„Rođen sam u Washingtonu 1952. godine, 1956. godine smo doselili u Rijeku i živio sam na Kostabeli do 1961. godine, a onda smo se preselili u Zagreb. Nikako nisam mogao probaviti Zagreb, nije imao more i to meni tada nije bio grad. Patio sam od nekakve dječačke depresije. Jednog dana moj je otac posudio auto, ništa mi nije rekao, samo me je ujutro probudio i rekao: ‘Idemo za Rijeku!’. Skočio sam iz kreveta, ponio samo jednu praznu bocu, došli smo u Rijeku, otišli na Kostabelu, spustili se do mora gdje sam ja onu bocu napunio morem, nakon toga smo otišli na ručak i kolače, prošetali se i onda me je pitao: ‘Je li sad u redu?’. Rekao sam da je u redu i vratili smo se u Zagreb.“ Upravo tim riječima započeo je Žarko Vijatović, svjetski priznati hrvatski fotograf s pariškom adresom, kojemu do 2. listopada riječkoj Galeriji Principij možete pogledati izložbu nazvanu Normandija, u kustoskom aranžmanu Lejle Topić.
Žarko Vijatović ne krije da mu je Rijeka grad od posebnog značaja pa je i na otvaranju izložbe u Galeriji Principij djelovao nekako posebno emotivno. No, iako ovoga puta nije imao fotoaparat uza se, tu emociju nije bilo jednostavno sakriti.
– U Rijeku sam se praktički vratio na nagovor Tomislava Gotovca. Naime, od 1984. godine ljetujem u Omišlju, roditelji moje supruge Danke u Omišlju imaju kuću u kojoj mi ljeti provodimo vrijeme. Jedno ljeto kod nas je bio i Tomislav Gotovac, nakon čega smo se malo izgubili, ali su nam se nakon izvjesnog vremena putevi ponovo spojili. I tada mi je Gotovac rekao da moram upoznati Čarlija. Kada sam upoznao Čarlija, pao je dogovor za izložbu u Palachu, moram priznati da mi se strašno sviđala ta tadašnja atmosfera i kako su stvari u Rijeci tada funkcionirale. Već sam živio u Francuskoj i puno sam snimao Julija Knifera, a kako je on preminuo 2004. godine pala je odluka da njemu posvetimo izložbu. Na izložbu je došao i Ivan Kožarić, jer ja sam snimio jedan od posljednjih performansa Gorgone, onaj kada su Knifer i Kožarić jedan drugoga ljubili u ruku. Taj performans je izmislio Knifer misleći na romske orkestre u kojima je običaj da svi članovi orkestra prvoj violini odaju počast tako što prvu violinu poljube u ruku. Julije me pozvao da to dođem snimiti, on je poljubio Koži ruku, ali onda je i Koža poljubio njemu. I tako je nastao taj performans.
Dakle, četvrt stoljeća Vas u Rijeci nije bilo u izložbenom prostoru. Kakav je danas doživljaj Rijeke?
– Rijeka je postala europski grad, ne znam zašto, možda mi je to ostalo još iz djetinjstva, ali meni se sviđa ta atmosfera u Rijeci koja je u nekoj laganici. Pariz je, recimo, u totalnoj histeriji non stop. Znam da su ljudi ovdje nezadovoljni, ali rekao bih da se ovdje vodi jedan puno bolji život. Mogu uspoređivati, živio sam u dva sistema, znam kako je. Recimo, dugo sam se godina bavio fotografijom u Parizu i stekao sam čak i neko ime u snimanju postava izložbi. Angažirala me možda i najbolja svjetska galerija, Gagosian, koja galerije ima na 14 lokacija u svijetu. Dok sam živio u Parizu znao sam da se onog jutra kada se probudim, probudi i 40 tisuća ajkula, toliko tamo ima fotografa, svaki od njih traži neki posao. I treba preživjeti. To je bio period kada su agencije počele propadati, možda se uspio održati Magnum, ali dosta agencija je propalo. Nije bilo više reportaža, nitko više nije plaćao da fotograf ode na mjesec dana i radi na nekoj reportaži. Naglo je sve postalo na brzinu.
