To što vidiš u tanjiru Luka, to je servirano za tebe, i to je tvoje. Špageti ala Milanes su delikates, mada je meni bolja burek pita. Lopta je okrugla, pobjede se pamte dok na nebu se nove zvijezde rađaju i istim žarom plamte. Životni stil i gospodski bon-ton, sve je to važno, jednako kao i moda davno procvjetala s filmom "Dolče Vita". To ostaje i to se pamti, sve ostalo Luka: naše snove i naše tragove u snijegu raznjet će olujni vjetrovi s Velebita. Ona tvoja stara planiska kuća i sada stoji tamo ka u vrime djetinjstva. S ognjišta vatra davno je zgasla, to Luka bješe ona ista vatra što te je od zimske studeni spasla. Kuća je stara al u njoj nema šta nema, na pragu mačka sjedi, zagonetno prede i ćutljivo drijema. Joško Gvardiol doša ovog lita da tvoju starinsku kuću vidi i da za te pita. Sve je isto ka i prije, na zidu još uvijek visi slika druga Tita. Na ulaznim vratima o ekser okačena tabla na kojoj piše: "Ne stanujem ovdje više". A pozno u noć kad sve spava, dok zvjezdani slap sliva se niz stine začu se tihi šapat: "jesi li još tu Luka sine"? To odnekud s visina banu dobra baka, ka i uvik koraka laka, i sad je lipa a kosa joj ko nekad plava. A pozno je u noći i sva priroda spava. "Svratila i ja na tren", veli, "tek toliko da me želja mine". To reče i onda se na krilima anđela ponovo u nebo vine... Marko Raguž
Od djetinjstva do vječnosti (Von Kindheit bis Evigheit)
Luka ostaje “forever star”, to je definitivno. Još jedna epizoda sa “Rosonjerima”, i onda kraj jedne blistave ere. Nakon iznimno uspješne nogometne karijere slijedi zasluženi odmor. Priča Luke Modriča se nastavlja. San o novim pobjedama će se i dalje snivati, vjerojatno kao nogometni trener ili direktor državne reprezentacije.
Luka, pusti nek traje…
Svi naši ratovi – Komedijanti slobode među kolosima sile
“Važno je sačuvati forme, jer forme pamte i forme traju, sadržaji se mjenjaju”, zapisao je negdje veliki Dževad Karahasan. Dakle, ne obraćajte pažnju šta se govori, nego ko govori, jer sadržaj tako i tako nije važan. Važni su simboli a oni se kao takvi pamte, ne zbog svog sadržaja (koji je vrlo često skup praznih i besmislenih riječi) nego zbog forme. Oni što bjehu mudriji od nas ovako zbore: “Simboli nemaju cijenu, simboli su “slike koje misle”. Svaka misao koja ima “dubinu” je adresirana onima koji dolaze. “Slike koje misle”, jednako kao crteži uklesani u mermeru, su zapravo davno odaslani pozdravi iz minulih vremena. Pomenutu formulaciju pronalazimo kao naslovnicu jedne knjige Valtera Benjamina, koja je objavljena prije skoro stotinu godina. Vrijeme se zapravo s nama poigrava, mi smo statisti koji svijet promatramo sa “rubova ekrana” (naslov jedne zbirke poezije Darije Žilić). Budemo i prođemo, a simboli ostaju jer pisma “iz prošlosti i budućnosti” imaju pečat bezvremenosti. U muzici bi trebalo biti drugačije, ali ipak nije. Možemo li istovremeno slijediti misao i muzički tempo, možemo ukoliko muzika sjedinjuje formu i sadržaj. Forma proističe iz sadržaja. Nakon toga dolaze simboli koji su tek obrisi formi koje traju i koje se pamte. Simbol može biti: slika, skulptura, melodija (himna), neka važna riječ (stećak na primjer) ili ime nekog kultnog pjesnika kao što je Homer, Dante ili Gete i.t.d. Stoga je jako važno (Dževad Karahasan je bio apsolutno u pravu), “sačuvati forme, jer forme pamte i forme traju”. Nije mi ni u primisli sada otvarati heretičku raspravu “o nemogućnosti svemogućeg” ali je kod šarmantne i samozatajne Kaje Kallas upadljiva jedna sitnica koja po meni potkopava njezin nesporni autoritet. Riječ je o listi naših želja i protoku vremena.
