Riječka struka reagirala, povjesničari umjetnosti Katarina Podobnik, Berislav Valušek, Branko Cerovac i Jolanda Todorović za Artkvart
„Na umu valja imati činjenicu da često i ne-stručnjaci dolaze u prigodu odlučivati o sudbini naše struke i njezinih ciljeva, bilo kao političari, kao administracija, porezni obveznici ili pak (…) kao potrošači proizvoda.” (Šola, 1997: 17)
U „društvu spektakla” gdje je konzumerizam ključni razlog promicanja i financiranja onih sadržaja koji „oplemenjuju” dokolicu bogaćenjem državnog proračuna, i kada progovore ljudi čije se mišljenje, nekada, ne tako davno, s poštovanjem nazivalo i uvažavalo strukom, dolazi do refleksije poražavajućih posljedica sustava, koji je u ovom slučaju, uslijed unutarnjih nekonzistentnosti i/ili transparentnosti, rezultirao medijskom maskeradom, a za što je jedini odgovoran upravo entitet tog istog sustava, koji za struku i same umjetnike, prijeti ne samo poniženjem, već krajnje opasnim ishodima.
Tradicija. Javnost. Transparentnost.
Svrha je struke – povjesničara umjetnosti, muzeologa i kustosa, uz sam čin izlaganja, čuvati, bilježiti i valorizirati umjetnost, garantirajući javnost i transparentnost muzeološkog i galerističkog, napose izlagačkog djelovanja. U situacijama kada su potonje vrijednosti negirane, ili je koji od ključnih postulata zanemaren, sustavu prijeti kolaps, a disfunkcionalnost upućuje na dokidanje znanstvenosti. Štiteći sustav od urušavanja, struka štiti i same umjetnike, njihov integritet te njihovo dostojanstvo. Isključivo sustav koji je postavljen na temeljima javnog i transparentnog djelovanja te uvriježenih muzeoloških praksi, može doprinijeti unapređenju statusa umjetnika, bez kompromitiranja likovnosti i vizualnosti u vidu puke komercijalizacije ili banalizacije intrinzične vrijednosti umjetnosti. Parafrazirajući velikog Ivu Maroevića, hrvatskog povjesničara i muzeologa, muzeološke i ostale izlagačke djelatnosti kao i sve ostale prakse koje „izvir[u] iz prakse i potvrđuj[u] se u praksi”, upravo anticipirajući – praksu, „ne smij[u] izgubiti vezu s tradicijom” (Maroević, 1987: 53).
Sačuvajmo umjetnost.
Katarina Podobnik, povjesničarka umjetnosti i kustosica
Berislav Valušek: Nemamo ništa protiv bilo čijeg privatnog angažmana, ali ne u prostoru javne ustanove s javnim sredstvima
U obližnjoj nam se Veneciji svako ljeto upriliči više izložbi djela Picassa, Matissa, Miróa, Dalia, Chagalla i drugih velikana umjetnosti 20. stoljeća. Zanimljivo je da se najčešće izlažu grafike i crteži malih formata iz nepoznatih zbirki, grafike bez potpisa već davno umrlih autora ili s potpisima urezanim/izjetkanim na grafičkoj ploči, bez podataka o nakladi, bez datacije, bez naslova itd.
Takova je praksa odnedavno zahvatila i Opatiju koja (kao i Venecija) izgleda da ima dovoljan broj bogatih skorojevića (nouveau riche), koji su spremni platiti (pre)visoku cijenu razgledanja manje ili više suspektnih uradaka spomenutih i inih autora.
Zanimljivo je da se takve izložbe ne nude kao reprezentativni koncepcijski, problemski ili monografsko-retrospektivni sklopovi osmišljenih autorskih napora s polaznom tezom, ili kao posebni uvidi u pojedine segmente umjetničkog rada autora, već se nude kao imena koja samim spominjanjem opravdavaju bilo kakav izložbeni oblik. Dakle, ne djelo, već (samo golo) ime.
Opatijski sindrom je od strane struke i novinara odmah prepoznat u Zagrebu, u Jutarnjem listu (8. lipnja 2021.) od strane kolegice Patricije Kiš Terbovc, koja je već naslovom i podnaslovom priloga ubicirala glavne probleme tadašnje izložbe:
Jesmo li takva provincija da izložbu Picassovih grafika najavljujemo kao ekskluzivni događaj?
Uz opatijsku izložbu grafika Pabla Picassa i Joana Miróa ne navodi se iz čije su kolekcije, niti tko je kustos.
