Iako je Sonja Švec Španjol diplomirana povjesničarka umjetnosti i slovakistinja, diplomirana muzeologinja, nezavisna kustosica s preko 240 ostvarenih izložbi, likovna kritičarka, pokretačica, glavna urednica i novinarka portala o umjetnosti PercieveArt.com, dvogodišnja voditeljica i urednica emisije u kulturi i umjetnosti KolibriS (a surađivala je i s magazinom Kontura, Vijencem i portalom Arteist), konzistentno, srčano i usamljeno zalažući se za prava i dignitet umjetnika i struke – suprotno očekivanjima – Sonja Švec Španjol uopće ne izgleda kao zmaj.
U novu godinu ulazi praskom, kao izbornica 50. ZILIKA, Zimske likovne kolonije, jedne od najdugovječnijih i najposebnijih likovnih kolonija u Hrvatskoj. ZILIK je osnovan s iznimno plemenitom svrhom – za i zbog djece bez adekvatne roditeljske skrbi tj. za štićenike Centra za pružanje usluga u zajednici “Vladimir Nazor” u Karlovcu, a ove godine održat će se od 22. do 26. siječnja.
U razgovoru za Nacional jednom ste rekli da je prijelomni trenutak u Vašem profesionalnom životu bio kad su Vas ravnateljica i viša kustosica jednog zagrebačkog muzeja prilikom razgovora za posao pitale što biste, ‘tako agilna i predana radila u tako inertnoj ustanovi poput ove’. To se čini kao sukus svih problema, ne samo hrvatske likovne scene, nego i države. Na sreću, ne samo Vašu, nego i hrvatske likovne scene – Vaš mentalitet je drugačiji i odlučili ste sama sebi stvoriti posao. Koliko takvim načinom rada, osim profesionalne i osobne satisfakcije te nizom uspješnih projekata kojima doprinosite hrvatskoj likovnoj sceni, utječete na promjene i u praktičnom statusu i razvoju hrvatske likovne umjetnosti i umjetnika? Vršite li uspješno Vašim radom pritisak na strukovne udruge i institucije? Koliko Sonja Švec Španjol bi trebalo hrvatskoj likovnoj sceni da dođe k sebi i na kojim bi sve područjima trebale djelovati?
Hm, odlično pitanje. Mislim da utječem tako što kroz projekte koje radim i na kojima sudjelujem aktivno doprinosim decentralizaciji hrvatske umjetničke scene te nastojim u fokus staviti umjetnice i umjetnike koji su svojom kvalitetom zaslužili predstavljanje, ali iz različitih razloga nisu bili zastupljeni u medijima te vidljivi u javnom prostoru. Ove ciljeve sam prvenstveno uspjela ostvariti kroz vođenje portala o umjetnosti PerceiveArt.com, koji je prošle godine proslavio okruglih 10 godina postojanja, ali i emisiju KolibriS koju sam vodila i uređivala pune dvije godine i koja je bila emitirana na 8 lokalnih i regionalnih televizija u Hrvatskoj. Ovi projekti su mi omogućili maksimalnu slobodu izražavanja i komunikacije s javnošću te sam kroz njih ukazala i na mnoge probleme u struci i na hrvatskoj likovnoj sceni.
Ne bih rekla da vršim pritisak na strukovne udruge i institucije, ali mislim da vlastitim primjerom pokazujem kako se može i drugačije djelovati. Činjenica da postoji sve više nezavisnih kustosa, umjetnicima otvara mogućnost samostalnog odabira kustosa s kojim žele surađivati, dok se voditeljima ustanova i projekata, posebice onima kojima je stalo da im izložbe i projekti budu kvalitetno realizirani, nudi mogućnost izbora vanjskih suradnika koji posjeduju ista načela i principe rada kao i oni. Ako se time posredno izvrši i utjecaj na određene ustanove da poboljšaju vlastito djelovanje, mislim da smo time svi na dobitku. Danas veliki problem leži u činjenici što rijetki zaposlenici osjećaju osobnu odgovornost i obavezu da djeluju profesionalno i predano. Naime, velik broj kolega koji su stalno zaposleni u ustanovama u kulturi samo “odrađuju” svoj posao, jer plaća na kraju mjeseca sjeda na račun neovisno o kvaliteti realiziranog godišnjeg programa. Bitno je samo da je isti izvršen, a jesu li svi suradnici i, u konačnici, korisnici programa zadovoljni, to nikoga nije briga. Što zapravo ni ne čudi, jer iako se već godinama javno komunicira i ukazuje da nedostaje sistem bodovanja i kvalitativne evaluacije projekata, ni samo Ministarstvo kulture i medija nije usvojilo takav sistem pa nitko ne zna po kojim se principima dodjeljuju financije i kako uopće objasniti izniman nesrazmjer u iznosima koji se dodjeljuju pojedinim ustanovama za godišnje programe izložbi.
