U novom Ateljerizmu razgovarali smo s Vladimirom Tomićem Moskom, riječkim vizualnim i graffiti umjetnikom, koji nakon recentno ostvarenih projekata u javnom riječkom prostoru nastavlja aktivno djelovati na široj umjetničkoj, ali i izlagačkoj sceni.
Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti u Rijeci, 2001. Vladimir Tomić upisuje tada još vrlo „mladu” Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci pa nastavu pohađa na mnogim lokacijama u Rijeci – u zgradi Filozofskog fakulteta na Campettu, zgradi Osnovne škole Nikola Tesla, unutar kompleksa Benčić, čak i prostoru u Ružićevoj ulici, nadalje zgradi bivšeg IVEX-a, i konačno, u glavnoj zgradi bivše austro-ugarske vojarne, gdje se Akademija nalazi i danas, u Krautzekovoj 83. Diplomirao je na kiparstvu, 2011. godine u klasi prof. Đorđe Jandrića, iako je primarna ljubav u likovnosti, bila oduvijek ona prema crtanju. Graffitima se počinje baviti još 1998. godine, a na odjelu slikarne Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, počeo je raditi još kao student 2008. godine.
Ondje smo se i sastali i vodili razgovor – u slikarni riječkog HNK-a, dislociranoj u industrijsku halu postapokaliptičnog krajobraza nevoljene riječke Industrijske, sve to tik uz historicistički dragulj (ne)slavne riječke povijesti, Vilu Whitehead.
Kao i mnogi riječki suvremeni umjetnici i umjetnice mlađe i srednje generacije, Violićev nauk o sveprožetosti kiparstva, prepoznao si kao poželjni modul studiranja na APURI?
Volim crtanje i oduvijek sam najviše volio crtati, pa iako se pri upisu na APURI grafika činila najlogičnijom tranzicijom, ispostavilo se kako je tada za mene kao tehnika bila predisciplinirana, uključivala je previše tehnologija i etapa u kojima se nisam mogao snaći. Druga opcija bilo je slikarstvo, ali kako je Violićeva „fora” bila da u okviru kiparstva možeš raditi doslovno sve što želiš, pod uvjetom da iza toga moraš stajati, odnosno, imati opravdanje, moja je konačna odluka, samo i isključivo zbog Violića bila – upisati kiparstvo.
Uz česte angažmane u javnom prostoru, u posljednjih si nekoliko godina otvorio i svoju prvu samostalnu izložbu crteža „Dobar dan i snoviđenja” u Dnevnom boravku 2020., a u lipnju ove godine, u Galeriji Laurus predstavljen i tvoj slikarski izlagački privjenac, samostalna izložba „Helioglifi” u kustoskom konceptu Branka Cerovca. Kako su se i kada desile ove medijske tranzicije? Kako u tom procesu nastaju „Helioglifi” kao (primarno) slikarske kompozicije?
Događale su se postepeno. U razdoblju korone počeo sam raditi crteže tehnikom crne kemijske na papiru, za koje nisam ni mislio da će postati serijom. Nisam imao nikakav predodređen koncept, crtao sam što me u tom trenutku pitalo – nesvjesno brže pronalazi put nego li naš racionalni um. Nakon što sam nacrtao nekoliko radova, prijatelji su mi predlagali da ih izložim, a zbog strahopoštovanja i svojevrsnog opreza prema izlagačkom svijetu, gotovo se uopće nisam mogao ni zamisliti da se na taj način predstavim publici. Nastavio sam raditi crteže i uživao u tome, izložio sam ih, a nakon što sam ih napravio pedesetak, dinamika stvaralačkog procesa tjerala me da počnem raditi nešto novo – tražila me boju. Simultano sam shvatio da takav crtački pristup mogu prenijeti na zid i počeo sam stvarati murale.
