugledao svjetlo dana i planetarno proslavljen, u međuvremenu su zagubljeni, izgubljeni u svemiru, nevraćeni od „posuditeljica/-lja“… Pa ih trebam pomoću „anamnezis“ izlačiti iz PLEROME, pneume, Akaša-kronike i „kartoteke proviđenja“! Nutarnji dosluh s antičkim gnosticizmom i alkemističkom mišlju imao je „davnih“ ’60.-ih jedan Ph. K. Dick, a ja sam ih, korak po korak, od vizije do vizije, otkrivao tijekom „ludih ’70.-ih“ i ne manje „ludih“ ranih ’80.-ih. Kao i „romantičnu“ filozofiju odnosno klasični njemački idealizam i „mladohegelovce“, naročito „izrode“ kakvi su već bili jedan Kierkegaard i jedan Marx. A Schopenhauer nikako nije „hegelovac“, a bogme nije niti Nietzsche. Da ih uzgred spomenemo i u „Anthropos“ – kontekstu.
Oni koji misle iz zablude da je ideja o kozmičkom a ne „astronautskom“ Androidu nešto jako „moderno“ poput „humanizma i prosvjetiteljstva“ ili građanskog društva, varaju se. Stari Android je daleko iskonskiji, izvorniji od svih modernih „prosvijećenih“ koncepata povezanih s (ne-)razumijevanjem bića zvanog „čovjek“. Kombinacija „prirode“ kao čovjekova „anorganskog tijela“ i „tehnologije“ kao iskonskog ingredijenta samo-proizvodnog, autopoetičnog „nad-bića“ Zemlje i Svemira, korijeni se i počiva u puno dubljem „arhetipskom“ samorazumijevanju i samoprikazu Anthroposa, Timaios-a (Platonov Timej), Sfairos-a, a i starokineskog Pan-Gua, od mizerno sekularizirane i degradirane moderne „racionalne“ nazovi ideje o građanskom, „civiliziranom“ čovječuljku – koji se, eto, trudi da kao „osvoji“, kolonizira – svemir! Kao u duhovitoj pjesmici i spotu germanskog benda „Rammstein“ – „Amerika“.
Iskonski, „pra-šamanistički“, arhaični, ali i gnostički Anthropos, pa i „Androgin“, „Hermafrodit“, „Rebis“ u alkemističkoj tradiciji – od antičke grčke i kineske do europske srednjovjekovne, renesansne i barokne, te do „lijevog“ maga Eliphasa Levija! – nipošto nije bio nekakvo mehanički skrpano i sklepano hibridno „NE-BIĆE“ od nadomjestaka, protetike, čipova, genetičkog, bio-inženjeringa, transplatiranih organa, plastike svakojakih kibernetičkih, elektronskih novotarija! Od „biopolitics“/„necropolitics“. I od „bioetics“ kao ALIBIJA – Kapitala.
Zanimljiva izložba u Galeriji OK: „Astronaut(i) bez svemirskog broda“ suvremene umjetnice Ivane Tkalčić (koja će biti otvorena 25. ožujka) dobra je prilika da se prisjetimo i ingenioznih koncepata, djela i kozmonautskih, ne tek „astronautskih“, poduhvata jednog Dragana Živadinova, te brojnih NSK – „priloga na temu“ Anthropos, od ranih ’80.-ih nadalje. Kao i nekadašnjih multimedijalno – performerskih istraživanja, radova i koncepata autora poput onih Bojana Štokelja, Stelarca, Marcela Li Antuneza i inih – koje smo svojedobno imali prilike vidjeti i u Rijeci.
Istaknuta fotografija: Mickey Mouse, 1955., iz zbirke Antimuzeja
