„Gdje je tekst Bojana? Razz je zaslužio tekst“, pita me urednik danas, a ja ne znam kako da mu objasnim da već dva dana sjedim i razmišljam kako opisati što stvaralaštvo riječkog saksofonista Denisa Razumovića Razza znači meni i što znači svima onima koji već 11 godina četvrtkom dolaze na Jazz četvrtkom u Book Caffe Dnevni Boravak kao da idu na glazbeni misu, a nema ih jedino kada nisu prisutni u gradu ili bolesni. Pa zaboga, ne mogu samo prenijeti vijest da je Razz u četvrtak proslavio tri važne obljetnice – 40 godina profesionalnog nastupanja kao saksofonist, 11 godina uspješne suradnje u organiziranju jazz koncerata četvrtkom u Dnevnom Boravku, te navršenih 60 godina života. Ne mogu samo usputno izvijestiti da je Dnevni bio dupkom pun izvana i iznutra, da su se na licu mjesta pojavili svakojaki ljudi i generacije – od Mrleta i Ivanke Mazurkijević do Kineza iz Engleske koji radi u Rijeka Gateway pa je sa sobom poveo i druge Engleze (jedan mi je kazao da su morali doći jer ga predugo slušaju kako ne propušta četvrtak), da su ga podržali razni riječki glazbenici Karlo Lovrić, Darko Jurković Charlie, riječko vokalističko čudo Lovro Mirth, Tonći Grabušić, Robert Funčić, Robert Justinić, Predrag Kraljević Kralj iz Termita, dečki iz Jonathana i Ministranata, ali i brojni drugi akteri medijske i umjetničke scene, a da je Razz publiku još jednom bacio u trans svojim klasicima te najnovijim albumom „Discrepancies in Blue” kao i izvedbama iz prvog nosača zvuka pod nazivom „In Umbra” i da su ga pratili njegovi stalni suradnici: Dorian Cuculić na klaviru, vječito nasmijani Rajko Ergić na bubnjevima i Karlo Ilić na kontrabasu, ujedno i stalni članovi njegovog sastava Denis Razz Adjustable Group s kojim intenzivno nastupa petnaestak godina. Koliko se Razza poštuje i cijeni pokazali su i vlasnici Dnevnog Boravka, umjetnica Martina Hrlić Rogić i glazbenik Marko Rogić koje nije bilo sram točiti pivu na šanku.
Ali ja ne mogu samo to napisati i staviti točku jer ne znam otkud bih počela kada se govori o Razzu? Baš dok pišem ovaj tekst slušam njegov posljednji album kojeg mi je darovao na CD-u i samo zbog tog čina sam poželjela da mi prijatelji za rođendan kupe CD player – zbunjeno lice čovjeka koji radi u Chipoteci i gleda me kao da sam neki amiš jer ne želim kupiti DVD mada je jeftiniji i korisniji, i dalje me nasmijava. Neke stvari su neprepričljive čak i nama koji živimo od i zbog svoje jezičine, no hajde da krenem kako to i obično biva – od početka duboko svjesna da neću uspjeti prenijeti sve što mislim i osjećam. Nisam glazbeni autošoven, slušam gotovo sve, ali da mi je netko rekao prije desetak godina da će moj um pronaći smiraj baš u jazzu ne bih mu vjerovala. Ne sjećam se koja je bila godina, znam da ih je prošlo mnogo, ali da me netko u 3 ujutro probudi i pita sjećam li se trenutka kada sam prvi put čula zvukove Razzovog saxa – izgovorila bih brže od svojega imena. Od tog dana više u mojem životu ništa nije bilo isto, rodila se neka nova Bojana i shvatila da glazba itekako liječi. Tih sam dana imala tri birca u koja sam dolazila pisati poeziju – stari Bard, Mali Rock i Dnevni boravak, bila sam zadubljena u svoje papire i da je počeo rat ne bih trznula. A onda sam slučajno zasjela za stol netom prije nego je počeo sada već slavni Jazz četvrtkom, podigla sam glavu čim je Razz počeo svirati i shvatila da moj um više nema 182391129 istovremeno otvorenu ladicu, a da emocije koje držim u sebi kolaju mojim kostima i ispuštaju se u prostor. Shvatila sam da se liječim i pomislila da sam luda. Srećom, ispalo je ovo prvo jer svu tugu i to silno nepripadanje koje sam predugo osjećala predala sam u utore Razzovog saksofona. Na početku sam dolazila sama jer nisam imala s kim, a danas jer je to sasvim normalno – nastao je, kako Tomek iz antikvarijata Mali neboder i ja u šali volimo reći – Razzov razred. Dolazili smo tužni, ljuti, nadrkani, sretni, veseli, ma svakakvi, a Razz nikada nije pogriješio odabirom skladbi – kao da se i on godinama nas osluškujući stopio s nama u jedno tijelo iz kojeg ne proizlazi i ne može ništa negativno, već samo svjetlo i radost poslije kojih idemo svojim kućama misleći kako je ovaj život lijep i da ima smisla koliko god se nekad činilo da nema. Da ne bih zaglibila u patetiku tu ću stati, a s obzirom na to da mi je nedovoljno samo reći „hvala“ za kraj ću ostaviti svoju pjesmu o našem gradu u kojoj je bilo nemoguće ne spomenuti Razza iz proste činjenice jer nas on neumorno podsjeća zašto volimo našu Rijeku.
BELLA FIUME Ovdje usred grada imamo zatvor I usred grada prolazi vlak Zbog baš ovog grada pjevala sam pjesmu Rika i ja u prvom redu školskog zbora Plakala sam kao pička kada dođe stih da si rođen ovdje Kako nisam kad sam ja sa Sušaka gdje postoji grafit koji kaže: Sušak je metropola - vi ste kurac Mi smo industrijski grad bez industrije Ali ja sam bottana industriale U prijevodu, kako su odlučili moji prijatelji Sicilijanci: Kada bi kučke imale firmu ja bih vladala Ali ne, ne - to njima ne znači da sam ja mobing kurvetina Istina sam bez celofana I fajterica koja krvlju briše znoj Meni u ustima sagorijevaju kao cigare psovke Janka Polića Kamova Mi nemamo ljevicu Ali se ovdje brije na Tita Nemamo kolodvor I čini se kao da više nemamo stari vajb Ali kad odem do Pajola I kad jazz svira Razz Kada odem među ljude Znam da sam sasvim fajn Jebiga, ja baš, baš, baš ludo, nenadjebivo volim ovaj grad#Book caffe Dnevni boravak #Denis Razumović Razz #Jazz #obljetnica #Razz
