U seriji tekstova u kojoj predstavljamo rad mjesnih odbora Grada Rijeke dolazimo do drugog najmanjeg mjesnog odbora – Mjesnog odbora Vojak, što njegove članove ne sprječava da budu među najaktivnijima. Povod da ih posjetimo i pobliže upoznamo bilo je predavanje „Moderno lice Vojaka“, na kojemu je o povijesti izgradnje Vojaka govorila Lidija Butković Mićin, doktorica znanosti i jedna od rijetkih koja se bavi graditeljskim nasljeđem socijalističkog razdoblja.
Prije skoro 60 godina, u siječnju 1965. godine, postavljen je kamen temeljac stambenog naselja Vojak, u to doba najmodernije stambene četvrti Rijeke. Naselje s ukupno tisuću stanova u osam stambenih tornjeva i šest stambenih nizova dovršeno je 1967. godine, a odlikovalo se brojnim novitetima. Glavni projektant naselja bio je ugledni riječki arhitekt Klement Miculinić, koji je radni vijek proveo u dvostrukoj ulozi projektanta i menadžera na rukovodećim pozicijama u projektnim uredima i gradskim službama. Sve što je naučio u prvih deset godina karijere, Miculinić je primijenio upravo na izgradnji Vojaka.
Miculinić je pripadao modernistima, dizajnirao je i prepoznatljive izloge i interijer lokala na riječkom Korzu, a posebnost je bila uvođenje praktički prvih neona u Rijeci. Dizajnirao je i trgovačke objekte, no prve višestambene zgrade u Rijeci postaju mu životna preokupacija. Marketing i kampanja izgradnje naselja Vojak bila je suvremena za ono doba te se tako predstavljala i u tiskovinama. Mogli su se vidjeti naslovi u novinama poput – „Prve stambene zgrade bez dimnjaka“. Naime, uvođenje sustava centralnog grijanja prvo se dogodilo baš na Vojaku. U novinama se isticao i predivan pogled s balkona zgrada na Kvarnerski zaljev. Vojak, premda mali, i omeđen kvartovima tako da je teško razlučiti gdje počinje, a gdje prestaje, ostao je do danas primjer urbanističkog plana koji funkcionira, a njegova se prostranost zadržala do danas.
Vijeće MO Vojak u aktualnom sazivu pokrenulo je program “Pričamo o Vojaku” koji je zamišljen kao ciklus javnih tribina i edukativnih vodstava te kvartovskih susreta na kojima se uz sudjelovanje građana i stručnjaka iz različitih područja razgovara o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Vojaka i bližeg susjedstva. Nela Valerjev Ogurlić, članica MO Vojak, govori nam kako je cilj programa osnažiti osjećaj pripadnosti kvartovskoj zajednici, te osvijestiti njezine vrijednosti jer često i ljudi koji žive na Vojaku nisu svjesni da u kvartu postoji nešto vrijedno pozornosti.
– Vojak je mali mjesni odbor u sjeni velikog Trsata, ali ima svoje posebnosti i zanimljivosti. Na dosadašnjim tribinama bavili smo se zelenim nasljeđem glasovitog Josipa Kulfaneka koji je na Vojaku živio i vodio rasadnik iz kojeg su se stvarili sušački drvoredi i parkovi, a kao kruna svega veliki Park Heroja. Razgovarali smo o radničkom naselju Deksa, koje je začeto pod talijanskom okupacijom i dovršeno neposredno nakon oslobođenja, a struka ga prepoznaje kao važan segment riječke graditeljske baštine. Slično je i s modernim Vojakom koji je u svoje vrijeme bio avangardno stambeno naselje, kazala je Valerjev Ogurlić i priznala da nije jednostavno okupiti ljude da participiraju u radu mjesnog odbora, kao i da nije lako raditi velike promjene jer novac koji dobiju za rad je nedostatan. Navela je da ukupan budžet Mjesnog odbora za 2025. iznosi oko 24.000 eura, a samo ljuljačka u jednom parku košta 9 tisuća eura.