Nakon crtačke faze, nastavio sam raditi intuitivno te automatizmom ispisivati slova fiktivnog pisma na papiru, koje sam u jednom trenutku počeo primjećivati kao potencijalno „zgodne” kompozicije za buduće slike. Trebalo mi je neko vrijeme da se odvažim izražavati kroz slikarstvo… za mene je to oduvijek bilo „uzvišeno” likovno područje rezervirano za neke druge ljude – slikare. Malo po malo i oprezno, počeo sam slova prenositi na platno, slikao, eksperimentirao, monokromatske kompozicije dograđivao žutom bojom. U jednom trenutku, slike su počele izgledati kao velike grafike, dosta nevješte i suhoparne pa kao takve nisam osjećao da mi, hm, recimo, pripadaju, niti sam ja pripadao njima. Samo početna faza. Nastavio sam eksperiment, mrvio kurkumu, gips, igrao sam se. U jednom trenutku procesa, zapravo sam počeo napuštati sve materijale i ljuštio slojeve s platna. Na kraju je ostao samo goli lavirani akril, a grafizmi su se istopili u nanosima boje. Ključan moment serije jest i sam element iznenađenja, kao npr. tragovi razvodnjene boje koji su nastali kao nekontrolirana posljedica, u početku još nestručnog napinjanja platna i njihova postavljanja u horizontalni položaj, na sam pod.
S druge strane, stvaranje murala je pod mojom kontrolom, koliko je to moguće… Igra prilagodbe i kontrole – gubljenja kontrole, puštanja kontrole i plivanja između kontroliranog i nekontroliranog rada, dva su simultana načina izražavanja koje koristim i prilikom kojih se uvijek dobro zabavljam.
Pa iako razgovaramo u interijeru u kojima i nastaje serija radova o kojima pričamo, većina umjetničke i šire internacionalne publike, poznaje te kao MOSK-a, riječkog grafitera i muralista. Vratimo se na početak. Što te privuklo graffitima? Lifestyle, bunt, scena?
-U početku nisam znao ni što su graffiti, jesu li to slova ili oblici… Meni su samo bili zanimljivi, novi i izazovni, a mogli su se vidjeti samo na ulici. U međuvremenu, stvorila se ekipa koja je zajednički crtala – Skor, Morka, Monk, Sec… često smo u jednom periodu skupa crtali – bili smo skoro kao bend… tako sam to tada promatrao, kao supstituciju za glazbeni bend kojeg nisam imao, a svirao sam gitaru (smijeh). Što se tiče bunta, stvaralačka atmosfera u mojoj ekipi nije bila tome orijentirana – vrlo ubrzo shvatili smo ako želimo odraditi neki zid, možemo pokucati na vrata i tražiti dopuštenje da bismo crtali na njemu. Legalne zidove smo nalazili bez problema i shvatili da je puno ljepše provesti dan opušteno crtajući, nego li nekoliko minuta u mraku strijepiti hoće li te netko uhvatiti ili hoćemo li morati bježati… Vežica, Škurinje, Campetto, Srdoči… Sve su to bile lokacije na kojima se legalno crtalo. Postajala je recimo uhodana praksa, a dozvole su se tražile i pismenim i usmenim putem. A što se tiče scene, jedan od prvih graffiti jam-ova u Hrvatskoj uopće, bio je onaj sredinom devedetih u Kružnoj ulici u Rijeci. Ipak, za mene i ekipu s kojom sam radio, jedan od ključnih događaja bio je Meeting of Styles, najveći svjetski festival graffiti kulture, kojeg su kao “franšizu” u Zagrebu prvi put organizirali 2003. Slaven Lunar Kosanović i Damir Stupnišek Stupni. Za nas je velika stvar bila već sama činjenica da smo bili pozvani sudjelovati na tako velikom internacionalnom festivalu grafita, a s druge strane, stvorila su se i konekcije na nacionalnoj i globalnoj sceni koje traju i danas.
Što je sa scenom danas? Može li se uopće govoriti o lokalnoj ili nacionalnoj graffiti sceni kao takvoj?