Osim svega navedenog, moram istaknuti još jednu veliku boljku ustanova u kulturi, posebice u Zagrebu, a to je da vrlo često ne odgovaraju na službene dopise i upite umjetnika, nezavisnih djelatnika u kulturi i posjetitelja, što je po meni krajnje neprofesionalan i neozbiljan pristup koji šalje posve krivu poruku korisnicima. Ovdje primarno mislim na ravnatelje ustanova, više kustose i kustose koji uporno zaboravljaju da su muzeji i galerije javne ustanove, koje su, osim što brinu za građu, zadužene za adekvatnu i kvalitetnu prezentaciju rada umjetnika koju ostvaruju upravo preko komunikacije s medijima, javnošću i posjetiteljima. Da ne kažem da neke ustanove, danas, u 21. stoljeću, uopće nisu prisutne na društvenim mrežama putem kojih se možda i ponajbolje ostvaruje vidljivost programa i djelovanja ustanove u javnom prostoru.
Osim preko 240 ostvarenih izložbi, razvoja pozitivne profesionalne suradnje s brojnim umjetnicima/umjetnicama i radu na Vašem portalu PerceiveArt.com, posvećenom umjetnosti, intenzivno se u medijima zalažete i za položaj likovnih umjetnika/umjetnica, zagovarate prava autora i autorskih honorara. Izražavaju li Vam umjetnici podršku i postoji li organizirana inicijativa, makar i na nivou plana u smislu mijenjanja dosadašnje prakse? Gdje je zapelo?
Umjetnici izražavaju podršku, ali prvenstveno putem privatnih poruka i e-mailova, a neki se čak ne usude ostaviti pisani trag pa inzistiraju da se čujemo preko telefona kako bi mi ispričali svoja iskustva. Pritom velik broj umjetnika nije spreman stati iza vlastitih stavova i boriti se za svoja prava. To opet otvara pitanje čega se boje, jer ako se sami neće zauzeti za sebe, neće ni doći do konkretnih promjena. Ja sam kao nezavisna kustosica plaćena za svoje angažmane, prenisko i vrlo često potplaćena, ali sam plaćena. I u svakoj prilici ukazujem da jedino vizualni umjetnici nisu plaćeni za svoj rad tj. samostalno izlaganje, a o sudjelovanju na grupnim izložbama da i ne govorim, dapače, na takvima se često traži od umjetnika da plate kotizaciju za sudjelovanje. Zašto se umjetnici ne udruže i ne inzistiraju da se ta stavka, koja je diskriminatorna i omogućuje ustanovama čisto izrabljivanje umjetnika i njihovog rada, promijeni – to ćete morati pitati same umjetnike. Najveće promjene možemo učiniti tek i ako se ujedinimo, a ne vidim razloga da to ne učinimo, jer imamo iste ciljeve i borimo se za ista prava.