“Vladimir Putin je na Aljasci dobio sve što je želio”…
Ovo je veoma znakovita i višeslojna misao koju je izgovorila Kaja Kallas. Nekako slutimo da je povezana nevidljivim nitima sa “oblacima na sedmom nebu”, a isto tako ima veze i sa vremenom koje neumitno curi. Šta je dakle vrijeme? Ako me niko ne pita, znam, ali ako to trebam objasniti nekome ko me je pitao, ne znam“, piše Aurelije Augustin na jednome od najpoznatijih i vjerojatno najviše citiranome mjestu njegovih „Ispovijesti“. Htio sam zapravo kazati da je veoma opasno podcjeniti faktor Vrijeme. Ono je uvijek tu, osjećamo u svakom dahu u svakom našem strahu njegovu sveprisutnost – faktor vrijeme lebdi iznad naše zbilje i na javi i u snu. Bojim se da je Kaja Kallas poremetila balans između liste želja i vremena koje je potrebno za njihovo ostvarenje. To posljedično izaziva nezadovoljsvo, nezadovoljstvo se kroz vrijeme akumulira i u nekom trenu situacija eskalira kroz proteste vulkanske snage. Aljaska dobrih želja se automatski pretvara u Aljasku izgubljene nade. Ova će “sitnica” prije ili kasnije postati veliki problem tamošnjim pingvinima jer će podignuta temperatura dovesti do topljenja onog fatalnog “glečera sudnjeg dana”. Tako je to kada zaduvaju “vjetrovi rata”. Na jednoj od stranica Andrićeve “Travničke hronike” je zapisano: Jednom prilikom, prije nekoliko godina, kad je Sulejman-paša Skopljak išao sa vojskom na Crnu Goru i popalio Drobnjak, Hamzi je naređeno da objavi veliku tursku pobjedu i da viče da je sto osamdeset crnogorskih glava odsječeno. Neko od onih koji se uvijek sakupljaju oko telala upita glasno: “A koliko je naših poginulo?” “E, to će vikati onaj telal na Cetinju”, odgovorio je mirno Hamza i produžio da viče što mu je naređeno. Oduvijek je to tako bivalo.
Svjedočanstva mrtvih jezika
U ukrajinskom gradu Odesa je u prošlosti postojao autentični odeski jezik, kojim su govorili ljudi tog kraja, a koji nije niti ukrajinski niti ruski jezik. Taj jezik se ubraja u mistične “mrtve jezike”, jer danas nije u upotrebi. Ali u svoje vrijeme je imao i književnu tradiciju, odnosni niz pisaca koji su pisali književnost na odeskom jeziku. U današnjoj Odesi žive rijetki entuzijasti, koji poznaju taj jezik i održavaju sjećanje na njega živim, preko prevođenja pisanih dokumenata i književnih djela, nastalih na tome jeziku, ali i na druge načine. U današnjem vremenu svjedočimo sve većoj opasnosti da umjetna inteligencija sahrani mnoge jezike koji se trenutno upotrebljavaju. To čak ide toliko daleko da mogu biti ugroženi i jezici velikih kultura, koji su najviše u upotrebi. Sve je izglednije da će vremena koja dolaze odbaciti jezike, u smislu da će ih tretirati više kao izvor nesporazuma, nego sredstvo sporazumijevanja, jer tehnološki svijet zahtijeva jedan univerzalni jezik, kojemu nacionalni jezici neće biti sredstvo ometanja i spoticanja. Tako da nije isključeno da većina današnjih jezika, a možda i svi, za nekoliko stotina godina budu mrtvi jezici. Postavlja se pitanje svrsishodnosti takvih procesa, jer šta mi imamo od mrtvih jezika, mrtvih stvarnosti. Naizgled, ništa. Ali nije baš tako. Baš mrtve stvarnosti ubrizgavaju najviše životnosti u našu siromašnu stvarnost, baziranu na sadašnjosti. Iz lekcije koju smo naučili iz Hazarskog riječnika (M. Pavić) znamo da „u životu svakog čovjeka postoje čvorišna mjesta, djelići vremena kao ključevi. Svaki od Hazara imao je otuda štap i u njega tokom života kao u raboš urezivao stanja bistre svijesti ili trenutke vrhunskog ispunjenja života. Svaki od tih belega na rabošu dobijao je ime po jednoj životinji ili po jednom od dragih kamenova, i nazivan je snom. San za Hazare nije bio samo dan naših noći, nego je mogao biti i tajanstvena zvjezdana noć naših dana. Lovci ili čitači snova bili su sveštenici koji su belege s pomenutih raboša tumačili i od njih stvarali riječnike biografija, ali ne u drevnom smislu riječi, kao Plutarh ili Kornelije Nepot. To su bili zbornici bezimenih žitija sastavljeni od onih trenutaka prosvjetljenja u kojima čovjek postaje dio Adamovog tijela. Jer, svaki čovjek bar u jednom trenu svoga života postaje dio Adama. Ako se svi ti trenuci skupe i objedine, dobije se tijelo Adamovo na zemlji, ali ne u obliku nego u vremenu. Jer, samo jedan dio vremena je osvijetljen, prohodan i upotrebljiv. To je Adamov komad vremena. Sve ostalo je za nas tama i služi nekom drugom. Samo onaj koji zna sve smrti svih ljudi, unaprijed do kraja svijeta, zna i budućnost tog svijeta. Zato samo uključivanjem u Adamovo tijelo postajemo i sami vidoviti i suvlasnici svoje budućnosti“. Hazari su nestali narod, koji je svoju prestonicu imao odmah iznad Odese. To je današnji grad Herson. Jezik Hazara se također može ubrojati u takozvane “mrtve jezike”.
