Ivo Pogorelić u “Zajcu”: Publika je doživjela savršenstvo

U samo nekoliko dana nakon što su puštene u prodaju, rasprodane su sve karte za koncert najvećeg hrvatskog pijanista i jednog od najvećih svjetskih pijanista svih vremena. Ivo Pogorelić je u petak i subotu izveo Chopinov klavirski koncert br. 2 u f-molu, op. 21. Koncert spaja konvencionalnu strukturu koncerta s utjecajima preuzetim iz “briljantnog stila” koji su popularizirali virtuozni pijanisti na koncertnim pozornicama diljem Europe te skladateljeve duboko osobne glazbene refleksije njegove rodne Poljske.
Pogorelić je od rane dobi smatran velikim talentom, ali je svjetsku slavu stekao na Chopinovom natjecanju u Varšavi 1980. godine. Pola žirija mu je dalo najviše ocjene, a pola najniže te nije prošao u finale. U znak protesta, Marta Argerich, jedna od najboljih svjetskih pijanistica, demonstrativno je napustila žiri. Kontroverznost u interpretaciji Ive Pogorelića bila je isticanje pratnje u lijevoj ruci te dinamička gradacija koja je smatrana nekonvencionalnom. I danas neke izvedbe izazivaju različite reakcije; publika ga optužuje za „nabijanje po tipkama“ ili tehničku nepreciznost, no kritičari i akademski pijanisti u njemu najčešće vide genijalca koji je stvorio jedinstveni specifični stil.
Gruzijska pijanistica Alisa Kezeradze snažno je utjecala na Pogorelića, i privatno i profesionalno. Podučava ga osnovama zapadne tradicije ruske pijanističke škole, temeljima koje je postavio posljednji Lisztov učenik; Alexander Siloti. Prvi stavak koncerta prožet je ekspresijom koja oscilira između klasične uzvišenosti i romantičnog entuzijazma, odvija se prema načelima sonatnog oblika. Uvodna, koja je i glavna tema odvija se u ritmu mazurke. U izvedbi na riječkoj pozornici Pogorelić posvećuje veliku pažnju svakoj noti uz neprimjetnu pedalizaciju u maniri stare pijanističke škole. No, na samom početku partiture uvodi inovacije pijanizma 20. stoljeća miješajući ga s osobnim razmišljanjima o glazbi. Sagledava širu sliku od uobičajenih fraza, razmišlja izvan partiture pa često melodiju donose rastavljeni akordi u lijevoj ruci dok se potpuno tiho čuju briljantni trileri u desnoj ruci. Fraziranja su pomno promišljena i zanimljivo zaokružena, forma jasno strukturirana, a cijeli koncert je izveden sa suptilnošću koje od pijanista traži sve nijanse piano dinamike koje ljudsko uho može čuti. U orkestru se početna tema javlja skromno i gotovo neprimjetno. U klaviru se pak dojmljivo najavljuje. Odzvanja u tišini, na pozadini orkestra koji odjednom utihne. Neposredno nakon početne teme, Chopin ima čisti, pjevni zvuk komplementarne teme samo na trenutak, podsjećajući na melodije Mozartovih koncerata. Drugi stavak, Larghetto, je središnji dio koncerta. Ima karakter nokturna i oblik arije „da capo“. U sanjivoj atmosferi drugog stavka, publika je doživjela savršenstvo. Bila je to jedna od najboljih izvedbi koja se može čuti, a upravo taj stavak je Pogorelić ponovio kao bis nakon dugog aplauza i brojnih ovacija. Glazbena suptilnost bez pretjerivanja zbog dopadljivosti stilska je osobina dirigenta Valentina Egela koji se prirodno stopio s interpretacijom pijanista. Koncert završava buđenjem iz refleksije, nostalgije i sanjarenja, uz pojavu trube koja označava početak blistave kode i modulacije u jednostavni i veseli F-dur tonalitet. “Djelo se odlikuje nevjerojatnim rasponom emocija, a posebno revolucionarno je suprotstavljanje glasovira i orkestra u drugom stavku koji je veoma dramatičan i izuzetno uznemirujući u jednom svojem dijelu. Publika voli taj koncert, ja sam uvijek spreman za susret s novim orkestrom i nadam se da će prilika s Riječkim simfonijskim orkestrom biti iskorištena na obostrano zadovoljstvo. Taj koncert je napisan s takvim nadahnućem da svaki put dotakne najfinije izvođačke nakane svakog pijanista” izjavio je Ivo Pogorelić. Nakon Chopinovog koncerta, riječki simfonijski koncert izveo je Beethovenovu 3. simfoniju „Eroica“. Kada je praizvedena u Beču 1805. godine, zvučala je kompleksnije i dramatičnije od klasicističkih simfonija. Djelo je posvećeno Napoleonu kojeg je Beethoven smatrao borcem za egalitarizam i individualnu slobodu. No, kada se Napoleon proglasio francuskim carem, Beethoven je simfoniju posvetio ideji junaštva, a ne osobi koja je u njegovim očima postala tiraninom akorda koji najavljuju velike ambicije i opseg djela. Riječka simfonija izvela je djelo poštujući zahtjeve skladatelja; djelo je izvedeno snažno i energično s velikim kontrastima, mračniji drugi stavak (pogrebni marš) izveli su muzički dotjerano, treći vedro i poletno, a vrhunac je bio četvrti stavak koji je zvučao kao „pobjednička parada“. Jedini problem drugog dijela koncerta je to što je bio nakon maestra Pogorelića.

Istaknuta fotografija: HNK Ivan pl. Zajc