Bili smo ujedinjeni kada je prije nekoliko godina Ministarstvo kulture i medija najavilo donošenje novog Zakona o umjetnicima, no pandemija COVID-a je stavila taj proces na čekanje. Pretpostavljamo da će ga aktivirati nakon izbora, jer je bilo iznimno puno negodovanja oko štetnosti tadašnjeg nacrta novog Zakona. Ponovno smo se ujedinili u ožujku prošle godine kada smo organizirali prosvjed za povećanje koeficijenta mirovina za kategoriju samostalnih umjetnika, ali opet nas je bilo suviše malo ako uzmemo u obzir ukupni broj umjetnika na čije se mirovine ta odredba direktno odnosi. Osim spomenutog prosvjeda, tračak nade se ukazao i kada su se umjetnici pobudili protiv odluke vlastite udruge HDLU u Zagrebu kada je ista tužila HDLU Dubrovnik s namjerom preuzimanja objekta Florin dom. Također, umjetnici i umjetnice izabrane u skupštinu HZSU-a dignule su svoj glas i ukazale na niz odredbi koje bi trebalo promijeniti kako bi bilo moguće transparentnije i učinkovitije djelovanje svih članova HZSU-a u borbi za svoja prava. Tako da pomaka svakako ima i nadam se da će se kretanja nastaviti u tom smjeru.
Poznati ste i po beskompromisnim i žestokim reakcijama na nezamislivo nekompetentne i potencijalno koruptivne prakse na hrvatskoj likovnoj sceni. Tu prvenstveno mislim na Vašu reakciju na opatijski bijenale svake godine, izložbu “Mi.Ona.Coco”, i na nedavni kritički osvrt na 7. bijenale slikarstva – pravi mali dragulj istraživačkog novinarstva. Jesu li Vaše reakcije donijele pozitivne pomake i kako?
Kada pišem kritičke osvrte i problemske tekstove uvijek pomno razmislim o tome što i kako ću napisati, a posebice razmišljam koliko ću time naštetiti sebi, a koliko takvi tekstovi mogu utjecati na neke pozitivne pomake u društvu i struci. Smiješno mi je kada mi suradnici kažu “lako tebi pisati, ti si nezavisna pa imaš slobodu izražavanja misli i stavova”, jer pritom ne mogu biti više u krivu. Ja nemam ustanovu koja bi me zaštitila i stala iza mene, nemam stalna i sigurna primanja, nemam zapravo ništa osim vlastitog rada i angažmana za koje se itekako moram potruditi da ih ostvarim i kontinuirano moram zadržavati nivo kvalitete i profesionalnosti, jer o svakom angažmanu ovisi i onaj idući. Naravno da kada progovarate o problemima i ukazujete na nepravilnosti mnogim ljudima stanete na žulj i postanete im trn u oku. Pritom si i zatvorite mnoga vrata, jer prozvane ustanove i pojedinci, umjesto da prihvate konstruktivnu kritiku kao priliku za rast, promjenu i poboljšanje, percipiraju je kao osobni napad i tu prestaje svaka mogućnost razvoja i napretka. Tako da ne, nije nimalo lako progovarati o problemima i ukazivati na neuralgične točke u našem društvu i struci, ali spremna sam na posljedice koje takvo djelovanje donosi, jer mi je primarni cilj djelovati za dobrobit i poboljšanje položaja umjetnika i naše struke.
Jesu li moje reakcije donijele pozitivne pomake, rekla bih da svakako jesu. Naime, puno više i češće se javno govori o problemima. Upravo je tekst o 1. opatijskom bijenalu izazvao ogroman interes i niz reakcija, što me iskreno iznenadilo jer sam ga objavila tijekom vikenda u sredini ljeta, kada je portal PerceiveArt obično u mirovanju. U roku tri dana tekst je imao preko 6.000 čitanja, a na društvenim mrežama je jednostavno planuo. Rezultat je bila posve neosnovana prijetnja tužbom Vašem portalu koji je prenio tekst, ali i niz reakcija struke s riječkog područja, kako povjesničara umjetnosti tako i likovnih umjetnika, koji su se složili s iznesenom kritikom što me vrlo ugodno iznenadilo! Isto tako je došlo do pomaka kod kritičkog progovaranja o manifestaciji Bijenale slikarstva u organizaciji HDLU u Zagrebu. Kada sam prije nekoliko godina pisala o Bijenalu slikarstva, bila sam skoro pa jedina koja je o njemu kritički progovarala, a ove godine su kritičke osvrte objavili i nacionalni mediji poput Jutarnjeg lista, Vijenca, pa i Vaš portal. Tako da bih rekla da ima pozitivnih pomaka, a čim ljudi počinju javno progovarati i djelovati, vjerujem da će doći i do nužnih promjena nabolje.
