Iva Kelentrić magistra je povijesti umjetnosti i filozofije i recentno imenovana kustosica MMSU-a. Nakon rada u Odjelu za kulturu Grada Rijeke na području očuvanja baštine i na programima donacija u kulturi, Kelentrić je četiri godine uspješno vodila programski pravac ‘Lungomare Art’ Rijeka 2020 – EPK. Zainteresirana za intervencije u prostoru koje doprinose zajednici, u sklopu projekta na osam lokacija diljem Kvarnera postavljene su site-specific skulpture, tzv. spomenici za budućnost lokalnih i međunarodnih autora. Već drugu godinu, Iva je kustosica Art Kampa Empeduja, etablirane manifestacije s dugogodišnjom tradicijom Novog Turizma d.o.o.
Što Vas je, odnosno Udrugu 4/4 privuklo Art Kampu Empeduja? Kako ste sljubili svoje interese i afinitete s nasljeđem ove manifestacije?
U okviru Art Kampa, kao i kod većine programa Ljeta na Kantridi, privlačna je spontana interakcija s publikom. Granica između posjetitelja_ice i autora_ice postaje gotovo neprimjetna. Dijelimo isti prostor i uspostavljamo dijalog na neposredan, blizak i nenametljiv način.
Platforma također podržava različite žanrove, od novih medija i performansa do participativne umjetnosti i intervencija u prostoru pa čak i klasičnijih tradicionalnih tehnika.
U takvom okruženju osjećam se ne samo dobrodošlo, već i inspirirano i entuzijastično.
Inspiraciju za temu prošlogodišnjeg Art Kampa, bad news bias, našli ste u više znanstvenih predavanja, a specifično tijekom Futuricona 2020. u predavanju Ivice Puljka tijekom kojega je istakao da se zbog načina medijskog izvještavanja permanentno stječe dojam da svijet ide u katastrofu, raspadanje i kaos. Budući da je bad news bias tema i ove edicije Art Kampa, očito je plodno tlo za riječke umjetnike. Kako su odgovorili na temu?
Reakcije su bile raznovrsne, konceptualno i žanrovski različite.
Dio umjetnika stavlja medije u ulogu negativca, dok drugi upozoravaju na našu vlastitu sposobnost i odgovornost da kritički procjenjujemo informacije koje konzumiramo iz medija. Neki argumentiraju zašto sve nije nužno katastrofalno, dok su drugi koristeći autobiografske elemente, prikazali svoje strategije suočavanja s negativnostima koje se pojavljuju u suvremenom svakodnevnom životu.
Najavljeno je da će ovogodišnji Art Kamp pružiti dobar presjek riječke vizualne scene. Kako selektirate umjetnike i tko će ove godine izlagati na Art Kampu? Vraćaju se neki i od prošlogodišnjih sudionika, bave li se tom temom ili srodnim temama i između kampova?
Umjetnici i umjetnice koje sudjelovanju na Art Kampu povezani su s Rijekom, bilo da su rođeni_ne ovdje, rade u Rijeci ili su se odselili_le, a neki dijele svoje boravište i s nekim drugim gradovima. Selekcija obuhvaća različite generacije, pojedince s različitim pozadinama i stilovima te predstavlja različite skupine umjetnika_ica koje doprinose riječkoj umjetničkoj sceni.
Najkvalitetniji radovi iz prošlogodišnjeg Art Kampa se vraćaju i bit će ponovno biti izloženi. No, velik dio njih je participativnog karaktera, što znači da svaka izložba donosi jedinstveno iskustvo. Na manifestaciji sudjeluju: Damir Stojnić & Romina Tominić, Ivo Matošić, Lucija Polonijo, Nela Dunato, Nika Rukavina, Olga Dimitrijević, Urbani separe, Stjepan Pranjković, Xueh Magrini Troll i Yan Kamov studio.
Više informacija o samim radovima bit će dostupno tijekom vođenih tura na kojima će biti prisutni i sami umjetnici i umjetnice. Ture će se održati u petak, 1. rujna i subotu, 2. rujna, u 20 sati. Također, naš programski letak tretiramo kao umjetničko djelo te je osmišljen na zaigran i interaktivan način.