NASLIJEĐE KLEMENTA MICULINIĆA
Zanimljivo predavanje o Klementu Miculiniću trajalo je oko 45 minuta, no raspravljati i razgovarati poslije ostalo se još sat i pol. Predavanje je potaknulo prisutne građanke i građane na promišljanje o Vojaku nekad i sad. Mogla su se čuti različita mišljenja i iskustva, no svi su se složili u jednom – budućnost Vojaka je upitna.
Čovjek koji je izgradio Vojak, saznat ćemo, bio je zanimljiva persona i vizionar, ranjen u Narodno-oslobodilačkoj borbi. Njegova kći Sonja ispričala je anegdotu koja je sažela u jednu priču njegovu posvećenost radu. Kazala je da se izgradnja Vojaka pratila s velikim zanimanjem građanstva pa je tako jedan dan tražeći Miculinića neki gospodin došao do radnika s lopatom u rukama pitajući ga gdje je taj projektant Miculinić o kojem svi govore. „To sam ja“, odgovorio je čovjek s lopatom u rukama, glavom i bradom – Klement Miculinić.
– Klement Miculinić je za svoje vrijeme, a djelovao je od 1950-ih do 1990. godine, bio čovjek svog vremena, u smislu da je zaista prigrlio ideju da je društvena stanogradnja i uopće stambeno zbrinjavanje stanovništva jedan od glavnih generacijskih zadataka. Većinu svoje karijere posvetio je stanogradnji. Na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu usvojio je sve odlike modernizma, tako je školovan, a to se očitovalo i u njegovoj stanogradnji. Stanovi su morali imati adekvatno osvjetljenje i prostor, vešeraj sakriven od očiju javnosti. Tada su modernisti smatrali da zdravo stanovanje, odnosno stanovanje u dobrim stambenim objektima, s dovoljno zraka i svjetla, može čovjeku osigurati i zdrav život. Smatrali su i da je stan prostor u kojem se čovjek oblikuje od djetinjstva do starosti te da mora pružati dovoljno prostora da se čovjek može posvetiti i svojim interesima, rekla je Lidija Butković Mićin na predavanju.
Miculinić je kao arhitekt i projektant participirao u razvoju standarda riječkog stana koji je propisala tadašnja država Jugoslavija.
U uspješnoj igri arhitektonskih elemenata u kojima su izgrađene zgrade kodnih imena „Kava“ i „Pariz“, a koje se mogu vidjeti na Vojaku, estetika se spajala s funkcionalnošću. No, nije baš sve prošlo idilično. Tada je građevinska industrija Jugoslavije stvarala nove neisprobane tehnologije, primjerice plastičnu žbuku koje se koristila na vojačkim zgradama. Fasada se gulila i padala, što je zapravo bilo normalno imajući u vidu da su radnici prvi put rukovali s plastičnom žbukom.
– Događali su se tvornički problemi i neadekvatna primjena materijala jer se moralo tek naučiti kako nanositi i primjenjivati nove materijale pa su se događale greške. Plastične žbuke koje su obećavale jako dobra svojstva zaštite fasada su se u praksi, na Vojaku i Gornjoj Vežici, pokazale nedovoljno dobre. Pročelja su vrlo brzo nakon izgradnje izgledala pohabano. Morale su se raditi naknadne intervencije da bi se situacija popravila, naglasila je Butković Mićin te naglasila da takve greške nisu bile karakteristične samo za riječko područje, već su se događale i drugdje.
Nakon 1986. godine pala je stambena produkcija i kvaliteta zbog velike ekonomske krize što je zadesila Jugoslaviju. Butković Mićin naglašava da je projektantima Miculinićeva doba bilo važno funkcionalno naselje, a ne samo izgradnja stana kao takvog, što je primjetno na Vojaku i danas.
SADAŠNJOST I BUDUĆNOST VOJAKA
Saša Ostojić, predsjednik MO Vojak, nakon predavanja nam je kazao da su ovakvi skupovi zanimljivi zato što mladi ljudi mogu osvijestiti prošlost i ono što je dobro baštiniti iz nje, a stariji se podsjetiti na vrijednosti od kojih je danas sve nestvarnija i ona o participaciji građana. Nekad su volonterska sudjelovanja bila dijelom sustava, dok danas, zbog promjene društva i drukčijih prioriteta, participacija građana ostaje na entuzijastičnim pojedincima koji solidarnost u zajednici i njenom dobru pretpostavljaju individualnim interesima.
