„Film je umjetnost žene, odnosno glumice. Redateljski posao sastoji se u tome da redatelj zadobije lijepe žene da rade lijepe stvari. Za mene, veliki trenuci filma događaju se kad se dar redatelja spoji s talentom glumice”, napisao je Francois Truffaut razmatrajući partnerstvo Jean Seberg i Otta Premingera u recenziji filma Bonjour Tristesse 1958. godine. Slagali se s Truffautom ili ne, nakon tri suradnje (Ubogim stvorenjima prethodili su The Favourite i kratkometražni Bleat), još je jedan europski redatelj, Grk Yorgos Lanthimos, definitivno našao svoju američku glumicu – Emmu Stone – i rezultat je svakako nezaboravan.
Uboga stvorenja, crnohumorna viktorijansko-frankenštajnsko-steampankerska ekstravaganca snimljena po romanu Alasdaira Graya, monstruozan je film rijetke privlačnosti. Svi aspekti filmske umjetnosti sljubljuju se ovdje najsretnije u originalan i zavodljiv svijet kreiran pod Lanthimosovom palicom. Gledate li ovaj film u kinu, kolabirat ćete od sladostrašća već samo od sočnog bogatstva detalja oblika, boja i tekstura produkcijskog dizajna Shone Heath i Jamesa Pricea te kinematografskom fotografijom Robbie Ryana.
Dakako, ovo je svijet kako ga vidi Bella Baxter (Emma Stone), pozorna istraživačica-znanstvenica, hedonistica, novorođena u tijelu mlade žene, glavna junakinja Ubogih stvorenja, čiji ubrzani razvoj pratimo od predverbalnog stadija do, čini se, samoostvarenja, od optimizma preko spoznavanja patnje svijeta do shvaćanja da nam valja obrađivati svoj vrt. Pa kakav je Bellin svijet?
Arhitektura u Ubogim stvorenjima neka je vrsta organskog art deco-a izmještenog u budućnost, a opet i stvarni svijet 19. stoljeća, s izluđujuće primamljivim dizajnom interijera – podnim i zidnim intarzijama, reljefima na podstavljenim zidovima koji podsjećaju na umobolničke zidove, te brojnim humorističnim detaljima u pozadini što sve skupa rezultira gotovo senzualno taktilnim filmskim doživljajem.
Lanthimos i Ryan u filmu često koriste širokokutne objektive pa se, na sreću, atraktivno konstruirani svijet ima prilike prostrti gledateljima poput neuobičajeno ogromnog stolnjaka za fantastičnu gozbu. Lanthimos je u suradnji s Rayanom prilikom odabira leća i generalno kinematografske fotografije bio izuzetno hrabar, ne prezajući od miješanja crno-bijele tehnike i kolora, digitalnog i Kodakovog Ektachroma, te ‘instinktivnog’ koristenja fish-eye objektiva (što nas podsjeća na Terry Gilliama) koji čini da se gledatelj osjeća pomalo kao znanstvenik-špijun, istovremeno izbačen i uvučen u film, te vraća film prigodno u period njemačkog ekspresionizma, u kabinet jednog drugog doktora, doktora Caligarija.
Kombinacijom tehnika i inovacijama, Lanthimos i Rayan završavaju s dinamičnim, začudnim i efektnim filmom koji mjestimice koloristički uspješno evocira Crnog Narcisa Emerica Pressburgera i Michaela Powella (autor kinematografske fotografije Jack Cardiff za film je nagrađen Oscarom). Odvažnošću režiserskih odluka, slobodom korištenja tehnika i bogatstvom produkcijskog dizajna, Uboga stvorenja podsjećaju i na Draculu Francisa Forda Coppole.
S Draculom film povezuju i kostimi Holly Waddington koji nas svojom originalnošću i fantastičnom izmještenošću, a opet i minucioznom preciznošću i inteligencijom podsjećaju na rad prerano preminule Eiko Ishiokae, kostimografkinje Coppolinog filma.
Niz scena i glumačkih odabira također je moguće povezati s Draculom, pa i samu uvodnu scenu u kojoj se Bella, u plavoj haljini čija boja asocira na balsku haljinu Pepeljuge Kennetha Branagha, baca s mosta u rijeku i smrt (uz violinu koja zvuči skoro kao teremin, glazbu za film skladao je Jerskin Fendrix); zbog kamere i geste kojom se junakinja baca s mosta, isti vizual Elizabete odmah se pomalja iz ropotarnice vječnih filmskih mentalno-duševnih impresija i u prvoj sceni filma jasno je da je Pepeljuga mrtva, a Vlad ne postoji.