Jesu li to digitalno doba, nova tehnologija i potreba za brzinom uništile draž fotografije kakva je nekad bila?
– Mislim da nije. Digitalni zapis je novi nosilac slike. U posljednje dvije godine se prodaja Kodakovih filmova povećala za 200 posto, Pentax je izbacio aparat za film, Rolleiflex također baš sada izbacuje novi aparat za film. Postoji taj neki povratak, naročito kod mlade generacije koja želi imati taktilniji odnos s fotografijom. Dakle, žele imati negativ, žele razviti taj negativ, osjetiti kako se fotografija pojavljuje na papiru… Takav proces stvaranja fotografije nekakva je vrsta alkemije. I čak kada je sve gotovo, nije sve gotovo. Moraš sve staviti na svjetlo da vidiš što si dobio. Naravno da volim analognu fotografiju, ali moram reći da mi je digitalna fotografija olakšala život pri poslovima. Mogao sam napraviti puno veće intervencije, nego bih to mogao kroz analognu fotografiju. Naročito kada je u pitanju kolor fotografija, koja je sada postala pristupačna svima. Nekad se dobra kolor fotografija mogla dobiti samo uz dobar printer, a to je bilo jako skupo.
Što mislite o današnjoj fotografiji, ide li ona u korak s vremenom, kakav je status fotografa u umjetnosti, jesu li priznati?
– Kada je o Francuskoj riječ, fotografija je na istoj razini kao slikarstvo i kiparstvo, a iznad grafike. Imate velika fotografska imena koja postižu cijene poput velikih slikara. To je potpuno izjednačeno. Iako Hrvatska ima nevjerojatno puno ljudi talentiranih za fotografiju, ona kod nas još uvijek nije shvaćena. Na žalost, ti ljudi se negdje pogube, ne uspiju se plasirati, a to je šteta. Mislim da je velikim dijelom problem nedostatak muzeja fotografije, koji bi apsolutno trebao postojati na nivou Hrvatske. U njemu bi mogla biti izložena kolekcija i onda bi ljudi mogli biti u dijalogu s braćom Brkan, s Tošom Dabcem, s Pavićem i svim velikim imenima hrvatske fotografije. Čak bi se jedan takav muzej mogao napraviti na razini regiona. Kada bi se na jednom mjestu koncentrirala kvaliteta, lakše bi bilo izaći izvan ovih naših okvira.
Povrh svega toga, mislim da bi se trebalo poraditi i na knjigama, na plasiranju fotografija putem knjiga. Meni osobno je knjiga možda i najbolja forma za prezentaciju fotografije. Imam strahovito veliku fotografsku biblioteku, nakupovao sam toga tijekom života i sada sam počeo razmišljati što s time. Najvjerojatnije ću tu kolekciju donirati Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, kako bi mladi fotografi mogli doći do saznanja i do imena za koje ne znaju i za koja nisu čuli.
Poznat ste kao fotograf koji prilikom snimanja nikada nema unaprijed zacrtan koncept, fotografirate potpuno intuitivno, sve što ste napravili pospremate u arhivu i tek naknadnim pregledavanjem tražite neki umjetnički koncept?
– To je točno. Izložba Normandija je najbolji primjer. Nikad ove fotografije nisam vidio kao zasebnu temu, vidio sam nekoliko fotografija unutar jedne šire teme Francuske. No, Lejla Topić je bila kod nas u Zagrebu, a kako ja radim na arhivama i printam to što skeniram, vidjela je seriju fotografija nastalih u Etretatu, normandijskom gradiću kojega su slikali Eugene Delacroix, Gustave Courbet, Claude Monet, Henri Matisse… Svi su se nekako iskušavali na toj lokaciji. Moje su fotografije bile crno-bijele i ona je predložila da to napravimo kao izložbu u Galeriji Kranjčar. Razmišljao sam o tome, krenuo sam tražiti po svojim arhivama i došao na ideju da možemo napraviti obale Normandije, ali da se odmaknemo od razglednica i da se ne zna gdje je to snimljeno. Jedino sam stavio fotografiju Saint Michela jer je sada navršeno više od tisuću godina osnivanja te Opatije. Ta fotografija jedina je koja se toponimski može prepoznati, sve ostalo je potpuno nepoznato. Na fotografijama se nalaze samo neki elementi koji su meni bili zanimljivi, oblaci, voda… Inače sam veliki ljubitelj 19. stoljeća u francuskoj umjetnosti.
