Naizgled se čini da riječi razumiju samo riječi i da je to jedina moguća komunikacija. Čim izađemo iz jednog komunikacijskog polja, razumijevanje je otežano. Ali se smatra da je moguća, pa čak i poželjna komunikacija između jezika i muzike, slike ili skulpture, jer se njihova značenjska polja prožimaju. Stoga je razmjena među njima poželjna, zato što time dolazi do obogaćivanja. Ali postavlja se pitanje da li je jezik isključivo umjetan, u mjeri u kojoj je umjetnost umjetna, dakle tek nešto što je čovjek izmislio. Da li je sve to samo pjevanje u pustinji? Oko nas se odvija međuigra različitih vrsta pustinja, koje naizgled nemaju jezik. Ili se samo čini da se njihova komunikacija ne očitava u nekom ljudima jasnom i vidljivom obliku. Mi vidimo da je ocean živ i da pulsira životom. U njemu obitava veliki broj morskih stvorenja za koje je vodena pustinja prostor u kojem se odvija određena komunikacija. Međutim, ona je za ljude razumljiva jedino ako se neke egzaktne pojave te vanjezične komunikacije „ojeziče“ i time učine ljudima dostupnim. Baš kao da je čovjek povlaštena vrsta, kojemu se postojanje svih drugih oblika života mora podrediti. U tom nečujnom razgovoru pustinja vidimo koliko je ljudski jezik „siromašan“ i koliko je nemoćan. U svemiru djeluju sile, sile energije i materije, vremena i prostora. Koliko je ljudski jezik konkurentan tim silama koje se prožimaju i vode dijalog? Koliko znakovni sustavi koje je izmislio čovjek imaju kapaciteta da prime bezmjeran i za nas još uvijek nepojmljiv opseg kosmičkih istina. S obzirom da trenutno imamo u posjedu samo jedan mali dio tih istina, što često proglašavamo kao revolucionarnu stvar za čovječanstvo. Naravno, od samih početaka ljudska komunikacija prima određene spoznaje, njene metafore nastoje da ostvaruju transkomunikacije i razgovore s onim što je s onu stranu spoznajnih mogućnosti ljudskog uma. U današnjem vremenu spoznaje izražene u jeziku se naposlijetku svode na „utjehu“. One su krhke, koliko je krhko ljudsko znanje. Dobar su pratilac na putu, jer život znači i savlađivanje vremenskih i prostornih intervala. U društvenom životu je jezik neprikosnoveni i još nenadmašeni vladar, ali se na kraju sve svodi na neko tješenje, koje ljudi jedni drugima upućuju, kako bi iluzija stabilnosti i trajnosti života tekla. Međutim, jezik kao sila se topi čim djelovanje pustinja postane previše snažno. U olujnoj noći na morskim prostranstvima čovjek se hvata za jarbol, koji je za njega jedini simbol spasa, dok i ne pomišlja da se uhvati za riječ. Nju čak i ne upućuje Bogu, jer nije siguran da ga u tom ambijentu može iko čuti. Žarenje pustinjskog sunca, koje putniku isuši jezik kao organ govora, ne razumije ljudske pozive u pomoć. Presušuju simboli, metafore gube raskoš svojih prenesenih značenja. Sasvim jasno, čovjek razgovara i sa pustinjama. Istražuje razornu moć eksplozije hidrogenske bombe, pokušava izmjeriti temperaturu na sunčevoj površini. Sunce je jedna pustinja, koja naizgled ne komunicira. Ne šalje radio poruke, niti fotografije svoje nutrine. Ali itekako komunicira. Svjetlost sama po sebi komunicira. Postoje čak i neke pretpostavke da sam život „putuje“ kroz svemir u formi svjetlosti i da je on preko čestica svjetlosti i dospio na planetu zemlju. „Oni koji su umrli“, tvrdio je svojevremeno Tesla, „se pretvaraju u svjetlosne čestice i nastavljaju da žive. Najveća tajna Svemira će biti razotkrivena kada budemo uspjeli te svjetlosne čestice ponovo vratiti u prvobitni izvorni oblik, to jest život“. Samim time što na proljeće svjetlost i toplina sunca potjeraju toliko mnogo formi života u bujanje istovremeno podrazumijeva i komunikacijski potencijal svjetlosti. Svi ti pupoljci koji proklijaju s proljećem na svoj način komuniciraju. Sve druge pustinje, kosmički vakuum i crne rupe, asteroidi i komete, sve su to komunikacijski potentne pojave. Čovjek misli da je njegov sustav komunikacije povlašten i da se preko njega može razriješiti misterija svemira. Ali njegova komunikacija u kosmičkim razmjerama nije ništa učinkovitija od načina na koji se očitiju drugi oblici života. Razgovor sa pustinjama je svakodnevan. Čovjek