Nažalost, čini se da je Vaš glas vrlo usamljena pojava na hrvatskoj likovnoj sceni. Što mislite, zašto je to slučaj i kako bi se stvari mogle pokrenuti na bolje? Imam dojam da je scena generalno rezignirana i letargična, ljudi misle da nema smisla reagirati, prihvaćaju nepojmljive situacije, na svoju štetu i štetu likovne umjetnosti. Recentno, na primjer, imamo slučaj devastacije skulpture “Oblutci” Ljube de Karine, opet u Opatiji. Takve stvari uglavnom prolaze ispod radara, kako je to moguće, odnosno koje bi preduvjete i uvjete trebali stvoriti da to opet postane nemoguće?
Mi Hrvati smo jedan fascinantan narod. Najjači smo za tipkovnicom i iza lažnog nadimka, prvaci smo u stalnom prigovaranju, negodovanju i pametovanju što i kako bi trebalo, a kada se ukaže na problem i treba iskoristiti ukazanu priliku za djelovanjem s ciljem promjene situacije i stanja na bolje onda svi nestanu. U tu kategoriju spada i slučaj skulpture Ljube de Karine koji ste naveli. Prema navodima u medijima, umjetnik je, upitan o postupanju Grada s njegovim djelom, komentirao “Nemam što reći. Ja sam umjetnik, a ne policajac.” Ako se umjetnici sami neće boriti i zalagati za vlastiti rad, pa tko će? Da bi se stanje generalno promijenilo, ljudi moraju početi reagirati i djelovati. I trebali bi biti solidarni. Najčešća pitanja koja Hrvati vole postavljati su: “a što ja imam od toga”, uz komentar “pa to se mene ne tiče, meni je dobro”. Sve dok ne vidimo dalje od vlastitih interesa, neće nam biti bolje. Općenito nam nedostaje solidarnosti, empatije i djelovanja za opće dobro. Navedene vrijednosti su gotovo u potpunosti izumrle u našem društvu i upravo zato nam i jest tako kako je.
Angažirani ste i po pitanju umjetnica i žena generalno, ističu se Vaše izložbe “Neustrašive žene”, “Žene o ženama”, međunarodni projekt “Uspon žena u kulturi na Zapadnom Balkanu”… Progovorili ste u medijima i o seksualnom uznemiravanju i neravnopravnosti žena na likovnoj sceni. Kako biste prokomentirali izložbu “Vidljive”, trenutno otvorenu u Muzeju suvremene umjetnosti grada Rijeke te nenajavljeni performans “Nevidljive” koji je skupina umjetnica izvela na otvorenju izložbe?
Pratila sam sve aktivnosti vezane uz otvorenje izložbe “Vidljive” u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, uključujući i nenajavljeni performans “Nevidljive”, ali i popratne aktivnosti oko MMSU-a koje uključuju izložbu “Ništa” u Galeriji O.K. i reakciju AICA na dotičnu.
Apsolutno pozdravljam realizaciju performansa “Nevidljive” i podržavam umjetnice koje su, kroz sebi svojstven način izražavanja, progovorile i ukazale na niz propusta i nepravilnosti prilikom organizacije i realizacije izložbe “Vidljive”. Smatram da je za takav korak trebalo i puno hrabrosti, jer se umjetnici i umjetnice često boje, i to opravdano, da će biti ‘kažnjeni’ ako se požale na propuste u suradnji. Mislim da je ovaj performans svijetli primjer i nadam se da će ga i mnogi drugi umjetnici slijediti, jer bi se time maknuli s mrtve točke. Naime, kroz osobnu komunikaciju, ali i praćenje komentara u javnom prostoru i na društvenim mrežama, uvidjela sam da vlada određeni animozitet između dvije struke kojima je prirodno urođeno da surađuju, a to su kustosi i umjetnici. Do problema dolazi kada jedna strana zauzme poziciju moći i misli da je nadređena drugoj, a zapravo bi trebala biti riječ o jednakopravnoj partnerskoj suradnji. No, nećemo daleko stići ako će se osobe na poziciji moći, bilo da je riječ o povjesničarima umjetnosti ili umjetnicima, iživljavati jedni nad drugima.
