Uoči predstavljanja romana „Anđeo nestajanja“ 16. rujna u 20 sati u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, kao programske točke ovogodišnjeg Vriska – riječkog sajma knjiga i festivala autora, razgovarali smo s njegovim autorom, Slobodanom Šnajderom.
Svoj novi povijesni roman „Anđeo nestajanja“ predstavljate na riječkom Vrisku. Osim direktnog susreta s publikom, možete li iz autorske perspektive reći par rečenica o djelu – u smislu pobuda i vremena nastajanja?
Mogu pokušati, ali nije izvjesno da je autor – on nema drugu perspektivu nego autorsku – osobito dobar čitatelj svog romana. Za vrijeme nastajanja reći je lako da je ono trajalo 8 (osam) godina koliko je prošlo od objave romana „Doba mjedi”. To ne jamči kvalitetu, ali ipak se dade vidjeti da je roman dosta deblji od korica, što se ne može reći za dobar dio današnje produkcije. Naravno, nisam svaki dan u tih 8 godina pisao, ali sam gotovo svaki dan nešto za roman učinio. Ja ne radim napamet, pogledajte izvore. Nešto sam pročitao, nešto sam odlučio ukrasti od boljih, ponešto skicirao itd. Da nije bilo drugih nevolja koje je moja obitelj morala proći, mogao bih reći da sam živio s romanom i za nj.
Pa onda nešto i pobudama. O „Dobu mjedi” pisano je da je testament. Prije 8 godina to me uplašilo. Sad mi se čini da je „Anđeo nestajanja” bliži tako nečemu. Premda je u njemu manje autobiografije, gotovo je i nema, dok je u „Dobu mjedi” ima, premda u tragovima. Činit će Vam se paradoksalno, ali novi je roman bliže u nekom smislu oporuci, premda su pitanja koja pokreće samo posredno osobna. Ali više će Vam reći samo čitanje romana.
Povijesni ep iz predratnog Zagreba brojimo li Drugi svjetski rat, iz perspektive glavne junakinje Anđe Berilo, zapravo pripovijeda priču jednog naroda iz vizura spomenutog grada. Koliko je bilo utjecaja klasika domaće literature poput Krleže i njegovih predratnih bavljenja Zagrebom prilikom rada i koliko je trajalo od prve skice do finaliziranja rukopisa?
Malo. Već u „Doba mjedi” shvatio sam da je Krležina barokna rečenica, koju inače obožavam, s brojnim prijevojima, meandrima, obratima itd., naprosto prespora za sve ono što u njoj, na neki zbijen način ima stati. Osim u dva poglavlja, ne bavim se tzv. „boljim ljudima”, u kakve su imali spadati Krležini Glembajevi, koji uzgred, po autorovu priznanju, nikad nisu postojali. Roman bavi se ljudima koji jesu postojali.
Kako negdašnji predstavnik buntovne 68.-e gleda na izostanak i eutanaziju bunta u novom mileniju na ovim prostorima? Izaziva li to svojevrsnu ogorčenost ili letargiju i mirenje sa zatečenim?
Eutanazija, barem kako danas o njom mislimo (ja je za sebe u slučaju potrebe priželjkujem) jest nešto dobrovoljno. Ako dakle novi naraštaji pristaju na eutanaziju već danas – a jako su daleko od toga da bi o njoj morali misliti ili željeti je, onda je valjda sve u redu. Ja prihvaćam da svijet ostaje na mladima, ne zavideći pritom ni svijetu ni njima. Mi smo, oko godine 68., o sebi visoko mislili izazvavši vlast koju nismo htjeli promijeniti već u bitnom poboljšati. Edvard Kardelj, inače jedan od najpametnijih u Titovu kabinetu, zalagao se da se na studente pošalju tenkovi. Lako se moglo dogoditi da imamo u Jugoslaviji, na trgovima Beograda ili Zagreba, našu verziju pekinškog Trga nebeskog mira. Ništa se od toga nije dogodilo, da me razumijete, ipak je dobro što nas nisu išli gaziti tenkovima. Onda se sve rasplinulo jakože dim. Ja sam politički uistinu živio četiri dana u lipnju 1968. Premalo da bi se ostvario neki ozbiljniji cilj.
A kako je s herojima? Pogledate li njihov status u poredbi dvaju stoljeća? Imaju li novi milenij i ovi tužni prostori mjesta za heroje popu Anđe i gdje se kriju ako i postoje?
O tome Vi morate odlučiti za sebe. Mjesta se ne nalaze, ona se osvajaju. Ako na tim mjestima stoje tenkovi, stvari se kompliciraju. Ja Vam o tome niti mogu niti želim više reći.
Literarne nagrade tijekom karijere Vas nisu zaobilazile. Koliko su one određivale Vaš rad i jesu li mimo povremene financijske satisfakcije donosile štogod egu? Ili ste radili nevezano za reakciju struke, kolega i umjetničkih kriterija?
Ne znam otkuda Vam ta ideja o Šnajderu i nagradama. Jamačno Vam se prividjelo zato što je „Doba mjedi” dobio (čak) 5 nagrada.
U Hrvatskoj godišnje izlazi oko 50 romana. Toliko imade i nagrada. Vrlo je teško NE dobiti nijednu nagradu. Meni je to gotovo uspjelo: Moj je roman dobio jednu nagradu u Hrvatskoj i to ne jednoglasno, što je za tu nagradu prije izuzetak nego pravilo. Ostale četiri nagrade su nagrade regije, a taj izraz proizlazi iz naloga nove političke korektnosti: Ne smije se naime reći da su one ex-jugoslavenske. I uglavnom su, gledano materijalno, simbolične ili nikakve. U slučajevima gdje je moj roman konkurirao za obilnije nagrade, jako se pazilo.