Kažete da ste u Francuskoj prošli iznimno stresan period borbe za goli život s fotoaparatom u ruci, a kakva je danas situacija? Imate li danas pravo na malo opušteniji pristup fotografiji i životu uopće?
– Još uvijek je fotoaparat svakodnevno u ruci. Svakoga dana šetam, u Parizu stanujemo blizu kanala l’Ourcq i to je za mene neizmjerna sreća jer je tu voda. Znaju se pojaviti magle koje su meni izuzetno bitne, čitav jedan opus imam posvećen maglama i te fotografije bile su izložene u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Mogu reći da i dalje svakodnevno snimam, vrlo rijetko prođe dan da nisam nešto snimio. Snimam po kući, s prozora, u šetnji, imam sada i telefon koji ima kvalitetu dovoljno dobru da se napravi neki zapis.
Je li to ujedno i preporuka svima koji se žele baviti fotografijom kao pozivom. Je li fotografija poziv ili način života?
– Fotografija je nešto bez čega ja ne bih mogao, ne mogu zamisliti da ne bih mogao snimati i poslije isprintati i vidjeti što je nastalo. Marina Viculin mi je jednom u jednom razgovoru rekla da kod mene postoji glad za fotografijom, da sam opsjednut. No, možda je to zbog toga što nisam znao jezik kada smo došli u Francusku, sva moja saznanja su krenula kroz oko. To je nešto što je bilo blisko s Tomislavom Gotovcem. Gotovac je malo čitao, on je učio gledajući život oko sebe.
Tomislav Gotovac obilježio je jedan period vašeg fotografskog djelovanja?
– Imali smo grupu ViGo. Ime naše grupe bilo je odabrano kao neka vrsta homagea Jeanu Vigou, slavnom francuskom redatelju, a i počeci naših prezimena daju to ime: Vi – Vijatović, Go – Gotovac.
Imate li preporuku za sve zaljubljenike u fotografiju, koja je tajna uspjeha?
– Najvažnije je biti svoj. Treba se truditi prilikom snimanja doći do stupnja da se sve zaboravi. U trenutku kada snimam, nastojim ne gledati ni kroz čiji pogled, gledam samo svojim očima. Zanima me samo moj pogled i ništa drugo. Onda to ostavim na neko vrijeme, sve što snimim ne diram mjesecima. I nakon toga počnem raditi na arhivi i gledati što je nastalo. Zanima me kako ta moja snimljena fotografija djeluje na mene kada nestane taj doživljaj što je vladao u trenutku snimanja i kad gledam fotografiju samu po sebi. Bez emocije. Ako me pogodi u trbuh, znam da je to dobra fotka. To je recept.
Uspijete li odvojiti emociju od onoga što fotografirate?
– Previše sam uzbuđen tijekom snimanja, cijeli se unesem u to, razgovarao sam i s Posavcem koji mi je rekao da je i kod njega ista situacija dok slika. To uzbuđenje se možda osjeti na fotografijama, vjerujem da ljudi osjete da fotografije nisu nastale mehanički, već da je u njih uložena i velika emocija. No, koncept je nešto sasvim drugo. Nikad nemam koncept, on je uvijek naknadni. Samo emocija je uvijek prisutna.
Možete li otkriti kakve Vaše fotografije možemo očekivati u budućnosti?
– Praktički radim na svom životnom projektu. Kao klinac sam gledao zalaske sunca iza Učke, čak sam radio i nekakve crtežiće koje je moja majka spremala i sačuvala. Danas kao starac odlučio sam napasti taj najbanalniji motiv, zalazak sunca. I uporno fotografiram zalaske sunca iza Učke, zaključio je Žarko Vijatović.
Naslovnu fotografiju snimila Klara Stilinović
#Galerija Principij #Gorgona #Lejla Topić #Tomislav Gotovac #Žarko Vijatović