O animozitetu i pozicijama moći jasno govori i nedavno očitovanje HS AICA – Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara u kojem su Branko Franceschi i Leila Topić sastavili, a članovi Izvršnog odbora Hrvatske sekcije AICA-e supotpisali očitovanje koje je stalo u obranu ravnateljice MMSU-a Branke Benčić u kontekstu referiranja na izložbu Damira Čarlija Čargonje u Galeriji O.K. U ovom primjeru nisu ključni ni ravnateljica ni umjetnik, već činjenica da AICA istupa kada treba braniti svoju kolegicu i napasti drugu stranu, a da istovremeno nisu smatrali shodnim odgovoriti na performans “Nevidljive” iako su ga Leila Topić i predsjednica AICA-e Silva Kalčić nazvale “legitimnim” i “argumentiranim” performansom. Ako je performans legitiman i argumentiran, zašto se AICA nije očitovala i tada, kada su očigledno iznesene kritike bile argumentirane i držale vodu? Zašto stručna udruženja reagiraju samo kad treba napasti drugu stranu i obraniti svoju, ali ne i kada treba uspostaviti dijalog i obrazložiti zašto je došlo do propusta, a u krajnju ruku i ispričati se na istima, ako je za njih odgovorna prozvana ustanova tj. osoba koja vodi ustanovu, a koja je njihova članica? Nisu li u pitanju dvostruki standardi ako u slučaju jedne umjetničke izložbe AICA svesrdno brani ravnateljicu MMSU-a i nabraja njezine nagrade i postignuća, a u drugom slučaju ne reagira na umjetnički performans kojem su i sami dali legitimitet, te se ni na koji način ne referiraju i ne odgovaraju na niz nepravilnosti i propusta koji su njime ukazani?
Koji su Vam planovi za 2024. godinu? Vaš sljedeći veliki projekt je otvorenje jubilarnog 50. ZILIK-a (Zimske likovne kolonije) u Karlovcu, u organizaciji Centra za pružanje usluga u zajednici “Vladimir Nazor”.
Imam dogovoreno 23 izložbe za ovu godinu s time da čekam još potvrdu jedne suradnje. No, najveći i do sada najzahtjevniji projekt na kojem sam radila posljednjih godinu dana je upravo obilježavanje jubilarnog 50. ZILIK-a. Naime, ZILIK je skraćenica za Zimsku likovnu koloniju koja je nastala davne 1974. godine. Osnivači su bili ravnatelj Dječjeg doma “Vladimir Nazor” (danas Centra za pružanje usluga u zajednici “Vladimir Nazor”) Pero Car te supružnici Petar i Dana Grgec. Oni su došli na ideju o pokretanju likovne kolonije u Karlovcu i to u zimskom periodu kada obično djeca tijekom zimskih praznika odlaze kod bake i djedova, a kako djeca iz doma nisu imala gdje otići, Pero Car, Petar i Dana Grgec došli su na ideju osnivanja likovne kolonije koja bi se održavala u Domu za djecu i na taj način bi se djeci ponudili kvalitetni i kreativni sadržaji za vrijeme zimskih praznika.
ZILIK je danas jedna od najdugovječnijih, najposebnijih i najplemenitijih kolonija u Hrvatskoj, jer je osnovana za i zbog djece bez adekvatne roditeljske skrbi. Tijekom posljednjih 50 godina na ZILIK-u je sudjelovalo više od 700 umjetnika, a fundus ZILIK-a broji preko 2100 umjetnina. Povodom jubilarne 50. obljetnice pripremili smo veliku izložbu iz fundusa na kojoj ćemo predstaviti 150 radova 100 umjetnika. Izložba će obuhvaćati najranija djela nastala već na 1. ZILIK-u 1974. godine pa sve do recentnih djela nastalih na prošlogodišnjem 49. ZILIK-u. Na izložbi će biti zastupljeni i radovi najeminentnijih hrvatskih umjetnika i umjetnica XX. i XXI. stoljeća koji su ujedno bili i sudionici, donatori i vjerni prijatelji ZILIK-a kao što su Ivan Rabuzin, Ivan Lacković Croata, Petar Grgec, Mijo Kovačić, Nives Kavurić-Kurtović, Dubravka Babić, Marija Braut, Ivo Šebalj, Zlatko Prica, Miroslav Šutej, Ivan Kožarić, Edo Murtić, Vasilije Josip Jordan, Mersad Berber, Josip Diminić, Ivica Antolčić, Kosta Angeli Radovani, Predrag Goll, Ratko Petrić, Branka Uzur, Jadranka Fatur, Ljerka Njerš, Đuro Seder, Zlatko Keser, Zlatko Kauzlatić Atač. Upravo s izložbom “ZILIK – 50 godina” svečano otvaramo 50. ZILIK i to u ponedjeljak 22. siječnja u 20 sati u Galeriji Vjekoslav Karas u Karlovcu.
