Temporalnost je dogovoreni sustav unutar umne preraspodjele vrijednosnih kapaciteta. Povijest je uvijek pripovijest specifične subjektivne percepcije koja događaju daje emocionalni i mentalni značaj, formu, unutar numerološke kategorizacije bivanja, koje postaje memorijska građa. U takvom polju, svaka godina, odnosno numerološko katalogizirana struktura određenog broja događaja, unutar beskonačnog strujanja života/smrti svega što jeste i nije, ustvari je značenjem nabijena forma koja postaje specifični institucionalizirani stav, aksiološki/vrijednosni sustav određene kulturološke matrice. Možda bi trebalo realizirati generalnu kolektivnu rekontekstualizaciju pojmovnih sustava i pojmovnih mikro jedinica pa bi postojanje postalo bolje, ili, konstruktivno bogatije, odnosno bolje. Jer, pojmovi su institucionalno – aksiološke (vrijednosne) supstance, i svaki subjektivni um svakom pojmu pridodaje specifičnu vrijednosnu kvalitetu i dimenziju u odnosu na emocionalni naboj i misaonu kombinatoriku putem koje stvara sebi svojstven narativ. Temporalnost nije tek niz godina i brojčanih oznaka, već sustav koji ljudski um oblikuje kako bi dao smisao neuhvatljivom tijeku postojanja. Vrijeme nije neutralno; ono se doživljava kroz subjektivnu prizmu, u kojoj povijest postaje pripovijest, a događaji se pretvaraju u memorijsku građu. Činimo to kako bismo beskonačno strujanje života i smrti obukli u formu koja nam se čini podnošljivijom. Svaka godina, svaka brojka, nije samo hladna oznaka. Ona u sebi nosi vrijednosni naboj, oblikovan kulturom i iskustvom. Vrijeme, stoga, postaje aksiološki sustav, ogledalo u kojem društvo vidi vlastite vrijednosti. Možda bismo, upravo zato, trebali iznova promisliti te pojmove, rekontekstualizirati ih i otvoriti prostor za bogatije iskustvo postojanja. Jer, pojmovi nisu prazni znakovi – oni su nositelji smisla i energije, u koje svaki čovjek unosi vlastitu emocionalnu boju. U tom polju, rijeka Čabranka može postati snažna metafora. Ona ima izvor u dvjema zemljama, Hrvatskoj i Sloveniji, a ipak je jedna te ista rijeka. Poput vremena, ona povezuje različite prostore i identitete, a njezin tok podsjeća na beskraj očitovanja i vječnu mijenu. Za jednoga promatrača, Čabranka je kraljica, za drugoga tek granica – no istina je da ona nadilazi sve ljudske kategorizacije. Temporalnost i memorija slične su rijeci. Poput Čabranke, one teku neprekidno, a mi ih dijelimo u segmente i pojmove da bismo ih lakše razumjeli. Svjedočiti istinu o vremenu znači prihvatiti da je ona uvijek više od naših sustava, brojki i kalendara. Vrijeme je tok, a mi smo oni koji u njemu oblikuju smisao. Upravo u tom neprestanom dijalogu između pojma i iskustva skriva se bogatstvo ljudske egzistencije.
To je tako, svaki čovjek vjeruje u svoju priču, u svoju narativnu konstrukciju, sve ono što stvaramo unutar pojmovnih matrica u svojim umovima, uopće ne mora biti općevažeća istina, pa ma koliko se oslanjala na objektivnu činjeničnu katarzičnu istinitost. Mi smo prvenstveno subjektivna bića i u ljušturama vlastitih ego programa oblikujemo svoje galaksije sa uvjerenjem i stavom kako je to jako bitno i kako smo ustvari divno moćni, pravedni i kvalitativno – kvantitativno dobro ustrojeni i ispravni. No, što je od toga svega totalna i apsolutna istina, možda tek dijametralna suprotnost, zakon refleksije, predivna konstitucija moći tihog ogledala koje sve zna. Svi mi ukalupljeni smo u društveno – kulturološke institucije i unutar tog konteksta, može li se uopće govoriti o slobodi! Svaki čovjek vjeruje u svoju priču. Ona je poput niti kojom plete mrežu vlastitog smisla, uvjeren da je ta mreža čvrsta, trajna i univerzalna. No, ono što stvaramo u pojmovnim matricama uma ne mora biti općevažeća istina, koliko god se činilo da se oslanja na činjenice. Naša narativna konstrukcija uvijek je subjektivna – odraz vlastitih želja, strahova i nadanja. U ljušturi ega stvaramo osobne galaksije. U njima smo moćni, pravedni, ispravni i dobro ustrojeni. Vjerujemo da naš unutarnji svemir ima trajnu vrijednost. Ali istina se često skriva iza zakona refleksije – možda je ona upravo dijametralna suprotnost svemu onome što mislimo da jesmo. Ogledalo šuti, a ipak sve zna. Njegova tišina pokazuje koliko su naše konstrukcije krhke. Društvene i kulturološke institucije dodatno oblikuju naše narative. U njima se rađaju norme, sustavi vrijednosti, pa i ograničenja koja nas ukalupljuju. Unutar takvog konteksta postavlja se pitanje: jesmo li doista slobodni ili samo plivamo u rijeci želja, uvjereni da smo birali smjer? Sloboda se tada čini kao iluzija, a izvor smisla sve dalji i neuhvatljiviji. Ipak, potraga ne prestaje. Izvor uvijek postoji, makar kao metafora, makar kao udaljeni horizont prema kojem idemo. Čovjek sumnja u postulate svijeta, pa i onog digitalnog svemira u kojem je danas uronjen, ali ta sumnja upravo je prostor u kojem nastaje nova potraga. Istina možda nije apsolutna, možda je tek ogledalo koje neprestano mijenja odraz. No, ono što ostaje jest čovjekova potreba da traži, da sumnja i da preispituje. U toj rijeci želja, kroz osobne galaksije i kolektivne institucije, on gradi vlastiti put. I upravo u toj nesavršenoj subjektivnosti možda leži najdublja ljudska istina.