S tim nagradama stvari u mom slučaju stoje ovako: Kad je objavljena drama „Kamov, smrtopis”, konkurirala je za jednu od većih nagrada. Tada mi je rečeno: Šnajder, ti si premlad za takvu nagradu. I gle čuda, nakon nekog vremena počelo se govoriti: Šnajder, ti si prestar za tu i tu nagradu. Tako je moj život (tri četvrtine stoljeća) prošao u tom „između”: Nikako da se moj dob poklopi s nekom nagradom.
Naprimjer, Nazorova. I sad bih se rad kladio s Vama da niste u stanju reći naslove koji su pobijedili u tim neveselim utakmicama.
U prošlom stoljeću nije bilo dvojbi o čitateljskoj publici Vaših rukopisa i djela. No, je li se ona kroz prijelaz stoljeća mijenjala? I tko bi danas bili čitatelji djela i ciljana publika „Anđela nestajanja“?
Ciljana publika, kako je danas obavezno reći a spada u marketinški žargon, meni je kao izraz nešto zazorno. Ovo što ću sad ipak reći jest činjenica, ne osobito željena: Ja znam iz kontakata, iz prepiske s čitateljima, osobito čitateljicama (žene više, a i bolje čitaju), ja znam da mene prati uglavnom moja generacija. Ona će u mojoj novoj knjizi pronaći gotovo sve prijepore, uspjehe i neuspjehe, iz svojih života. To sigurno nije malen program za književnost. Što se mlađih tiče, ta generacija odlazi iz Hrvatske. Potencijalno, odlazi moja publika. Neki će možda pronaći prijevode mojih knjiga u Austriji, Njemačkoj, Engleskoj… ali nekako se bojim da su im druge stvari na pameti. A šteta.
Pogledate li retrospektivno Vašu bogatu karijeru, da morate odabrati najdraži, najbitniji ili nekoliko njih, koji bi to od Vaših naslova bili? Od „Minigolfa“ preko „Kamova,smrtopis“ i „Hrvatskog Fausta“ do „Doba mjedi“ je gotovo pet dekada autorskog rada.
Jedino za dramu „Minigolf” više ne znam o čemu je, ostalo još pamtim. Što se tiče drame „Hrvatski Faust”, koje je sama mogućnost uprizorenja, tako jadno ismijana upravo u Rijeci, rekao sam sve što sam kanio reći u poglavlju ovoga romana koje ima naslov „Le Danse macabre croate”, pa si to pogledajte. Sad je mogu mirno zakopati.
Koliko god potencijalno preuranjeno bilo u jeku promocije novog romana, ne mogu ne pitati za buduće planove i postoje li skice još nekih radova ili puštate aktivnom odmoru u mirovini?
Ne znam, sad sam svakako u hibernaciji. Svoj testament ne kanim više mijenjati.
Vidite li među nekim novim literarnim klincima tuzemne književnosti nekog novog Šnajdera ili uopće imena 21. stoljeća koja Vam se sviđaju i čija djela i rad čitate i pratite s osmijehom?
Ogromna je prozna, a i dramska produkcija u Hrvatskoj. 95 % toga je makulatura.
Od onih koji imaju SVOJU rečenicu, a to je, mislim, najvažnije, jer piše se to što se piše uglavnom nekom općom rečenicom, svakako spominjem Đorđa Matića, nekako skrajnutog; on je zasad uspio NE dobiti nijednu nagradu. U drami je to svakako Ivan Vidić, superioran dramatičar kad ga usporedim s onim što se danas drži dramskim pisanjem, pa se čak podučava i tako naređuje. Kad bi se pisanje drama moglo naučiti, pa onda bi učitelji u prvom redu postali dramatičari? Ali to je daleko od istine. Vidić, iako mlađi od mene, doživljava trenutno potpunu ekskluziju koja je mene pogodila, ali ipak u starijoj dobi. A to je zato što se nije upisao ni jednoj od vladajućih koterija. Također, s radošću iščekujem novu knjigu Kristiana Novaka, za koju znam da je pred dovršenjem. Nije slab roman Roberta Perišića „Brod za Issu”, taj je roman veoma dobro ventiliran. Rado čitam romane Nade Gašić o Zagrebu, jer je i moja knjiga, posve drugačija, hommage mom rodnom gradu. S velikom anticipacijom čekam na knjigu Snježane Banović o „ludim osamdesetim” koja će biti senzacija, izlazi vrlo skoro.
Pitanje koje se često postavlja mladim autorima, ali ne vidim zašto pri sublimiranju jedne bogate karijere poput Vaše, ne bismo pokušali dotaći tko su bili najvećim utjecajima na Vaš stil pisanja i na razvoj kao pisca? Tko su ljudi zbog kojih ste počeli pisati kako pišete i koji su Vas znali impresionirati do mjere, možda je pretjerano reći idola ili uzora, ali likova čiju biste kvalitetu leksika i sami rado prisvojili?
Mnogo ih je, ja sam već oduvijek bio i ostao stroj za čitanje.
Za novije stvari reći ću Vam samo jedan naslov, ali s aplombom: Roger Martin du Gard i njegova „Porodica Thibaults”. Tako bih bih htio pisati: kakva panorama vremena, kakvi karakteri, napokon i najvažnije, kakva istina o svijetu u ovom slučaju prije konačne katastrofe Evrope uoči prvog svjetskog klanja. A ostala su, sve do Ukrajine, repriza tog prvog do danas neprevladanog civilizacijskog šoka. Uzred, radi se o jednom o potpuno zaboravljenih Nobelovaca.
#Anđeo nastajanja #Slobodan Šnajder #Vrisak