odbija njemu prihvatljiva značenja od žarenja ljetnog sunca, pokušava prevesti šumove mora, a pričinjava mu se da zvijezede na nebu tinjaju samo kako bi zavaravale njegovo čulo vida i sluha. Komunikacijski iskorak je u svakom slučaju napravljen kada shvatimo da i smrtonosne pustinje posjeduju svoj nijemi jezik i da se sa njima može razgovarati. Njihov jezik se može prevoditi, onako kako se odvija prevođenje s jednog jezika na drugi. Prema najnovijim spoznajama postoje oblici života na planeti, koji su inteligentni, a čovjek je sve donedavno smatrao da nemaju um niti duh odnosno svoje emocionalno biće. O tome piše Daniel Immerwahr u tekstu „Šumski socijalizam“:
„Ideja o inteligentnom i društvenom drveću brzo je prešla iz naučnih članaka u ćaskanja na koktelu i priče za djecu. Botanički revizionizam nije tu stao. „Nalazimo se na pragu novog razumijevanja biljnog svijeta“, piše novinarka Zoi Šlanger. Njena zadivljujuća nova knjiga „oni koji se hrane svjetlošću“ („The Light Eaters“), opisuje rad grupe istraživača koji proučavaju opažanje i ponašanje biljaka, i koji su svoje subjekte počeli da smatraju svjesnim. Kao što pobornici umjetne intelignecije primjećuju da neuronske mreže, uprkos odsustvu stvarnih neurona, ipak mogu da obavljaju funkcije koje su zapanjujuće slične onima u ljudskom mozgu, pojedini botaničari promoviraju ideju biljne inteligencije. Čini se da je ovo doba mnogih umova. Zanimljivo je da smo tek sad kad smo se uhvatili u koštac s novim tehnologijama – internetom, umjetnom inteligencijom – primijetili intelektualne kapacitete naših najstarijih saputnika, drveća. U tom novom svjetlu spoznaje, drveće se čini mnogo više nalik nama, ili možda nama kakvi bismo željeli da budemo. U ponudi je neka vrsta iskupljenja, poslije stoljeća u kojima smo ih tretirali kao građu, došlo je vrijeme da ih prihvatimo kao srodnike.“ Komunikacijski sustav šuma funkcionira kao šumska internet mreža („wood-wide web“). Autor ovog članka navodi riječi istraživačice koja smatra da su šume poput interneta, jedan sustav sačinjen od centara i satelita, u kojem su stara stabla najveća komunikacijska čvorišta, koja odašilju poruke putem gljivičnih mreža. Drveće se nadmeće za resurse, a izloženo je i svojevrsnom procesu migracije, koja je komunikacijski organizirana. Premda je mirgacija drveća spor proces, ali kada se promijene klimatski uvjeti, koje izaziva globalno zagrijavanje ili neki drugi razlozi, šume mijenjaju stanište. Prethodno navedeno je samo jedan slikovit primjer kako se ostvaruje komunikacijski potencijal jedne vrlo bitne forme života na planeti, za koju dugo vremena nismo ni pomišljali da posjeduje jezik (svoju specifičnu formu jezika). Ali može se ići i dalje pa ustvrditi da svi elementi kosmosa komuniciraju. To naravno nema veze za antičkim obogotvorenjem prirodih sila, pri čemu je more simbolizirao Posejdon, bog sa bradicom koji je kao takav bio kosmička sila u nadmetanju s drugim bogovima, koji predstavljaju prirodne stihije. Te tajnovite jezike vode, vatre, zemlje i slično tek treba istražiti, jer oni iznutna usmjeravaju razvoj i postojanje tih elemenata. A koliko tek „vanjezičkih“ jezika pojeduje ljudski um. U svoj toj silnoj komunikaciji neurona unutar ljudskog mozga, koji nemaju veze sa lingvističkim znakovima, a prenose informacije. Tako da u svakom slučaju, kako medicinske, tehnološke i druge spoznaje rastu, svjedočimo velikoj devalvaciji standardne jezičke komunikacije. Posebno u doba razvijene komunikacije koja struji Eterom, ono što se prenosi jezikom u realnoj komunikaciji može poslužiti tek kao puko osmišljavanje svakodnevnice i tješenje, koje sve manje ispunjava i tu primarnu ulogu, jer ljudi sve manje jedni druge slušaju i sve manje čitaju. Ali se istovremeno pred nama otvaraju nove forme komunikacije. Posebno izražen problem dolazi kod smjenjivanja naraštaja, pri čemu se treba prenijeti neki elementarni narativ života. Tako piše indijski filozof Osho: „Vaša prošlost postaje kao da nikada nije bila vaša – kao da je pripadala nekom drugom, kao da je sanjana. Ona nije bila realna; bila je noćna mora. Kontinuitet se prekida. Postoji procijep. Staro otpada, a novo dolazi. Između ova dva postoji procijep. Procijep je problem; on mora da se pređe. U tom procijepu mnogi jednostavno postaju preplašeni i vraćaju se natrag, bježe brzo natrag i prijanjaju uz svoju staru prošlost.