Umjetna inteligencija će imati najviše nesporazuma sa prošlošću ljudske vrste. Ta prošlost je naizgled mrtva, jer sve dok se jezik može dešifrirati, elementi prošlosti se mogu ugraditi u sadašnjost i time joj ponuditi novu dimenziju, koja jako nedostaje stvarnosti koja je svedena jedino na “ovo vrijeme sada”. Tom procesu odumiranja ne podliježu samo “mrtvi jezici”. Na primjer, kada čitamo u današnjem vremenu neka kapitalna književna djela iz 19-tog stoljeća, kakav je Tolstojev “Rat i mir”, mi imamo osjećaj da se radi o nekim davno prohujalim i sahranjenim stvarnostima. U današnjem internetskom vremenu, kada se konzumiraju petominutni sadržaji, čitanje romana od četiri toma je kod većine ljudi jako nepopularan posao. Ono o čemu taj autor piše sada izgleda kao teatar mrtvih heroja, koji još uvijek preko jezika generiraju neku radnju, kao stari gramofon, bez obzira što je vrijeme toj stvarnosti odavno izvuklo tepih pod nogama, pri čemu ona ostaje da levitira u nekoj zoni između svijeta živih i svijeta mrtvih, kao eho onostranog. Međutim, kada razgrnemo pepeo sa tih pergamenata zaboravljene prošlosti, vidimo da ima jako aktuelnih i upotrebljivih elemeneta. Posebno u današnjem vremenu rusko-ukrajinskog rata. Ako uporedimo politički ambijent u Evropi na početku 19-stoljeća, kada je Napoleon pokrenuo svoju vojsku na istok, prema Rusiji, sa ovim današnjim, vidimo da su neke stvari ostale iste. Možda je baš tehnološki razvoj, nešto što unosi glavnu razliku, ali mnogo toga je uistinu ostalo isto. Oni rijetki koji u današnjem vremenu čitaju “Rat i mir” znaju da je Napoleon uzgubio rat protiv Rusije zato što je previše razvukao front. Danas smo gotovo svi postali vojni analitičari rusko-ukrajinskog sukoba, ali nitko ne zapaža činjenicu da je i današnji front u rusko-ukrajinskom ratu previše razvučen (preko 1000 kilometara), i da bi to moglo imati izvjestan utjecaj na ishod rata. Prema najnovijim informacijama Rusi su u ljetnoj ofanzivi (koja još traje) već “oslobodili” tri i pol hiljade kvadratnih KM teritorija. Kupjansk, “treća ukrajinska prestonica” kako ga neki zovu, je potpuno okružen, a već sad je polovina grada u ruskim rukama. Do nas dopiru dramatične vijesti o novom velikom prodoru ruske vojske. Mijenja se i taktika – Rusi ostavljaju iza sebe Pokrovsk (koji još nije pao ali je opkoljen) i prodiru daleko po dubini takoreći bez ikakva otpora. Ukrajinci već imaju ogromne probleme u snadbjevanju jer su Rusi presjekli strateške komunikacije. Na terenu više ne postoji ukrajinski front kao cjelina. Nešto je preostalo na sjeveru a nešto dole na jugu. Kompletan središnji dio je pred padom. Ukrajinska vojska je u totalnom rasulu tako da Rusi “marširaju” bez borbe i osvajaju onoliko teritorija po dubini koliko vojska u pokretu može u jednom danu objektivno osvojiti, uz mjere opreza naravno. Sada su već u opasnosti i posljednja dva grada (Slavjanjsk i Kramatorsk), koji se nalaze na samoj ivici Donbasa. Slične vijesti dopiru i sa južnog dijela fronta gdje Ukrajinci evakuiraju grad Herson. Stiče se dojam da je lokalno stanovništvo duž linije fronta naklonjeno Rusima i da jedva čeka njihov povratak. Ponovo se planira pomorsko-vazdušni desant na Odesu koja bi prema najnovijim procjenama takođe mogla pasti bez “ispaljenog metka”. Ukoliko se to desi Ukrajina više neće biti pomorska zemlja. Gore nešto sjevernije ruska vojska nakon ponovnog osvajanja Hersona planira dalje napredovanje prema luci Nikolajev. Prilazne puteve ovom gradu na crnomorskoj