Riječki cinik: VDT – INVISIBLE HERITAGE (Nematerijalna baština)

Branko Cerovac

VIDLJIVO/NEVIDLJIVO/NEVIDLJIVA (NEMATERIJALNA) BAŠTINA

MOTTO: UBI FLUXUS IBI MOTUS (FLUXUS) + GORGONA/MALO DUHA + MALO MATERIJE (I.K.)

Ne treba ništa nego samo MALO DUHA, MALO MATERIJE…izmiješati i stvar je gotova. („crteži-tekstovi“, 1989., likovne radionice i razgovori o tome u tisku i drugim medijima ’90-ih i ’00-ih).

Ivan Kožarić

Ma koliko nagovještaja takve jedne trans-artističke paradigme koja „obrnuto od Beuysa“ ne završava u šamanizmu već „polazi od šamanizma i ide ka Artu“ (Trokutova teza) iskopali iz humusa „Gorgone“ (Mangelos, Hruškovec…), „Crvenog Peristila“ (Dulčić, Čaleta…), upravo VDT-u pripada neosporno mjesto najkompletnijeg hrvatskog ideatora, ideologa i praktičara jednog suštinskog ingredijenta „Umjetnosti u tami“ (Thomas Mc Evilley), bez kojeg bi srodne pojave u ondašnjoj akcionističkoj, performerskoj i „underground“ umjetnosti na Zapadu ostale nešto inozemno, tuđe, nelegitimno u elitnoj estetskoj sferi komunikacije o domaćoj Contemporary Art – situaciji nakon „Gorgone“ i unutar Nove umjetničke prakse na prijelazu iz 60-ih u 70-e. /…/

Branko Cerovac, V.D.T. UNDERGROUND: Trokut kao Hrvatski Hermes Trismegistos ili „vješt čovjek“ na putu od šamanizma do umjetnosti i antimuzeologije; List VAL (MMC d.o.o.), godina III., broj 10, Rijeka, siječnja 2006.; TEMAT: Mitologija, magija i umjetnost

TAJNA (NE-)VIDLJIVOSTI U HRVATSKOM MATERIJALNO–UMJETNIČKOM KORPUSU

Tijekom ’90-ih sam u malo više izložbi i tekstova nastojao ukazati i „vidljivima“ i, još više, „nevidljivima“ da značajni zagonetni „slučajevi“ jedne jedine Slave Raškaj, ranog i kasnijeg Emanuela Vidovića, avangardnih misli i estetskih iskoraka jednog Stjepana Lahovsky-ja ( Lahovskog ), daleko više i radikalnije samoprikazuju i anticipiraju bit modernizma i avangardizma „u Hrvata“ od svekolikog akademističkog, historicističkog i šarolikog šarenila „Šarene zagrebačke škole“ i hipostazirane hipokrizije salonskog „artizanstva“ uvezenog i presađenog iz europskih u, također „europske“, domaće škole i akademije s kraja 19. i kroz prvu i drugu polovicu 20. stoljeća. Zalud, naravno! Zalud je i sva današnja suvremena površinska VIDLJIVOST „slučajeva“ Romola Wnoucseka aka Romola Venuccija te, potom, Smokvine, Kaline (vidi pod „Splendid Isolation“ !), Kutnjaka, od Rijeke preko Opatije do Mošćeničke Drage i nazad, do Kastva.

Stoga ću, ovom prigodom, svesti tu „u Hrvata“ uvijek kontraverznu, kontradiktornu, kompleksnu i kompliciranu „kulturalnu“ problematiku na razmatranje značenja tehničkog termina INVISIBLE HERITAGE, prevedenog u nas kao NEMATERIJALNA BAŠTINA. Iako je u igri i „nevidljivost“ odnosno „vidljivost“ te misteriozne, čudnovate baštine. Podsjetit ću čitatelje, ne tek muzeologe/-loginje, loškinje, kolegice/-ge, i artistice/-te na oklonost da se naročito početkom 3. milenija počelo malo više govoriti o „Invisible Heritage“, elem o takozvanoj „Nevidljivoj“, „Nematerijalnoj baštini“ iliti „nasljeđu“ – koje je, tako, postala ipak malo „vidljivijim/-jom“, barem naoko, u značenju „nematerijalne baštine“. Za Međunarodni dan muzeja na tu temu odlučio sam upravo na našem, „domaćem“ iznimno intrigantnom i paradigmatskom egzemplaru „vidljive nevidljivosti“ – Slučaju Vladimir Dodig Trokut – kojeg sam svečano proglasio osebujnim utjelovljenjem „Nematerijalne Baštine“, te smo zajedno koncipirali i postavili u riječkom Malom salonu (zajedno s meštrom Duletom iz Zagreba) izložbu „Wunderkammer – Studio slobodne misli“ (V.D.T. – W. – S.S.M., Mali salon (MMSU, 18.05. 2004.; Ibidem. Informatica Museologica: http://yumpu.com/xx/document/read/4708908/informatica-museologica-mdc) str. 103: Branko Cerovac, Vladimir Dodig Trokut – Wunderkammer – Studio slobodne misli).

