U subotu, 9. prosinca, u Galeriji Laurus u Lovranu otvorena je izložba Mhmmm: Matter Otherwise multimedijalne riječke umjetnice Sare Salamon. Izložba predstavlja presjek radova nastalih 2023. godine. Zanimljivo, drugi dio naslova izložbe Matter Otherwise, jest ona nit koja je zajednička svim izloženim radovima, dok naslov Mhmmm nosi glavni izložbeni artefakt.
Zašto je tome tako? Pri ulasku u galeriju, nakon par trenutaka, osjeća se neobičan, ponovno poznati miris. Je li je to vlaga? Ustajali zrak? Ma nemoguće. U čistom izložbenom prostoru white cube-a, stvaraju se kontradikcije. Glavni krivac za taj nepripadajući, ali poznati miris jest geosmin, miris zemlje poslije kiše. Od kud dolazi? Što ga proizvodi unutar suhog i zatvorenog prostora? Odgovor jest – skulpture.
U jednoj od izložbenih prostorija nalazimo betonske objekte poslagane po podu. Kao stećci pravilno poredani, gledaju u svoje promatrače, pritom šaljući im pomiješane signale. Kako nešto, što je mrtvo, poput cementa ili betona, može proizvesti tako „živi“ osjećaj? Betonsko-mirisni ambijent, nastao je kroz interdisciplinarnu suradnju umjetnice i znanstvenika Darka Vušaka, poslijedoktoranda na Zavodu za opću i anorgansku kemiju, pri Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) Sveučilišta u Zagrebu. Znanstvenik je razvio sistem u laboratoriju po kojemu će skulpture od gipsa i cementa što više zadržati miris geosmina, a umjetnica je miješala smjesu gipsa ili cementa s kemikalijama po preporukama. Umjetnost je spojena s prirodnim znanostima, na temelju čega dobiveni rezultat stvara kontradikciju koja se događa kada subjekt dolazi u komunikaciju s predstavljenim objektima. Gubi se pojam stvarnosti, protok podataka postaje zbunjujuć, kombinacija organsko – anorgansko stavlja na test dosadašnje kognitivne spoznaje jednog čovjeka/primata. Kako umjetnica objašnjava: „…antropologinja Diana Young, proučavajući zapadnoaustralski narod Pitjantjatjara, primjećuje da oni povezuju miris kiše sa zelenom bojom, što ukazuje na duboku povezanost između sezone prvih kiša i iščekivanja rasta u prirodi i pripadajućih životinjskih vrsta. To naziva kulturalna sinestezija – miješanje različitih osjetilnih iskustava na širokoj društvenoj skali evolucijske povijesti. Zbog toga, smatra se kako su ugoda i visoka osjetljivost na taj miris dokazi da je ljudskoj vrsti geosmin bio neophodan za preživljavanje.“ To je onaj trenutak poslije kiše – trenutak koji u nama pobuđuje određeni prizvuk smirenosti, tvoreći generacijsku relaciju između prirode i ljudi. Detalj koji pridonosi dihotomiji percepcije, jest svakako i sama forma skulptura koja crpi svoj izgled iz betonskih „graničnika“ koje možemo pronaći na javnim površinama Rijeke. Simbioza betonskog elementa i organske tvari nastavlja koncepcijski princip rada koji umjetnica naziva izdajama medija. Umjetnica formira princip koji se bazira na ideji da različiti mediji, postupak rada, kao i sam korišteni materijal služe za prijenos informacija koje su suprotne od svoje primarne funkcije. Stvara se nadrealni trenutak. Na zidovima galerije pronalazimo i postavljene odljeve s rupa na fasadama i zidova. Salamon istražuje javni prostor i opskurne ambijente u potrazi za realnim elementima iz svijeta koji nas okružuje, te ih smješta u prostorni kontekst koji im nije prvotno namijenjen. Sam postupak izlaženja na teren i prikupljanja odljeva derutnih, ruiniranih objekata, moguće je staviti u posebnu domenu akcija/performansa, koji je dostupan mogućoj daljnjoj nadogradnji koncepta. Na izložbi je predstavljena i dokumentacija nastanka samih odljeva, u vidu kalupa i fotografija s odabranih lokacija.
