Četvrta festivalska večer bila je u znaku prvaka zagrebačkog HNK-a, riječkih glumaca Nine Violić i Livija Badurine u predstavi „Zbilja“ Tomislava Šobana, koja je – na nedavno održanim Marulovim danima u Splitu – proglašena najboljom predstavom u cjelini, a Nini Violić dodijeljen je Marul kao najboljoj glumici.
Voditelju okruglih stolova na Međunarodnom festivalu malih scena, kazališnom kritičaru Igoru Ružiću, anonimni posjetitelj ostavio je nakon predstave u Rijeci poruku ispisanu na festivalskoj ulaznici, u kojoj kaže da je večeras gledao „najgluplju predstavu i – ako je to kazalište – više nemamo što gledati“. Osobno, takva reakcija nije mi strana. Sve što odskače od standardnog i očekivanog, u kazalištu nailazi na otpor. Ljudski se mozak zalijenio, ili ga njegovi vlasnici ne žele koristiti još i u kazalištu, koje smatraju mjestom usvajanja sadržaja – bez napora.
Sjećam se najljepše predstave koja je igrana u Hrvatskoj drami riječkog kazališta devedesetih godina, ali nakon premijere uvijek pred vrlo malo publike. Radilo se o „Arkadiji“, novom tekstu poznatog britanskog dramatičara Toma Stopparda, u kojem nije bilo ništa zakučastog niti dramaturški kompliciranog, ali je u predstavi šesnaestogodišnja Thomasina bila opsjednuta kontradikcijama Newtonove teorije determinizma.
Iako je Thomasina samo jedan lik u ovoj dramskoj komediji, drugi se bave svakodnevnim problemima i situacijama primjerenim staležu i vremenu u kojem se radnja događa, većina je gledatelja (posredno preko iskustva onih koji su bili na premijeri) zaključila da je predstava „užasno komplicirana, prepuna formula i matematičkih zadataka, koje oni – ne razumiju. I ne žele gledati…“
Predstava „Zbilja“ pristupa svakodnevici urbanog čovjeka na malo drugačiji način od standardno očekivanog u repertoarnom kazalištu, a ishodište nalazi u predavanjima fizičara Richarda Feynmana. Ali to je samo polazište, koje u razvoju dramske radnje ne znači mnogo, osim što se – kao gledatelj s malo mašte – možete zamisliti na takvom predavanju. Slična predavanja doživljavaju posjetitelji u muzejima, zvjezdarnicama, na izložbama (čiji ih sadržaj, zapravo, ne zanima), pa ako hoćete i u školi, gdje danas malo tko prati izlaganje profesora. Većina slušatelja uglavnom se isključi i bavi – svojim mislima.
U teatru, međutim, publika želi razumjeti riječ, jer ta riječ izaziva emociju, a u „Zbilji“ je riječ u offu i gledatelji prate reakcije dvoje ljudi na zvučni podražaj. Štoviše, između glumaca i publike je stakleni zid sastavljen od okvira poput šalterskih prozora, koji upućuje na položaj današnjeg čovjeka koji je sveden na život i rad u omeđenom prostoru i stalno u poziciji da nešto čeka i nekoga za nešto moli.
Zid ne samo što ometa praćenje radnje, već se nakon kratkog vremena i sami gledatelji osjećaju kao osobe u redu za neki šalter, na kojem će se morati „potruditi“ – sagnuti, nagnuti, napeti svoja čula, kako bi uspostavili komunikaciju s osobom s druge strane stakla. Što je samo po sebi neugodna pozicija, ali takav je današnji život.
Zbilja.
Filmski redatelj i likovni umjetnik, Tomislav Šoban, zajedno s dramaturgom Marinom Lisjakom, koautor je teksta na koji su glumci dodavali svoje asocijacije i fizičke reakcije (scenski pokret Natalija Manojlović), iz kojih čitamo položaj i stanje uma današnjeg čovjeka.
Ograničen prostorom i vremenom, bez obzira nalazi li se u svom skučenom stambenom prostoru koji prehoda u nekoliko koraka, na poslu ili u javnom prijevozu, čovjek je danas zarobljenik zadatih dimenzija iz kojih – nema izlaza. Zato su fizičke reakcije ljudi robotizirane, rastrzane različitim kontekstima, a zadnji humani pokušaj ponašanja su moljakanja na šalterima, iza kojih sjede hladne i nezainteresirane osobe koje gledamo kroz staklo i bezuspješno im objašnjavamo kako „imamo dopunsko osiguranje“. Šalteri ne služe komunikaciji. Oblijepljeni su svim potrebnim informacijama, koje – u očajničkom pokušaju da dopru do osobe „iza šaltera“ – ljudi ni ne vide…
Glumci Nina Violić i Livio Badurina, ovom predstavom otvaraju nova vrata pristupa zbilji. Njihova je igra duboko promišljena i strastvena, a treću i četvrtu dimenziju daju joj svjetlo (Luka Matić) i glazba (Miro Manojlović).
Cjelokupna predstava izaziva kod gledatelja reakcije koje većina ne prepoznaje kao emocije. I razočaranje, i ljutnja (onog anonimnog gledatelja) je emocija, a time je svrha ove predstave postignuta. To što je bilo više ljutih i umornih od onih koji su se prepoznali u tim robotiziranim, otuđenim ljudima ispred i iza stakla – nije nikakvo čudo. Kao ni ocjena publike od 4.21.
Ali, dodajmo na kraju, tko ima dužnost otvarati nova (ili stara?) vrata kazališnog repertoara i scenske umjetnosti, ako ne dramski umjetnici nacionalnog kazališta?
