Helmut Newton: Perverzija i ljepota (2020.), novi je dokumentarac njemačkog režisera Gero von Boehma. Sudeći po filmografiji, von Boehm je specijalizirao dokumentarne portrete poznatih ličnosti iz svijeta umjetnosti i kulture (Norman Mailer, Audrey Hepburn, Peter Lindbergh, Alberto Giacometti, David Hockney, itd.), a svojim novim filmom donosi nam novu staru perspektivu na rad Helmuta Newtona, majstora fotografije i kralja kinka.

Newton je rođen u Berlinu 1920. godine, u skladnoj, imućnoj židovskoj obitelji. Fotografijom se, uz ohrabrenje majke, počinje baviti s 12 godina, a već sa 16 godina počinje raditi kao šegrt u fotografskom studiju Yve, jedne od prvih svjetskih modnih fotografkinja. Tu je naučio retuširanje, studijsku rasvjetu i poštovanje prema svakom komadiću filma. U smislu Newtonove tehnike, fotografske inspiracije i procesa, u filmu saznajemo relativno malo – prije početka snimanja imao bi pomalo nejasnu ideju shoota, a katalizirao bi je model kojeg je znao da traži tek kad bi je ugledao. Jednom na setu, često je improvizirao. Obožavao je noć i uvijek razmatrao kako je noć fotografirao Brassaï. Prije fotografiranja snimao bi gomilu Polaroida. Podatak za fotografe i entuzijaste – Newton je savjetovao da je legitimno proći kroz pakao za dobru fotografiju. Pakao će svi zaboraviti, a dobra fotografija ostat će zauvijek.

Nešto više pažnje von Boehm je posvetio razvoju Newtonove perspektive, uglavljene u slobodarskom, ali i pragmatičnom svijetu Weimarske Republike. Nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast, Newton, već tada ovisan o slikama, živi nacističku ikonografiju, od koje na njega poseban utjecaj ima koncept atletskog, skulpturiranog, nadmoćnog tijela kako je vidljivo u Olimpiji Leni Riefenstahl (kasnije i u njezinim fotografijama pripadnika afričkog plemena Nuba). Newton nije bio fasciniran samo moćnim tijelima žena, već su i moćni ljudi uopće (portreti Margaret Thatcher, Jean Marie Le Penna, Hugh Hefnera, itd.) i odnosi moći kontinuirana inspiracija i tema njegovog fotografskog rada.

Jedna od bitnijih okosnica filma je navodna mizoginija Newtonovih fotografija, koju mu je kao ‘objektivnu istinu’ zbog ponižavajućeg načina prikazivanja žena, a pritom naglašeno odvajajući lik od djela autora, u razgovoru predbacila i Susan Sontag. U prilog tome govorile bi i Newtonova fascinacija lutkama i njegovi komentari o ženama u tom kontekstu, njegova manipulacija ženskim tijelom kao seksualnim objektom na setu, pomalo jeziv način na koji je od modela tražio da opišu svoje tijelo.

Pa ipak – osim gore navedenih informacija uz mnoštvo Newtonovih negativa, arhivskih razgovora s autorom, snimki foto sesija, nekolicinu arhivskih videa Njemačke i Australije (sve popraćeno bizarnim izborom glazbe u sklopu kojega se napadno ističe ‘Pictures of You’ od The Cure-a, zadnja pjesma koju bi povezali s Newtonovim opusom) – lavovski dio filma čine izjave u kameru Newtonovih modela.

I kakvi su to modeli! Žene zapanjujuće osobne karizme i snage, paragoni samosvojne originalnosti i lične slobode – Isabella Rossellini, Grace Jones, Charlotte Rampling, Marianne Faithfull i Hanna Shygulla. Potom slijede modeli Sylvia Gobbel, Claudia Schiffer, Nadja Auermann… Sve redom o Newtonu govore s osmjehom koji prati lijepa sjećanja, dijeleći svoja iskustva i viđenja fotografa i njegovog rada. Sve redom spominju Newtonov smisao za humor, zanimljive priče insinuirane fotografskim mizanscenom, osvježavajuću i jedinstvenu provokativnost njegovih radova. Pojedine ističu da su se s Newtonom osjećale sigurno te da ih je tretirao s puno poštovanja, da su se upravo tijekom rada s njim osnažile osvještavanjem činjenice da nisu plijen, već gospodarice svog života.

Utoliko, ovo je film o samosvojnim, snažnim ženama koje su uživale raditi s Helmutom Newtonom i voljele njegovu fotografiju, ženama koje su mu pomogle da ostvari svoju viziju žene, a s kojom se nijedna od njih nije identificirala – jasno je da se radi o Newtonovim fantazijama. Upravo zbog ovih upečatljivih intervjua, film vrijedi pogledati kao uvid u, ne samo osobnosti Newtonovih modela, već i u raznolikost i širinu njihovih otvorenih perspektiva.

Film vrijedi pogledati i jer mijenja percepciju Newtonove povezanosti s fotografskim medijem i navodi nas da njegov opus razmotrimo u drugačijem svjetlu. U tom je smislu posebno efikasna priča Newtonove supruge, June Newton, fotografkinje koja radi pod pseudonimom Alice Springs. Naime, ispostavlja se da se s teškim životnim trenucima Newton mogao suočiti isključivo putem korištenja kamere. Ovaj neočekivani podatak iz života subverzivnog zločestog dječaka s anarhističkim tendencijama, možda naizgled površnu fotografsku praksu uspostavlja kao najdublju psihološku potrebu. To nije ‘samo’ opsesija, to je sredstvo za preživljavanje. Uzmemo li u obzir i okolnosti autorovog djetinjstva, privlačnost i stravu Newtonove fotografije odjednom je moguće i drugačije iščitavati.

„Možete pogledati bilo koju fotografiju i odmah znate da je to fotografija Helmuta Newtona. Nema puno takvih fotografa”, rekla je Anna Wintour, u filmu zadužena za kontekstualizaciju Newtonovog uspjeha u modnoj fotografiji. Objašnjava da je za protutežu ‘vizijama ljupkosti’ u modi bilo potrebno istupiti s fotografijama koje govore o kulturi i potiču na razmišljanje, a često takve fotografije znaju biti i uznemirujuće. U svome pismu Newton joj se zahvalio na hrabrosti i citirao cara Wilhelma II: „Što više neprijatelja, veća je čast”.

Ovaj, po svojim riječima, profesionalni voajer, beskompromisno je fotografski rekreirao svoju fantaziju žene, uživajući u procesu i ne mareći za političku korektnost. Njegov otac, opominjao ga je da će bavljenjem fotografijom završiti u blatu. „Imao je pravo. Završio sam u blatu i tamo sam se krasno proveo”, rekao je Newton. Zahvaljujući Newtonovom karakteru i pomno odabranim protagonisticama, atmosfera opuštene zaigranosti životom s intrigantnom dozom pozadinske opasnosti prevladava ovim vrlo gledljivim filmom.

Povodom projekcije filma u Slučajnom kinu LFF-a u vrtu „Malog Rocka”