obali Rusi već kontroliraju “vatrom”. Možda ne baš sve puteve, ali onaj prema Hersonu u svakom slučaju. Zelenski je pritjeran uza zid, to je definitivno. Nakon eventualnog gubitka pristupa crnomorskoj obali preostaje mu još jedino kupanje u lavoru. Na pomolu je finale drame koja će neminovno proizvesti novi val izbjeglica. Veliko je pitanje šta će se desiti narednih dana – hoće li Rusi stati na granici Donbasa ili će dalje marširati prema rijeci Dnjepar preko nepreglednih i slabo naseljenih ukrajinskih stepa kojima liju potoci krvi. Kako razobličiti korijen zla i pronaći prave uzroke rata? Zašto je kosmički ambijent tako surovo zasnovan na agonalnom principu na planeti u svim njenim razdobljima, koja su pratila ljudski rod? Zašto je čovjek rođen da bude ratnik, da provede svoj život u ratovima ili okolnostima koje su posljedice ratova, a da potom kao takav “nestane kao pali heroj u nebesima”? Zašto baš to, od svih uloga, koje su ga mogle zadesiti. Nije samo borba za resurse uzrok ratu, niti je to strah od gladi. U današnjem vremenu vidimo da je isplativije ratovati nego raditi. Napasti neku zemlju i opljačkati plodove višedecenijskog rata je puno lakše nego raditi. Pogotovo što se brojne zemlje danas ne mogu braniti od jačeg neprijatelja (Libija, Irak, Ukrajina su nam najsvježiji u sjećanju). Ali nije samo to uzrok ratničkoj prirodi čovjeka. Možda je oduvijek postojala prikrivena želja za svijetom u kojem će se svi rađati kao vojnici, i očevi i sinovi, i sinovi njihovih sinova, te će kao takvi napuštati svijet. Evo kako piše Tolstoj o uzrocima rata u spomenutom romanu: “Razumljivo je što je stvar tako izgledala suvremenicima. Razumljivo je što se Napoleonu činilo da su engleske intrige bile uzrok ratu (kao što je govorio na ostrvu sv. Helene); razumljivo je što je članovima engleskog parlamenta izgledalo da je uzrok ratu bilo vlastoljublje Napoleonovo; što je princu Oldenburškom izgledalo da je uzrok ratu bilo nasilje izvršeno prema njemu; što se trgovcima činilo da je uzrok ratu bio kontinuirani sistem koji upropašćuje Evropu; što se starim vojnicima i generalima činilo da je glavni uzrok bio to što je neophodno bilo da se oni upotrijebe u ratu; što je legitimistima u to vrijeme izgledalo da je neophodno povratiti opet les bons principes, a diplomatima se u to vrijeme činilo da se sve dogodilo zbog toga što nije dovoljno vješto sakriven od Napoleona savez Rusije sa Austrijom od 1808. godine i što je bio nevješto napisan memorandum pod No. 178. Razumljivo je što je suvremenicima izgledalo da su ovo bili uzroci i da je bilo još nebrojeno, beskrajno mnogo uzroka, čija množina zavisi od nebrojeno različitih točaka posmatranja. Ali nama potomcima, koji posmatramo u punom obimu ogromnost odigranog događaja i istražujemo njegov prost i strašan smisao izgledaju ti uzroci nedovoljni. Nama je nerazumljivo kako su mogli milioni ljudi-kršćana ubijati i mučiti jedni druge zato što je Napoleon bio vlastoljubiv, Aleksandar tvrdoglav, politika Engleske lukava a herzog Oldenburški uvrijeđen.” Ali pošto se ovdje govori o uzrocima rata, potrebno je vratiti se na problem “mrtvih jezika”. Poneko smatra da je rat u Ukrajini proksi, posrednički rat između sila globalista (Džo Bajden i prateća elita u Briselu), i jedne nacionalne države kakva je Rusija, koja je okrenuta tradicionalnim vrijednostima, religiji i jeziku, i te vrijednosti smatra ugroženim od strane globalističke stihije, kojoj je umjetna inteligencija bazična ideologija. Postavlja