– Prošlost je Vojaka bila pomno planirana, urbanistički i arhitektonski uz primjeren krajobraz. Sadašnjost nam govori da je Vojak iz tog smirenog razdoblja malenog kvarta za ugodan život ušao u fazu gotovo neodržive budućnosti. To se prvenstveno odnosi na neumjereni i predimenzionirani razvoj susjedstva koje čestično i nije Vojak, ali je s našim kvartom blisko i neraskidivo povezano. S izgradnjom sveučilišnog kampusa i bolnice stvorio se čitav novi grad unutar grada. Već sada je Vojak prostorno i parkirališno potpuno zagušen. Ako u taj grad, koji nije bio planiran za takav broj stanovnika, dovedete 15, ili 20 tisuća novih žitelja, što uključuje studente, nastavnike ali i više tisuća ljudi zaposlenih u bolnici, uz pacijente i posjetitelje – onda jednostavno – infrastrukturno i organizacijom života Vojak, a i cijeli Sušak, ne mogu sve to apsorbirati. Zato je jako važno kada govorimo o budućnosti u planiranje uključiti i građane, govori nam predsjednik MO Vojak. Vojak ne zazire od prilagodbe novom dobu, jer imati suvremenu i cjelovitu bolnicu, kao i Riječko Sveučilište i fakultete na jednom mjestu držimo stvarnim napretkom, no takvi se projekti trebaju pomno planirati, mudro i ispred vremena, kako se se ne bi ugrozila lokalna zajednica.
Pored zagušujućeg prometa i nedostatnog broja parkirnih mjesta, kao i velikih problema sa rastućom količinom otpada i nedisciplinom građana koji uz postojeće spremnike ostavljaju gotovo kompletan sadržaj otpisanog namještaja i kućanskih aparata, u zraku ostaje i pitanje održavanja zelenog pojasa Vojaka. Kako nam kaže Ostojić, to podrazumijeva i stvarnu borbu za svaku biljku, kao što je nekad činio Josip Kulfanek čije je djelovanje prije stotinu godina naznačilo i izgled zelene zone Vojaka. Načini i mogućnosti, odnosno financiranje akcija kvartovskog ozelenjavanja oskudne su, male i nedostatne, nastavlja Ostojić.
– Projekti poput našeg Parka dobrosusjedskih odnosa mikro su primjeri kako se može ponovo dati smisao razvoju ideje očuvanja onih točaka u kvartu koje bi mogle biti oazama za osjećaj kvalitetnog života uz okoliš. Ideja je da dodirni prostor uz park umjesto kaotičnog prometnog okretišta opasnog po život – postane pješačka zona, odnosno da Vojak dobije svoj trg na području Prilaza Vladimira Gortana, zaključio je Ostojić.
Trenutačni sastav Mjesnog odbora Vojak dosad je imao dvije velike zelene akcije u kojima je posađeno stotinu biljaka. Vojak prvi put ima i svoj mali Advent, a u nedjelju će se predstaviti i okićeni bor. Rezultat je to male gotovo nevidljive, ali značajne borbe.
Ostojić nam je također potvrdio da je od iznimne važnosti privući mlade i pokazati im koliko je važno sudjelovati u održanju i razvoju zajednice. Devedesetih godina OŠ „Vladimir Gortan“ imala je redovite zelene akcije te su se uređivale parcele dvorišta škole. Učenice i učenici ponosno su sudjelovali u takvim projektima, a vojačka osnovna škola je među prvima dobila status EKO škole pa je tako nastala i himna škole. Prisjetila se toga potpisnica ovih redova nakon posjeta Mjesnom odboru Vojak. Kao što škola nastavlja tradiciju i kroz svoju učeničku eko-udrugu ‘Josip Kulfanek’, danas je razvidno da su takvi primjeri važni ali nedostatni, jer kvartu je potrebna mladost svjesna važnosti građanske participacije i to ne samo na području Vojaka, već i cijelog riječkog područja.
Fotografije snimila Bojana Guberac
#Klement Miculinić #Lidija Butković Mićin #Mjesni odbor Vojak #Nela Valerjev Ogurlić #Saša Ostojić