Putem sustavnog i temeljitog anihiliranja (likvidacije) u socijalno – ekonomskom i, na koncu, doslovno materijalnom pogledu kako umjetnica tako i umjetnika, te dokumentacije njihove egzistencije i djelovanja, najbrže se postigne da od manje – više VIDLJIVIH postanu – NEVIDLJIVE/-I odnosno „NEMATERIJALNE“/-I, to jest da nestanu „iz vidnog polja“ i s horizonta javne društvene pozornosti („kolektivne svijesti“). Najpoznatiji primjer iz moderne povijesti (20. stoljeća) jeste (ne-)slavna praksa maltretiranja, difamacije i tamanjenja tzv. „izrođenih“ („degeneriranih„) umjetnika /-ica i njihove „Degenerirane Umjetnosti“ (njemački: Entartete Kunst) od strane nacional-socijalističkog režima – od vremena uspona i dolaska na vlast „nacija“ i Hitlera do njihove kapitulacije (1945.), te odgovarajuća Staljinova i staljinistička metodologija i praksa kontrole i eliminacije Partiji i režimu „nepodobnih“ umjetnika/-ica. Time bi se zamršena i tajnovita supstancija „INVISIBLE HERITAGE„ nematerijalne baštine, dodatno zamrsila, i u teoriji i u praksi. Na kraju dobijemo sve veće hrpe VIDLJIVIH ruševina, poprišta i devastiranih i uništenih NE-VIŠE-VIDLJIVIH, „dematerijaliziranih“ ili samo „destruiranih“ kulturno – povijesnih spomenika, umjetničkih djela, pa i cijelih teritorija – o čemu imamo i previše zornih i „nematerijalnih“ primjera od 1991. do, uskoro, 2024. Ali nemojmo sad o tim „ekstremima„ – da ne pokvarimo „adventski ugođaj“ i skore blagdane!

Ograničimo se na „VDT“ – slučaj „nematerijalne baštine“ kao veoma osebujan i znakovit primjer teško uhvatljive i jedva „vidljive“ povijesno – umjetničke i muzeologijske veličine i količine (razbacane na koliko ono poznatih, nepoznatih i potencijalno , hipotetički (ne-)mogućih „misija“, adresa i kolekcija ?). Naime, u estetskom, umjetničkom pogledu dopušteno je i ponekad značajno razvijati osobne („privatne“) umjetničke mitove, mitologije, „velike priče“, „narativ“, „discourse“, mističke participacije, atributivne participacije, avangardističke, neoavangardne, retroavangardne, postmodernističke i antimuzejske ideje, poetike, pristupe, metodologije i prakse . U tom značenju je artifex i artist Vladimir Dodig Trokut izuzetno markantan – ne „slučaj“ već samosvjesni, autopoetički, autorefleksivni „Vješt Čovjek“ – u gurđijevsko-trokutovskom značenju tog omiljenog VDT-ovog tehničkog termina. No po Trokutovu „odlasku“ s ovozemaljskog poprišta postalo je i teorijski i pravno (zakonski) nedopustivim MIMO AUTOROVE NAZOČNOSTI I OSOBNOG PERFORMATIVNOG ČINA, VERIFIKACIJE, „CERTIFIKATA“, „AUTENTIFIKACIJE“ DJELA, PREZENTACIJE PRETPOSTAVLJENE ANTIMUZEJSKE (NUŽNO OGRANIČENE, KRNJE) ZBIRKE – tretirati određeni skup arbitrarno skupljenih materijalnih artefakata i dokumentacije – obrađenom i dokumentiranom kolekcijom koja bi se imala stručno smatrati Trokutovim Antimuzejem . Taj problem je načelan. Pošto se NE ZNA koliko je materijalnih, „vidljivih“, dokazano Autorovih artefakata – u značenju UMJETNIČKIH DJELA – ne tek „stvari“! – stvarno pronađeno i skupljeno u poznatim i deklariranim kolekcijama – bile one muzejske bile „antimuzejske“ – a koliko NIJE ili nije stručno verificirano, obrađeno i prezentirano, NITI je „falsificirano“ (Karl Popper, filozofija i teorija znanosti!), OPOVRGNUTO, tek tim uvidom iskrsavaju, izranjaju NA VIDJELO ozbiljni estetički i muzeologijski problemi.

Problemi povezani s pitanjima o ideji VIDLJIVOSTI/MATERIJALNOSTI figure Umjetnika/-ice i Njegova/Njezina OPUSA i djelovanja. Za života i onkraj njega.

                                                                                                                            Branko Cerovac

Istaknuta slika: Marta Ožanić

#Branko Cerovac #nevidljiva baština #Riječki cinik #VDT #vidljiva baština

Nasumičan izbor

Upišite pojam za pretragu ili pritisnite ESC za povratak na stranice

Skoči na vrh