Kao i svake godine, održat će se i Mali i Veliki ZILIK. Na Velikom ZILIK-u ove godine sudjeluje 13 umjetnika i umjetnica iz cijele Hrvatske i regije (Bosna i Hercegovina, Slovenija, Srbija, Sjeverna Makedonija) koji su izabrani preko javnog natječaja za sudjelovanje, a to su: Siniša Reberski, Morana Varović Čekolj, Boris Cikač, Iva Starac, Maja Reberski, Emina Perla, Nataša Vuković (HR), Nataša Vuković (BiH-SRB), Ljupka Erg, Tanja Ličina, Vesna Davidovič, Natalia Berezina, Stefan Ančevski. Selektiranim autorima pridružit će se i naši dugogodišnji prijatelji – umjetnici Zoran Durbić, Nedeljko Tintor, Milivoj Svoboda, Biserka Lovnički, Ljubica Leš i Miroslav Krnić. Srce svakog ZILIK-a je Mali ZILIK odnosno likovne radionice koje vode akademski umjetnici iz cijele Hrvatske, a na kojima sudjeluju djeca iz Doma te djeca iz osnovnih i srednjih škola te drugih domova za djecu iz cijele Hrvatske. I ove godine imamo odlične umjetnike koji su pripremili vrlo kreativne i raznovrsne radionice. Tako će akademska slikarica Jelena Sokić u ponedjeljak 22. siječnja održati radionicu nadrealističkih likovno-literarnih igara “Događa se uspješno za mnoge primjere”, u utorak nam iz Makarske dolazi akademski kipar Vice Glibota koji je pripremio radionicu “Odiseja u svemiru 2024.”, a u srijedu čak dvije različite radionice “Šareni topli džemper” i “Unutarnji pejzaži” vodi akademska kiparica Lucija Marin. U četvrtak iz Rijeke dolazi Nevena Živić koja će održati radionicu “Čarobna nit”, a Mali ZILIK završavamo radionicom “Dizajniraj vlastiti EkoPametniTelefon i Ekomobitel” osječkog akademskog kipara Ivana Midžića.
Uz redovni Mali i Veliki ZILIK, te veliku izložbu iz fundusa “ZILIK – 50 godina”, imat ćemo i posebne goste! Naš najpoznatiji meteorolog Zoran Vakula i najpoznatiji karikaturist Nik Titanik udružili su snage i iznjedrili ciklus meteoslikovnica “Vremenaste priče” koje će nam predstaviti u četvrtak 25. siječnja u 11:15 sati, nakon prijepodnevne radionice na Malom ZILIK-u. Svi sadržaji otvoreni su za javnost, a za više informacija možete zapratiti našu FB stranicu ZILIK – Zimska likovna kolonija. ZILIK je svakako jedan od najposebnijih projekata koji imam čast voditi već punih osam godina i svatko tko dođe i osjeti čaroliju ZILIK-a poželi se vratiti što samo potvrđuje da je riječ o zaista posebnom događaju koji spaja djecu i umjetnost. U tih tjedan dana nema negativnih vijesti, mobitela, stresa i kompjutera, već samo smijeh, druženje i kreativno stvaranje u području umjetnosti.
Istaknuta fotografija: Max Juhasz, sve fotografije objavljene s dozvolom Sonje Švec Španjol
#HDLU Dubrovnik #HDLU u Zagrebu #portal PercieveArt #Sonja Švec Španjol #ZILIK