Graffiti scena postala je globalna. Prije se, kao i u glazbi po zvuku, u graffiti kulturi moglo po stilu crtanja točno reći odakle tko dolazi. S obzirom na to da su svi bili prilično kao skupine izolirani i homogeni, moglo se stilski prepoznati koji je autor iz Berlina, koji iz New Yorka, koji iz Dortmunda… Internetom se sve to rasplamsalo. Utjecaji i stilovi su se počeli miješati, jer htio ti-ne htio, nešto ti se novo osvijesti kao zanimljivo, kao novi način za reći istu stvar, a sve su stvari već rečene – samo način na koji to kažeš može biti nov.
Iako Rijeka nema svoj graffiti ili street art festival, čini se da je na nacionalnoj sceni, organizacija street art događaja u rastućoj putanji?
Što se tiče Rijeke, iako nemamo svoj graffiti festival, afirmacija te kulture u gradu nekako je ojačala nakon intervencija u okviru Rijeka EPK 2020, barem se meni tako čini, a kao prijavitelj koncepta i sudionik u izvedbi murala u okviru EPK programa, mogu reći da imam samo pozitivna iskustva glede tada ostvarene suradnje. Realizirani su murali u Vodovodnoj ulici, gdje su murale radili Artez, Lunar, Chez & Sarme te Tea Jurišić, a Miron Milić u Ružićevoj ulici. S druge strane, u zadnjih nekoliko godina kada se vizualna kultura graffita povezala i premrežila s muralima, odnosno kao da su sve mikroscene jače spojile pa puno malih mjesta u Hrvatskoj ima nekakav manji ili veći festival. Graffiti na gradele možda najduže i najkonzistentnije organiziraju street art festival u Hrvatskoj…Tu je i Zen Opuzen, Xstatic u Splitu, 43 jam u Bjelovaru, B Urban u Vodnjanu…
Pa iako neki gradovi, organizaciju graffiti odnosno street art festivala mogu vidjeti i kao turističku atrakciju ili magnet za neku novu publiku, na koji se način prema tom obliku umjetničkog izražavanja, prema tvom iskustvu, odnose ustanove u kulturi, odnosno šira struka povijesti umjetnosti?
Iako su graffiti zanimljivi galeristima već od svojih početaka u New Yorku, Berlinu, Londonu… trebalo je nekoliko godina da se i kod nas stvori takav interes. U posljednjih nekoliko godina dolazi do promjene percepcije ne samo šire javnosti, već i struke te kulturnih ustanova, koje se sve više okreću u prilog muralima i graffitima. No, to nije pravilo. Ali je proces je uzajaman; kako raste vidljivost murala, kao i utjecaj koji imaju na urbani prostor, postali su neizbježni i nemoguće ih je ignorirati ili previdjeti, tako raste i interes. Radovi postaju sve promišljeniji u kontekstu u kojem se nalaze — bilo da odgovaraju na njega ili ga mijenjaju svojim izrazom. Ovaj proces je dinamičan, živahan, i s velikim interesom pratim u kojem će se smjeru razvijati.
Vidiš li daljnji tijek umjetničkog djelovanja u nekom drugom svijetu, npr. onom izlagačko-galerijskom?
Zasad nemam razloga fokusirati se na jedno – takvo raskršće još nije došlo pred mene. Postavljao sam si slična pitanja kada sam se pitao želim li se nastaviti baviti glazbom ili crtanjem, prevagnulo je potonje… Volim raditi murale jer mi predstavljaju neku drugu vrstu izazova, drugu dinamiku i neki novi način komunikacije, posebno prema naručitelju, ali i sugrađanima, prolaznicima, murali ostaju cijelom gradu. S druge strane, mislim da neću biti frustriran kad dođe do promjena (smijeh), ali najbolje su kad dođu postepeno i prirodno, kad je za to vrijeme.