Od tada smo svake godine svjedočili po jednu ljetnu izložbu navedenog tipa u opatijskom Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer, izložbenom prostoru koji je imao svojih uspona i padova tijekom desetljeća, ali nikada nije dotaknuo dno dna kao posljednjih godina.
U očitom nedostatku tajnih zbirki koje uključuju velika europska umjetnička imena, gospođa Iva Piglić, organizatorica ovih izložbi, posegnula je za organizacijom 1. biennala Opatija koji će se – za razliku od ostalih biennala – događati svake godine!
Nije problem toliko u neznanju i izostanku kompetencija, u tome što u Opatiji nećemo svake godine imati biennale nego annale, već u tome što je taj biennale sklepan bez ikakve koncepcije (o čemu su precizno pisali drugi) i što se sve gore spomenuto događa u javnom prostoru čiji program i postojanje plaćamo svi mi.
Također, gradonačelnik Opatije, Fernando Kirigin neće zbog toga dati ostavku kao ni direktor Festivala Opatija kome je Šporer predan na upravljanje, Ernie Gigante Dešković, a još će manje od svog ”programa” odustati gospođa Piglić.
Nemamo ništa protiv bilo čijeg privatnog angažmana, ali ne u prostoru javne ustanove s javnim sredstvima. Jer u Veneciji (su)organizator izložbi nije Comune di Venezia dok Grad Opatija preko svoje ustanove jest.
Berislav Valušek, predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Rijeke
Branko Cerovac: Politički moćnici definitivno su obezvrijedili, degradirali i suspendirali svako stvarno značenje i dignitet struke
Od čega (s)krenuti? To je „pitanje je sad“!
Od Nadstvarnosti („Dali“ da li, je li, hm?), od Picassoa, od parfema, Coco Chanel, ili od 1. Biennalea Opatija?
To teško pitanje nadilazi svaki mogući odgovor. Trebamo se vratiti na Heideggera, a – kako je krenulo – sve do Heraklita Mračnog. Ovaj Mračni je, naime, shvatio: Rat je otac sviju stvari – jednih da jesu drugih da nijesu…ctako nekako, otprilike, po domaći. Coco, Dali, Picasso, IPL ART d.o.o. – jesu, a mi smrtnici, riječki kulturno-umjetnički lumpenproletarijat – moremo se slikat! „Apgrejdat vizibiliti“!
A temeljno je pitanje (zadatak): Što još reći o tom „nadrealnom“ pitanju/problemu riječko-opatijske kulturno-političke i „obrtne“ Nadstvarnosti!? U kojoj politički funkcioneri (gradonačelnici/župani/ministri/-ce) voluntaristički mogu i uspijevaju i postavljati i svrgavati i „ravnatelje/-ice“ i sve djelatnike (zaposlenike/-ice, da ne kažemo „radike/-ice“) – mimo i nasuprot „savjetima“ stručnih savjeta i bespomoćnim odlukama kako upravnih vijeća ustanova u kulturi, tako i – gradskih vijeća (bez obzira na to kako bi ta „procedura“ po Ustavu RH i Zakonu o upravljanju ustanovama – u kulturi, Zakonu o muzejima, statutima ustanova – „trebala“ legitimno i legalno ići). A revoltirano „pravosuđe“ – štrajka, u „najdugotrajnijem štrajku“ ikad.
U tom i takvom NON-STOP „izvanrednom stanju“ (Ibidem: G. Agamben) politički funkcioneri/-erke i njima bliski biznismeni po svom „ukusu“. odnosno – sukladno njihovim interesima i sukobima tih interesa! – voluntaristički, „makjavelistički“ odlučuju o svim „kulturno-umjetničkim“ projektima, manifestacijama i njihovu financiranju, sukladno grandomanskim „potrebama“ (Marx) i „željama“ (Freu d/ Lacan / Žižek) njih samih, njihovi lobija, pulena, miljenika/-ica i štićenica.
Naime, barem od sredine ’00-ih godina III. tisućljeća postalo je i najnaivnijim djelatnicima „u kulturi“ očevidno da su politički moćnici definitivno obezvrijedili, degradirali i, napokon – suspendirali svako „stvarno“ značenje i dignitet ne „samo“ stručnih, već i upravnih i gradskih vijeća – čim se pokazalo da ova vijeća NISU „sukladna“ stavovima gradonačelnika, „stranačke stege“, župana ili pak „državne politike“.