“ Može se reći da je to najteži komunikacijski poduhvat, prenijeti narativ života s onog koji umire, na onog koji tek treba da otpočne život. U današnjem vremenu, kada svjedočimo preobražaju same prirode komunikacije, ni smrt nije više ono što je nekada bila, odnosno ona postaje tek „neprovjerena glasina“, što je pokušavao pojasniti Emir Kusturica sa istoimenom knjigom. Smatralo se dugo vremena da je smrt prekid narativa, odnosno kraj priče. Smrt pojedinačnog čovjeka je kraj individualne priče, a smrt naraštaja kraj epohe, koja određuje cikluse povijesti. Tako da je smrt vrlo bitan komunikacijski čvor, s kojim mnogo toga otpočinje i završava. Međutim, u današnjem vremenu tradicionalni društveni narativ se otuđio, na određen način je izoliran u „starački dom“. Nove forme komunikacije su preuzele kormilo, a one mnogo više govore jezikom umjetne inteligencije, jezikom tehnologije. Prirodna komunikacija se razara, kao što se razaraju i tradicionalne forme društava. Sve manje imamo društva kakva smo donedavno, u dvadesetom stoljeću i ranije, poznavali, a sve više neke nadnacionalne organizacije, koje su stavile u promet nove oblike komunikacije. Usmena naracija je u krizi, kao i neposredna međuljudska interakcija. Taj proces je otpočeo mobilnom telefonijom i internetom prije nekoliko decenija, a sada u ovoj poodmakloj fazi već imamo u toku odumiranje određenih društvenih formi ophođenja, koji uključuju međuljudsku interakciju, ali i kulturu života u širem smislu. Biće tehnologije je postalo nosilac vječnih istina, a čovjek ima privremenu ulogu pri opsluživanju stroja, da bi smrću bio zamijenjen. Smrt je u društvu prestala biti sakralan čin. Samim time i narativ života gubi svoje sakralne dimenzije. Švicarski mistični filozof i astrolog Paracelzijus piše: „Smrt nije u ljudima. Smrt je u zvijezdama i elementima. Pošto je, međutim, čovjek od njih načinjen i rođen, on od zvijezda i elementa smrt nasljeđuje. Poslije razlaganja elemenata slijedi razlaganje čovjeka. Ali smrt čovjekova, izvjesno, nije ništa drugo do kraj radnog dana, uzimanje zraka, iščeznuće balsama, utrnuće prirodnog svjetla, i velika separacija triju supstanci: tijela, duše i duha.“
Tako da je smrt zapravo komunikacija, odnosno nastavak komunikacije ljudskih gradivnih elemeneta, a ne prekid komunikacije. Nešto odlazi u materiju, nešto u energiju, nešto u svjetlost. Sve su to žive tvari, od kojih pulsira biće kosmosa. Iz ugla tradicionalnog jezika smrt je kraj priče, odnosno prekid komunikacije. Ali ipak se čini da se ta komunikacija nastavlja i nakon smrti. Kako je ustvrdio Rabindranat Tagore: „Smrt nije gašenje svjetla; to je gašenje lampe jer je svanula zora.“ Nema nikakve sumnje da sve druge forme života na planeti imaju mnogo jednostavniji i mnogo prirodniji odnos prema smrti. Za njih smrt nije stvar za žaljenje, i najveći dio stvorenja to ne doživljava kao kraj priče. Komunikacija teče preko DNK, život se obnavlja. Čovjekova duhovna i filozofska samorefleksija preko jezika je mnogo toga u zadnjim milenijumima opteretila i nakupila naslage suvišnog. Samo ljudska civilizacija iskače iz kosmičkog balansa, izaziva klimatske promjene i globalno zagrijavanje, čime ugrožava i druge forme života. Sve one, izuzev čovjeka, žive u skladu sa kosmičkim zakonima i niti jedna svoju vrstu komunikacije ne obogotvoruje, kao što to čini čovjek. Vidimo da čovjek nije povlašten isključivo stoga što vlada jezikom, jer se komunikacija koja regulira procese u prorodi ostvaruje i izvan jezika koje je izumio čovjek. Društveni, tehnološki jezici nipošto nisu najsloženije forme komunikacije. Da bi otišao korak dalje u poznavanju tajni svemira, čovjek mora istraživati univerzalnu suštinu komunikacije, a ne samo jezike koje je osmislio čovjek. Jer sudbina svih oblika života je zajednička.
Istaknuta fotografija: Sarajevo – Park prirode Trebević (snimio Marko Raguž)
#bića #jezik #Marko Raguž #Sarajevo #šuma