Što biste istakli kao prednosti Art Kampa?
Muzejski i galerijski prostori mogu djelovati sterilno, strogo, preuredno i time ponekad hermetično i odbojno, što plaža nije. Ovdje plešemo, kupamo se, jedemo i pijemo, zezamo se dok gledamo, slušamo, pričamo s umjetničkim radovima koji su nastali promišljeno baš za nas.
Kao voditeljica pravca ‘Lungomare Art’ Rijeka 2020 – EPK istakli ste se orijentacijom na ostvarivanje trajne vrijednosti vaših projekata. Štoviše, nazvali ste ‘Lungomare Art’ kulturno-umjetničko-turističkim putem. Kako žive postavljene skulpture 3 godine kasnije? Postoji li ‘Lungomare Art’ kao lokalna ili barem pomalo organizirana turistička tura? Koristimo li potencijal odličnog projekta?
Programski pravac Lungomare Art koji je nastao u sklopu projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, trenutno ne funkcionira kao kulturno-umjetnička ruta. Iako je postojala vizija o tome tijekom kandidature Rijeke za ovu titulu, kada je bilo dopušteno maštati, u praksi se često suočavamo s kompromisima. Tijekom trajanja TD Rijeka 2020, koje je osnovano s određenim vremenskim okvirom samo radi provedbe EPK, postalo je jasno da nijedno lokalno tijelo ne želi preuzeti odgovornost za ovu rutu. Nedostatak podrške od nekih institucija smatram ključnim razlogom za teškoće u provedbi projekta EPK. Današnje Lungomare Art umjetničke instalacije funkcioniraju samostalno, neovisno jedna o drugoj. Imajući na umu ovaj scenarij, tijekom njihovog nastanka, bolja strategija bila je usmjeriti komunikaciju prema lokalnim zajednicama kojima ti spomenici pripadaju i kojima su posvećeni. Na taj način se postiglo da stanovnici tih područja bolje razumiju same umjetničke radove (koje je često, posebno kad se radi o suvremenoj konceptualnoj umjetnosti, potrebno objasniti kako ne-stručnoj, tako i stručnoj publici). Ljudi koji žive na mjestima gdje su postavljene Lungomare Art instalacije su oni koji prenose te umjetničke radove novim generacijama i predstavljaju ih turistima. Vrijeme mijenja sve što je u javnom prostoru, pa su tako neki radovi u boljem stanju, dok su drugi doživjeli intervencije. EPK je za njih samo jedno poglavlje u njihovom životnom ciklusu, a većina sada nastavlja živjeti prihvaćena u svojim lokalnim zajednicama.
Za kraj, s obzirom na to da ste nedavno postali kustosica MMSU-a, koliko će Vam obaveze i angažman pri Muzeju dopuštati mogućnost aktivnosti u neovisnim kulturno-umjetničkim inicijativama? Ili je to tek neka iduća stepenica?
Biti aktivan dio neovisne kulturno-umjetničke scene zahtijeva puno energije i vremena te često zahtijeva odricanja. U ovom trenutku, to bi moglo utjecati na kvalitetu i posvećenost mom glavnom poslu. Smatram neprihvatljivim umanjiti kvalitetu mog rada koji se financira iz javnih sredstava. Moj fokus je usmjeren na razvoj publike, očuvanje umjetnosti te poboljšanje uvjeta rada u kulturi i umjetničkoj zajednici kroz institucionalno okruženje. Iako ne mojim izborom već stjecajem životnih okolnosti, iskustvo rada koje posjedujem je na tom polju. Međutim, iskustvo rada u nezavisnom sektoru kulture i to baš ove teške riječke je itekako vrijedno za svakoga tko djeluje u sustavima i sistemima jer dobije izravan uvid u dobro, loše i teško te može oblikovati konstruktivniju perspektivu za svoje djelovanje.
#Art Kamp #Empeduja #Iva Kelentrić #Ljeto na Kantridi