Od 2024. godine glavni si voditelj slikarne HNK Ivana pl. Zajca, koja je kao posebni kazališni odjel, nadležna za likovni segment scenografije svih izvedenih predstava. Opiši nam jedan radno-kreativni proces u riječkoj slikarni!
U slikarnu ideju donosi scenograf koji nekada zna kako bi se ideja trebala izvesti, nekada nije skroz precizan, a nekada prijedloge razvija u dogovoru s nama u slikarni. Nekada su scenografi jako koncizni i inzistiraju na načinu koji ne mora odgovarati našemu, pa se brzo nađe kompromis. Atmosfera u slikarni je uvijek dinamična – organizacija i produkcija likovnih segmenata predstava nikada nemaju isti pristup, svaka predstava donosi nešto novo, neki moment eksperimenta. Jednom kad se pronađe način, stvar se samo izvede, ali zabava leži upravo u samoj potrazi načina za konačnom realizacijom.
Koje si vještine stekao radom u jednoj takvoj dinamičnoj radnoj sredini i jesu li se one, potencijalno, odrazile i na tvoj umjetnički rad?
Ono što sam zaista naučio kroz rad u slikariji jesu organizacijske vještine – kako raditi s kolegama, kako se nadopunjavati, kada saslušati nekoga, a kada ne, kada inzistirati na nečemu i kada si dopustiti da u tome i pogriješiš… Širi je to sklop u u okviru kojeg ima prostora za učenje, a nekad i zaboravljanje ako se neku tehniku ne primjenjuje često, ne samo u radu s ljudima, već i u radu s materijalima koje čitavo vrijeme istražuješ. U tom procesu, shvatio sam da mi je slikanje velikih prospekata najdraži radni proces u slikarni, bilo da je riječ o izradi reprodukcija ili izvedbi novih rješenja. Mislim da sam se upravo u tom dijelu posla postepeno i zaljubljivao u slikarstvo.
Postoji li neka specifična lokacija ili površina na koju do sada nisi, ali bi u skoroj budućnosti volio intervenirati u Rijeci ili šire?
Nekako sam do sada uvijek imao sreće slikati na lijepim lokacijama u Rijeci, možda i najljepšima. Gledajući šire, mislim da nemam neko takvo specijalno mjesto. Svaka nova lokacija pita nešto drugo i ovisi isključivo o mom odgovoru na taj prostor. U tom vidu, sve su mi lokacije zanimljive – sve ovise o mojoj predodžbi.
Samostalnom izložbom u galeriji Kupola, ove se godine predstavljaš i zagrebačkoj umjetničkoj publici. Koji su, uz potonji, aktualni ili nadolazeći umjetnički projekti, predstavljanja, suradnje, rezidencije, izložbe ili izvedbe?
Da, u četvrtak 5. rujna u galeriji Kupola u Zagrebu otvara se treća izložba iz ciklusa Helioglifa. Kao i u dvije prethodne, u galeriji Oblok u Sesvetama i galeriji Laurus u Lovranu, i na ovoj izložbi ću izložiti potpuno nove radove.
Do kraja godine se veselim projektu u suradnji s Radionicom 32, odnosno agencijom 4am iz Zagreba, gdje će koncept izložbe biti proširen muralom. Odnos intimnog interijera galerijskog prostora naspram eksterijera javne površine. Nakon nekoliko godina izbivanja u listopadu ću sudjelovati na splitskom Xstatic festivalu…I još nekoliko upita imam o kojima još promišljam. Ne žuri mi se.
Ovih dana sam završio rad na novom muralu, na pročelju zgrade Exportdrvo. U petak, 30. kolovoza, s početkom u 20h bit će i službeno predstavljanje. Prognoze najavljuju ugodnih 29 Celzijevih stupnjeva. Možda nije loše za provesti večer na otvorenome.
Naslovnica: Vladimir Tomić Mosk, “Ne mogu vidjeti dok ne prestanem gledati”, mural, Grobnička riva bb, Exportdrvo, Rijeka, 2024.
Fotografije: Aleš Suk