se pitanje da li je današnje identitete na planeti, skupa sa jezicima i historijskim i književnim nasljeđem, potrebno čuvati. Da li je bolje odreći se tih okoštalih tradcionalnih vrijednosti, u korist “Post-digitalnih dobara”, koji nam nude neke nove perspektive budućnosti i modeliraju nove identitete, kojima je prošlost ljudskog roda i kult pamćenja nepotreban balast. Ako će se planeta polarizirati između te dvije sile, onda je to kosmička borba. Tolstoj smatra da su uzroci ratova na nebu, da se radi o kosmičkoj borbi, a da se vođama vojski samo čini da oni rukovode njome. Vojskom upravlja duh, smatra Tolstoj, koji sve vojnike povezuje u svojevrsni stroj. Evo jednog fragmenta iz njegovog romana “Rat i mir”: “Koncentrisano kretanje, koje je počelo izjutra u glavnom carskom stanu i koje je dalo impuls svemu daljem kretanju, bilo je nalik na prvi pokret srednjeg točka u velikom časovniku na kuli. Jedan se točak krenuo lagano, okrenuo se drugi, pa treći, i sve brže i brže počeše da se okreću točkovi, valjci, zupčanici, počeše da udaraju čekići, da iskaču figure, da se odmjereno kreću kazaljke, pokazujući rezultat kretanja. Kao u mehanizmu časovnika, tako isto i u mehanizmu vojne službe jednom učinjen pokret ne može da se zaustavi do posljednjeg rezultata; a tako isto na trenutak prije pokreta stoje nepomično dijelovi mehanizma do kojih još nije došao posao. Zvrkte točkovi na osovinama, zakačujući se zupcima, šište valjci od brzog obrtanja, a obližnji točak tako je miran i nepomičan kao da se spremio da stotinama godina prestoji tako nepomično; ali dođe čas – i zakači se poluga, i točak, pokoravajući se pokretu, zvrkti okrećući se i sliva se u jedan rad kome ne zna cilja ni rezultata. Kao što je kod časovnika rezultat složenog kretanja neprobojnih, različitih točkova i valjaka samo lagano i ravomjerno kretanje kazaljke koja pokazuje vrijeme, tako je i rezultat svih složenih čovječijih pokreta tih 160. 000 Rusa i Francuza, svih strasti, želja, kajanja, ponižavanja, patnji, osjećaja ponosa, straha, ushićenja tih ljudi, bio samo gubitak bitke kod Austerlica, takozvane bitke triju careva, to jest, lagano pomjeranje svjetske povijesne kazaljke na kadronu historije čovječanstva.” Prema Esenima se oduvijek u historiji ljudskog roda bore dvije sile – Sinovi Svjetlosti i Sinovi Tmine. Rat kao kosmički fenomen je moguć samo onda kada se energija okupi oko te dvije sile, a tajnim zakonima kojima se ljudi organiziraju nevidljim nitima sasvim jasno ne upravlja vođa, pojedinac. Po Bibliji su jezici na zemlji božanske prirode, kao i sam taj narativ. To je nešto što je, dakle, spušteno na planetu iz nekih onostranih dimenzija, koje potiču od boga ili nekih drugih civilizacija u svemiru. A smatra se da je i tehnološki razvoj na zemlji usmjeravan prema nekim došaptavanjima s neba, da nije sasvim ljudski izum. Dakle, imamo sukob dvije ideologije – sile umjetne intelignecije i zlouporabe tehnologije koje su usmjerene protiv bogatstva različitih jezika, koji njeguju sjećanje na književnu, religijsku i histrijsku prošlost i autentičnost naroda i ističu individualnost, a ne bezličnost i robotiziranost, prema čemu nas vuče umjetna inteligencija. Međutim, te sile koje upravljaju tim suprotstavljenim ideologijama kao da su nevidljive, a u medijskom prostoru paradiraju figure (Tramp i Putin), koji su ubjeđeni da oni upravljaju planetom, iako su samo jedan ne previše bitan zupčanik tog mehanizma i kao takvi lako mogu biti zamijenjeni. Taj planetarni