Jučer je, 28. veljače s početkom u 19:00 sati, svoju riječku premijeru u Galeriji O.K. imao zagrebački umjetnik, Ivan Oštarčević. Osim slikarstva čijim se radom premijerno predstavio riječkoj publici kroz izložbu „Bal Vampira”, Oštarčević, inače član HDLU-a i Kluba Alpbach Hrvatska, svoje ideje i svjetonazore iskazuje i kroz izrade murala, crteže i grafiku.
Sam naziv izložbe automatski me asocirao na istoimeni, dragi mi crnohumorni horor klasik Polanskog. Ni prva ni zadnja s istom asocijacijom, kazao mi je kasnije kroz razgovor Oštarčević. No njemu je ideja došla iz glazbenih izvora:
„Potaknuće za ovaj rad bila mi je istoimena pjesma od benda „Saučešće”. Kroz lyricse sam krenuo malo vući stvari van, te sam shvatio da mogu kroz to pričati, komentirati stvari kojima se bavim u svom radu, a to je kretanje i pozicija moći. Posloženost hijerarhije u društvu, ako ćemo pratiti teoriju ekspanzije, te eskalaciju moći. Što je danas najistaknutije kroz oružje, tehnologiju ili sve prisutniji IT. Sukob se događa na tim eskalacijama. Vampiri su mi bili zanimljivi, ne zbog fascinacije kroz kulturu, nego sjetimo se, prvi vampir je iz naših krajeva, Istre. Vraćamo se na početnu točku.”
Dekonstrukcija je to današnjice, prikaz izopačenog plesa taštine i prolaznosti u kojem elita nazdravlja dok se u pozadini svijet raspada. Samu sliku prati tekst koji progovara o ekološkim i političkim pitanjima, dovodeći u pitanje uopće ljudske vrijednosti, odnosno, sve veći nedostatak istih.
Potaknut čestim spominjanjem istoimenog filma, autor se nakon završetka rada odlučio na gledanje filma, želeći vidjeti može li pronaći kakvu zajedničku nit vodilju kroz Polanskov klasik i svoj netom završeni rad. Ostao je na tome da ih tek ime veže.
„Bitno mi je bilo tehnički izvesti nešto što se ne vidi često u nas, prvenstveno se to odnosi na perspektivu koju sam koristio. Uočio sam koliko je znanje o tome i zapostavljeno, naime, kada sam naišao na neke probleme, nije bilo savjeta kako to izvesti. Umjesto klasičnog jednog očišta, ja sam se poigrao s tri, koja se na prvu ni ne primjećuju zbog tehnike rada. Tekstovi koji prate sam „Bal Vampira”, autorski su tekstovi koji se obraćaju učesnicima samog „bala”. Bilo onima koji tek dolaze na isti ili vampira koji njime vladaju. Ima jedan tekst koji se osvrće na samu dvoranu bala, a koji je zapravo pogled na Gazu koja gori. Ne možemo pobjeći od toga, aktualno je i komentira se.”
Uz centralnu sliku samog bala vampira, izložbu čine i drugi radovi koji su dio tzv. „Velikog Narativa”, koji čine četiri vizualno – konceptualne cjeline. Oštarčević stvara novu metakulturu, novu panoramu u kojoj se vrijeme isprepliće s idejama suvremenosti.
Pa tako slijedi „Prva budućnost”- autor progovara o strahu od nestanka ljudske vrste, što ga potiče na stvaranje skulpturalnih radova u obliku lubanja koje postaju i ostaju jedinim znakom našeg postojanja.
„Druga budućnost” govori o opstanku ljudske vrste koja u svemir šalje radove lubanja prapovijesnih bića. Riječ je o našoj usađenoj želji da ostanemo zapamćeni, da ostavimo trag vlastita postojanja, ma koliko se činilo apsurdnim ili uzaludnim.
Treći čin, „Daljnja budućnost” dovodi do odlaska „Novih ljudi” sa zemlje. Dok konačna, „Najudaljenija budućnost” donosi vrijeme u kojem su ljudi nastanili svemir, gdje „Istraživač” pronalazi prethodno poslane umjetničke artefakte.
Lubanje koje se protežu kroz izložbu za autora nemaju klasično značenje:
„Kod mene lubanja nije simbol smrti već istina, konstrukcija ispod svih maski, mišića koje mi „fingiramo”. Prisutan je tu i kozmički identitet znatiželje i rata. Tekstovi koji prate slike, prevedeni su tekstovi Green Daya, Blink 182 i Yellowcarda.”
Oštarčević na kraju progovara o poziciji umjetnika u Hrvatskoj:
„Lubanje su tu kao budući podsjetnik vlastita postojanja, da uteknemo zaboravu. U što ubrajam umjetnike, s obzirom da nas kultura „šikanira”, nismo bitni niti možemo živjeti od toga. Galerijska scena je prisutna, ali tržišna nije. Korona je mene u tom smislu dosta pogodila, prije sam se puno intenzivnije bavio muralima, no kasnije sam se silom prilika morao prebaciti u ilustracije, slikovnice te predajem u osnovnoj školi. No, iza svakog svojeg rada stojim, ne radim to zbog ekspozicije.”
Vraćajući se nakon izložbe i ugodnog druženja domu svome, u prolazu sam načula dojmove mladih posjetitelja koji nisu krili oduševljenje viđenim. Složivši se s njima (u sebi, potiho), pozivam sve da poprate ovu uistinu posebnu izložbu. Krajnji datum je 21. ožujka, predlažem i repete.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović Tušek
