U petak, 22. rujna s početkom u 20 sati, u Galeriji O.K. otvara se izložba hrvatskog multimedijalnog umjetnika Svena Stilinovića „Muški”. Izložba fotografija predstavlja portrete osam muškaraca čija se specifična pojavnost, život i djelovanje, veže uz vrhunac nacionalne i regionalne postmoderne umjetnosti, ujedno likovnih, vizualnih, performativnih i izvedbenih umjetničkih praksi.

Surovost, senzibilitet, diverzija i subverzija.

Željko Bobanović, Branko Cerovac, Vladimir Dodig Trokut, Jusuf Hadžifejzović, Dejan Knez, Krešo Kovačićek, Nikola Vincelj i Silvio Živković, istaknuta su lica ex-Yu umjetničke scene, intencionalno ovjekovječena kroz Stilinovićev fotografski kadar, u razdoblju od 2014. do 2020. godine, kao nastavak istraživanja „Umjetnost i shizofrenija”. Osobni, stvaralački i egzistencijalni putevi odabranih protagonista, susreli su se barem u jednoj točki životnog, odnosno umjetničkog stvaralaštva: vremenska protežnost tih preklapanja, u cijelosti svoga postojanja, biva ujedno temeljem i manifestacijom suvremenih regionalnih umjetničkih strujanja, istovremeno rekonstruirajući opći narativ shvaćanja rodnih uloga i odgovarajućih asocijacija, partikularno, koncepta muškarca u javnom diskurzu.

Razmišljajući o organizaciji naše svijesti i našem iskustvu, postaje ključno razumjeti snagu jezika u oblikovanju i davanju oblika tom iskustvu. Jezik i dostupni konceptualni okviri, dijelom u obliku naslijeđenih kulturnih tradicija, nužno posreduju naše iskustvo… Jezik ili diskurz se na taj način postavljaju kao prethodni ili konstitutivni za iskustvo.

Victor Seidler, 1989.

Teorije muškaraca o muškarcima, bez obzira radi li se osobnosti muškarca ili njegovoj poziciji u društvenoj strukturi, učinile su da njegove individualne i kolektivne istupe, vidimo kao pretežito stabilne, linearne, nepromjenjive i univerzalne (Blye W. Frank, 1997). Definiran kroz jezični okvir, muškarac je sveden na generalne predodžbe univerzalnog obrasca, čije ga odrednice, većinski predstavljaju kao cis-heteroseksualnog, srednjovječnog, sposobnog i bijelog pripadnika srednje klase lišavajući ga tako višeslojnosti subjekta. Piktoralnošću fotografije kao sredstvom neverbalnog teksta, Stilinovićevi „muški” kontriraju arhetipskom poimanju muškarca kao ultimativnog „alfe”. Fotografirani u trenutku koji primiče faktičkoj starosti, odabrani „anti-junaci” reflektiraju proces životne prolaznosti i biološke transformacije, koja u trenutku tjelesne zrelosti, podastire kompleksnost njihova unutarnjeg svijeta. Muškarac nije samo snažan i dominantan – on je i fragilan i submisivan. Nepokolebljivost muškarčeve persone nije statična – ona podilazi anomalijama nepredvidivih psiholoških oscilacija.

Energija „muškosti”, neminovnom virtuoznošću Stilinovićeva psihološkog portretiranja, ujedno ukazuje na afirmaciju i negaciju uvriježene sintaktičke paradigme muškarca u društvu, odnosno maskuliniteta uopće: perceptivna fizička muževnost portetiranih aktera, prožeta je senzibilnošću i ambvivalentnošću subjekta. Heterogenost identiteta, skrivena iza fizičke brutalnosti Stilinovićevih portreta, piktoralna je dekonstrukcija koncepta muževnosti, ujedno i manifestacija njegove redefinicije, nesvedive na univerzalni jezik.

Reprodukcija s naslovnice: Sven Stilinović, Muški, Galerija O.K:, snimio Sven Stilinović