I tako, nestvarna „Stvarnost“ struke, povjesničara umjetnosti, kustosa s položenim stručnim ispitima, muzeologa, stručnjaka s desetljetnim i višedesetljetnim radnim iskustvom, znanjem o ustanovi i o njenom području rada, o zbirkama, fundusima, o muzeologijskoj problematici i – last but not least (Shakespeare ) – o razvoju moderne i suvremene umjetnosti – SUSPENDIRANA je i obespravljena u nekoliko predatorski bezobzirnih poteza (od tamo negdje 2007. nadalje) da bi se, eto, „poduzetnicama/-cima“ tipa I.P. i njihovim firmama tipa IPL ART d.o.o. dalo na volju i raspolaganje – kao njihovom privatnom prćijom! – gradske prostorne, čak institucionalne, „zaštićene“ resurse, financijska sredstva građana i ne samo jednokratne „izložbe“ već periodične – višegodišnje – manifestacije („biennale“) koje pretendiraju, „prirodno“, biti – tradicionalne. Ako nisu već postale gradskom tradicijom?
Poanta ove „izjave“ bila bi da nije ključan niti presudan problem u /ne/stručnosti i kompetenciji (I.P., IPL Art d.o.o. ), već je u toj katastrofalnoj činjenici da u „našim“ gradovima, županijama, u istoj državi, više ne funkcionira nikakva niti etička niti estetička niti pravna/pravosudna stvarna, zakonita i izvršna zaštita zakonom (tobože?) zajamčenih prava struke, znanja, iskustva, „staža“, ukratko – intelektualne i kreativne kompetencije. Kompetencija nipošto nije isto što i „kompeticija“, tržišno natjecanje, otimačina, profit, što brkaju – najodgovorniji u našim i inim gradovima.
Branko Cerovac, filozof, povjesničar umjetnosti, viši muzejski kustos (u mirovini), slobodni kustos
Jolanda Todorović: Ciljevi, uspjeh i vidljivost ne postižu se uspoređivanjem s nedostižnima
Ovo je još jedan primjer kako dobra volja i ljubav prema umjetnosti nisu dovoljni za dobru organizaciju i provedbu kulturnog programa. Ne sumnjam u najbolju namjeru svih sudionika, no bavljenje kulturom kao i svakom drugom profesijom zahtjeva profesionalna znanja i kompetencije koje moraju proizlaziti iz iskustva. Umjetnički paviljon u Opatiji ima po tom pitanju, iz povijesne perspektive gledano, vrlo visoko podignutu letvicu jer su ga i programski i operativno vodili iskusni profesionalci. Govorimo o javnom prostoru i javnom djelovanju i zato je uvijek odgovornost osnivača da prepozna to iskustvo, a ne nasjedne na prvu loptu i zvučnu priču.
Ovdje su, po meni, izostali kriteriji i to na najmanje tri razine: jasni i javnosti dostupni kriteriji za dodjelu javnog prostora organizatorima programa (koji mogu biti i javni i privatni); stručni kriteriji za osmišljenu programsku politiku tog izložbenog prostora te profesionalni kriterij kustosa ili autora izložbe za razradu njenog koncepta. Samu izložbu nisam vidjela, ali znam većinu odabranih autora Bijenala i podržavam njihov rad. Razumijem njihovu potrebu da izlažu i želju da se odazovu na bilo koji poziv za izlaganje jer nemaju puno prilika. Ali iako su mladi, oni zaslužuju i trebaju očekivati jednako profesionalan prezentacijski tretman kao i bilo koji drugi autor. Inače i oni sami doprinose urušavanju kriterija u kulturnoj djelatnosti koje su dio. Nadalje, programiranje jednog izložbenog prostora, pogotovo javnog, uvjetovano je na nekoliko razina i zahtjeva puno više truda od spontane reakcije decision-makera, jer to obično puno košta, i ne garantira pokriće. Koliko god uloženi novac bio i javni i privatni, proces donošenja odluka ne smije prijeći s javne na privatnu razinu.
Živjeti u realitetu i biti profesionalac u kulturi najteži je dio posla. Ciljevi, uspjeh i vidljivost se ne postižu uspoređivanjem s nedostižnima nego razvijanjem autentičnosti, pri čemu znanje, ustrajnost i iskustvo mogu pomoći puno više od svuda nam nametnute skupe „komercijalizacije“ i jeftine estradizacije kulture.
Jolanda Todorović, povjesničarka umjetnosti
#Berislav Valušek #Biennale #Branko Cerovac #Jolanda Todorović #Katarina Podobnik #Prvi Biennale Opatija