Naravno, treba uzeti u obzir da se velika većina vrijednosnih sustava suvremenog svijeta oslanja i bazira na moći laži. Laž je stanje stvari i svijesti u kojem vlada pravilo da je nešto varka i samo pretpostavljena činjenica. Naravno, stvarnost temeljena na iluziji je varljiva i nestalna. Političke doktrine i sustavi temelje se na iluzijama jer svoje postavke temelje na pojmovnim kalupima koji nikako, ili teško mogu biti pretvoreni u materijalnu zbilju. Iluzija je nešto što se samo pričinjava. Sveobuhvatnost postaje okvir u kojem živimo, oblikujući našu svijest i našu stvarnost. No, lutanje između relativnosti i apsoluta često nije ništa drugo doli varka – privid činjenice koji se prikazuje kao istina. Zbog toga stvarnost temeljena na iluziji ostaje varljiva, nestalna i sklona urušavanju. Političke doktrine najjasnije pokazuju moć iluzije. One se grade na riječima, obećanjima i pojmovnim kalupima koji rijetko prelaze u zbilju. Političke rijeke obećanja teku neprestano, ali rijetko tko njih doista može piti. U njima se, zapravo, više odražava prevara nego nada, a praksa ostaje daleko od teorijskih uzvišenosti. Iluzija tako stvara raskorak između onoga što jest i onoga što se obećava. Egzistencijalna teorija govori o slobodi, pravednosti i blagostanju, dok se praksa sapliće o vlastite granice. U toj neskladnosti čovjek postaje poput smiješne lutke, koja bačena u vodu ne zna plivati, jer nije stvorena za stvarnost, već za privid. Ipak, iluzija nije samo obmana – ona je i ogledalo naše potrebe za vjerovanjem. Ljudi žele smisao i sigurnost, makar ih morali tražiti u krhkim konstrukcijama. Zato i opstajemo i zato se neprekidno obnavljamo, hraneći se vlastitom nadom i vlastitim strahom. Iluzija u suvremenom svijetu nije iznimka, nego pravilo. No, čovjek koji to prepozna može prestati biti lutka i naučiti plivati u rijekama lažnih obećanja. On zna da istina nikada nije potpuno dohvatljiva, ali i da jedino kritičkim pogledom može razlikovati privid od stvarnog. Upravo u toj svijesti započinje oslobađanje od moći obilja kristalnih informatičkih petlji.
Ipak, sve to je moćno oruđe i oružje. Stvarnost je iluzorna na taj način da pretpostavlja određeni realitet koji samo prikazuje neku stvarnost bez njene prave prirode. Iluzije su postojanje stvarnosti unutar gabarita nestvarnosti i prikazivanje nečega što je samo privid, dakle, ona je možda najpostojanija institucija unutar transporta ideja i ideala. Iluzija se često doživljava kao zabluda, no ona je istodobno i moćno oruđe, pa čak i oružje. Stvarnost, kakvu poznajemo, u velikoj je mjeri protkana iluzijama. Ona pretpostavlja određeni realitet, ali taj realitet nikada ne pokazuje svoju punu prirodu. Ono što vidimo tek je privid, dok ono što jest ostaje skriveno u dubini. Iluzije tako postaju način na koji živimo stvarnost. One su most između nestvarnog i onoga što nazivamo zbiljom. U tom smislu, iluzija je možda najpostojanija institucija: ona oblikuje naše misli, vrijednosti i ideale. Ideje putuju kroz nju, transformiraju se i prenose iz jednog naraštaja u drugi. Možemo reći da je iluzija najstariji i najpostojaniji transport naših uvjerenja. No, iluzija nije uvijek prevara. Ona je i zaštita, način da čovjek podnese težinu postojanja. Ideali se često rađaju u prostoru iluzije, a tek kasnije pronalaze put prema zbilji. Bez iluzije, te divne lepršave slike, ne bi bilo ni snova, a bez snova ne bi bilo napretka. Rijeka Čabranka može biti metafora tog toka. Ona teče između dviju zemalja, spajajući i razdvajajući prostore, baš kao što iluzija spaja nestvarno i stvarno. Njezine prirodne ljepote podsjećaju da privid satkan u digitalnom beskraju, a to također može imati stvarnu snagu: ono što se čini tek površnim odrazom, u sebi nosi dubinu. Rijeka iluzija, ili, iluzija rijeke, nije samo obmana, već i dinamika našeg postojanja. Ona prenosi ideje i ideale, oblikuje vrijednosti i daje smisao onome što bismo drukčije teško podnijeli. Kao što rijeka neprestano teče, tako i iluzija neprekidno oblikuje našu stvarnost – varljivu, ali i plodonosnu, nestvarnu, ali i životno nužnu.
Informatički nomad
#Crtice iz Čabra