mehanizam je opet agonalno suprotstavljen, na principu sudaranja suprotstavljenih sila unutar jednog istog ljudskog roda. Evo kako Tolstoj o tome piše: “Na pitanje šta je uzrok historijskim događajima, ističe se drugi odgovor, koji se sastoji u tome da je tok svjetskih događaja unaprijed određen s neba, da zavisi od sticaja svih volja onih ljudi što sudjeluju u tim događajima i da je uticaj Napoleonov na te događaje samo spoljašnji i fiktivan. Ma koliko da se čini na prvi pogled čudnovata pretpostavka da se vartolomejska noć, za koju je izdao zapovijest Karlo IX, nije dogodila po njegovoj volji, nego da se njemu samo činilo da je on zapovijedio da se to učini, i ma koliko da izgleda čudnovata pretpostavka da se borodinska klanica na kojoj je palo osamdeset hiljada ljudi nije dogodila po volji Napoleonovoj (iako je on izdavao naredbe kako će se bitka početi i voditi), nego da se njemu samo činilo da je on to zapovijedio – ipak čovječansko dostojanstvo, koje mi kaže da svaki od nas, ako nije veći, ono nikako manji čovjek od velikog Napoleona, nalaže da dopustim ovako rješenje pitanja, a historijska ispitivanja obilato potvrđuju ovu pretpostavku.” Jezici su čovjeka izveli iz prahistorijskih pećina, i pratili autentični razvoj svakog plemena od samog početka, praskozorja, takoreći. Tako da se preko jezika najbolje izražava autentična priroda čovjeka, koja se vremenom oblikovala u odnosu na specifičnosti vremena i prostora, u kojem se svaki pojedinačni čovjek nalazio. Jezicima se i nas organiziraju ljudima, preko njih se povezuju i izražavaju. Međutim, došlo se do spoznaje da se to može učiniti i preko umjetne inteligencije. A mnogi smatraju da oni koji ovladaju svim potencijalima i alatima umjetne inteligencije, imaju budućnost čovječanstva u svojim rukama. Ne treba ići tako daleko, pa ustvrditi da je umjetna inteligencija đavolji izum, a jezici božji, ali sile tmine mogu ovladati umjetnom inteligencijom i sličnom tehnologijom, iskoristiti je kao oružje. Već vidimo uveliko primjere zloupotrebe umjetne inteligencije, u političkom, medijskom diskursu. Kriminalne grupe također koriste razne aplikacije i društvene mreže kako bi na nepredviđen način razvijali svoj ilegalni posao. Prije ili kasnije će netko doći na ideju da upregne čitavo čovječanstvo uz pomoć tehnologije i umjetne inteligencije. Srećom živimo u prelaznom vremenu, kad još do nas dopiru šapati mrtvih jezika, koji nam otkrivaju rudnike potisnutog iskustva i time oplemenjuju našu svakodnevnicu, koja bi, ukoliko joj se amputira prošlost, bila jako siromašna. Ali možda kao Italo Kalvino još uvijek samo boravimo na mrtvom institutu sa njegovim profesorom cimerske književnosti, koji se bavio mrtvom književnošću pisanom na mrtvom jeziku. Od Napoleonovih ratova, što je bila i invazija Europe na Rusiju, je prošlo nešto više od 200 godina, čemu svjedoči Tolstojev roman. Zapanjujuće je koliko je toga ostalo isto, ako se usporedi sa današnjim konfliktom na granicama Rusije. Neke stvari se čak i izumiranjem epoha ne mijenjaju. Zato je uvijek dragocjeno osluhnuti svjedočanstva prohujalih vremena. Tu perspektivu izostavlja većina novinskih članaka, koji izvještavaju o trenutnim ratnim zbivanjima na našem dunjaluku. “Možda se jednom nađem na bregovima Manzanaresa ili na svetim žalovima Ceylona, ja sam uvjeren da ću tada bistrijim i radosnijim očima gledati u šareni sag zbiljskoga života”, zapisao je veliki Tin.
#Luka Modrić #Marko Raguž #Pisma iz Sarajeva #ratno Sarajevo #Sarajevo