U drugom radu, umjetnica iskorištava klavir koji se inače nalazi u galeriji, pretvarajući ga u izložbeni predmet s pridodanom novom funkcijom. Crn, lakiran, uredno održavan statično čeka da netko krene ispunjavati njegovu primarnu funkciju – svirati ga. Međutim, u određenoj vremenskoj sekvenci, iz klavira počinje prodirati zvuk gitare. Umjetnica nastavlja postavljati pitanje: što je autentično? Da li je naša predođba stvarnosti koja nas okružuje, toliko definirana pojmovima koje smo sami osmislili, da jednostavno nije podložna preispitivanju? Kako tvrdi G.W. Leibniz: „…neka tvrdnja ne može istodobno biti i istinita i lažna.“[1] Kako onda da objasnimo najbližima da smo vidjeli klavir koji zvuči kao gitara? Ili možda zid koji se pomiče? Prethodno pitanje nas dovodi do sljedećeg rada koji je predstavljen u formi zida/obeliska/stupa koji imitira postojeći zid Galerije Laurus. Ova site specific instalacija, na prvu zbunjuje promatrača zbog činjenice da je kabel za struju spojen s drugim zidom (onim stvarnim), naizgled stvarajući dojam da je sam kabel za struju umjetnički rad. Nakon što posjetitelj provede par trenutaka pokraj zida (onog implementiranog), uviđa perceptivnu kontradikciju – zid se lagano pomiče. Ako je u radu Mhmmm osjet njuha bio doveden do granica vlastitog preispitivanja, onda je sada na red došao osjet vida. Svakih nekoliko trenutaka zid počne lagano rotirati svoj jedan kraj. Pokret je minimalan, ali opet dovoljno dugotrajan da se zamijeti pomak u statici zida. Zid kao garancija sigurnosti, doveden je u nepoznati kontekst, proizvodeći još jednu kontradikciju.
Posljednji rad se sastoji od dva ready-made kolaža u kojima umjetnica pokušava pronaći način kako u dvodimenzionalni prostor smjesti određene metode koje koristi u trodimenzionalnom prostoru. Također, treba napomenuti da je ovo prvi rad Salamon kojeg je izložila u okvirima za opremu radova. Umjetnica sprejem boji papir, pritom koristeći iskorištene filtere za rasvjetu kako bi eliminirala ili dodala nove boje. Prvi rad je tirkizno plavi na kojemu narančasti trag boje postaje crn, a bušenjem rupe na materijalu dopušta se kričavoj boji da dospije do izražaja. U drugom radu dolazi do svojevrsne negacije boje, u kojem je preko papira s narančastom bojom stavljena preklopljena crvena rasvjetna folija. Crvena boja, negira narančastu ispod nje, tvoreći vakuum unutar samog rada. Korištenjem papira i rasvjetnih folija koje su postavljene tako da su odmaknute od površine papire, dobiva se trodimenzionalni kolaž pomoću kojega se ispituju granice medija. U ovom radu primjetne su geste iz prošlih serija umjetnice (Arheološke iskopine, mobilna javna instalacija, izvedeno 2020. i 2021.). U njima umjetnica koristi neonski narančasti i zeleni sprej, kao boje koje se najčešće pojavljuju pri ograđivanju građevinskih i arheoloških radova.
Sada je jasnija fraza Matter Otherwise. Salamon kroz predstavljeni ciklus nastavlja umjetničko istraživanje semiotičke naravi, koja se polako pretvara u semiozu, odnosno prevođenje jednog znakovnog sustava u drugi: sustavi znakova, u ovom slučaju podražaja, svojstveni su svakom doživljaju/percepciji, koji kasnije tvori mentalnu sliku. Znakovi su izmijenjeni, lucidno predstavljeni kao ono što oni jesu, ali u kompletno suprotnom poimanju istovijetnosti entiteta. Umjetnički iskaz umjetnice Salamon na multidisciplinaran način povezuje tradicionalne tehnike i prirodne znanosti, prezentirajući ih u raspravi filozofskog naboja.
[1] https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=32939, pregledano 10.12.2023.
Fotografije: Sara Salamon