Ali zato postoji Dr. Godwin Baxter (Willem Dafoe unakaženog lica i tijela, ali ne do neprepoznatljivosti – i sam je bio eksperiment svog okrutnog oca), kirurg i znanstvenik koji tijelo mrtve žene u visokom stupnju trudnoće oživljava, ugradivši u njega mozak bebe koja je preživjela majčino samoubojstvo. I God je stvorio Bellu. Da nakon ove pregnjusne premise bilo tko uopće nastavi gledati ovaj film, apsolutni je trijumf Lanthimosa i cijelog njegovog tima.
Godwin u svom domu stvara savršeno sigurnu i zabavnu okolinu u kojoj može kontrolirati sve uvjete nastavka svog eksperimenta. Bella ne smije izlaziti iz kuće. Uz Bellu, tu su i domaćica i bestijarij Godwinovih morbidnih kreatura koje u Lanthimosovom svijetu djeluju zanimljivo i donekle zabavno – kokica s glavom svinje, glava francuskog buldoga s tijelom opet nekog pernatog stvora, pas s glavom guske… Ubrzo im se pridružuje i mladi prostodušni Godwinov student Max McCandles (Ramy Youssef), angažiran da promatra Bellu i bilježi njezin progres. Buđenjem Belline seksualnosti, oslobođene srama i ostalih indoktrinacija, Max se u Bellu i zaljubljuje. Ženidba je na pomolu, a Godwin šalje po odvjetnika kako bi si ugovorom osigurao daljnju kontrolu nad svojim eksperimentom – Bellom. Bella pristaje, pod uvjetom da prvo ode u svijet, u avanture.
Belline avanture počinju optimistično, bijegom u Lisabon s putrastim samo(za)dovoljnim odvjetnikom i lotariom Duncanom Wedderburnom (Mark Ruffalo) s kojim pada u teški hedonizam. U Lisabonu, nakon prežderavanja i povraćanja na vidikovcu s pogledom na lisabonsku luku obasjanu zlatnim suncem i nadvijenu saturnastim mongolfierama, Bella otkrije fado i proživljava svoj privatni Potres u Lisabonu 1755. Možda sve i nije najbolje u najboljem od mogućih svjetova? Ubrzo nakon, slijedi i neizbježni tsunami Bellinih beskompromisnih pohoda u spoznavanje patnje, zla i sebe same.
Svojim golumastim licem, škorpionskim intenzitetom i merkurijanskom znatiželjom te zavidnom tjelesnom bravurom, Stone iznimno zahtjevnu Bellu utjelovljuje savršeno u svakom kadru filma (i ona je bila beskrajno hrabra). Od Belle je moguće odvojiti oči samo jer joj savršenstvo u kojem operira parira. Ruffalo je ulogom Wedderburna najzad istupio iz svojih već neko vrijeme uobičajenih uloga kontemplativnih zemljanih tipova (kad nije Hulk). Ljigavost mu izvrsno ide! Wedderburnova pojava u filmu je osvježavajuća i razoružavajuća i Ubogim stvorenjima daje prijeko potrebnu mekoću i ljudskost. Ruffalova životna uloga. S druge strane, nikad nitko s tako dobrim naočalama i u tako savršenom odijelu nije djelovao toliko besprizorno kao Jerrod Carmichael u ulozi brodskog (lažnog!) cinika, a zapravo beskičmenjaka Harry Astleya.
Nakon što smo Bellu popratili kroz cijeli njezin pitoreskni bildung, od inicijalnog očuđenja, njezinog pa konsekventno i našeg, preko Bellinog intelektualnog razvoja (kada film počinje lagano posrtati) i filmu možda neprimjereno brutalnog navodno emotivnog razvoja (scene u bordelu izazivaju mučninu sličnu onoj doživljenoj tijekom scene silovanja u filmu Baby of Macon Petera Greenawaya), film dolazi do svog antiklimatskog kraja.
Bellino samoostvarenje završava u vrtu, u ležaljci, s koktelom u ruci, s crnom ljubavnicom socijalisticom, onim istim prostodušnim “da, draga” studentom koji joj je također ljubavnik i patrijarhalnim muškarcem/zločincem kojemu je ugradila mozak koze. On pase. Bella nastavlja Godwinovu karijeru i polaže ispite da postane doktorica. Za lik koji je tako ushićujuće neortodoksno počeo, ovaj kliše samoostvarenja upitno ljevičarske ideološke podobnosti kao da je izdao, ne samo svu hrabrost uloženu u ovaj film, već i njegov genij. Zaista, Is That All There Is? Poslije filma čitajte Voltairovog Candida i biografiju Mary Shelley.
