U sklopu Zoom festivala koji se u Rijeci u organizaciji udruge Drugo More i Goethe-Instituta održao od 23. do 28. svibnja, a koji je pružio uvid u produkciju tekstova, stripova, fotografija i intervencija u javnom prostoru na području bivše Jugoslavije, u Galeriji Principij održana je “Present Past: Izložba fotografija” Mitra Simikića i Dijane Muminović.

Simikić je u Galeriji Principij izložio odmjerene i vrlo dirljive fotografije iz serije “Rijeka Janja”. Rijeka na kojoj je odrastao, mjesto susreta, života i radosti čija je ravnoteža poremećena od početka priprema za izgradnju termoelektrane Ugljevik, postaje tema kroz koju autor poetično, a opet pedantno i vjerno prikazuje složenu kulturnu, gospodarsku i ekološku situaciju ove osebujne rijeke i ljudi koji žive uz njenu obalu. Simikića smo uspjeli intervjuirati jutro prije njegovog odlaska.

-Ja sam prvi put u Rijeci. Ljudi su mi rekli da ću se oduševiti Rijekom i zaista su bili u pravu. Ne znam kakva je Rijeka bila, ali ja koji volim vodu, nekako osjetim da bi se moglo ovdje živjeti. Osjeti se da je grad, da je gradsko jezgro, ali sa druge strane gledaš to plavo more i, ne znam, počet ću da razmišljam više o Rijeci. Trenutno radim i živim u Novom Sadu, ali često putujem za Bosnu. Ja sam inače iz jednog malog grada koji se zove Ugljevik pa se volim šalit sa sobom da sam dijete iz provincije, a i puno istražujem moj kraj. Sve fotografski nastaje tu. To je dva sata vožnje od Novog Sada i logistički mi je jednostavno da to isplaniram pa se vraćam često za Bosnu. Imam neke periode, trudim se da sam u Novom Sadu što više, prija mi.

U Novom Sadu radim na Akademiji već tri godine, kao stručni saradnik, na Katedri za fotografiju. To je došlo neočekivano, nisam nikad zamišljao sebe u prosvjeti, nekom obliku toga, smatram da sam trapav, ali moji studenti sigurno znaju bolje. Katedra je mala i dobro smo organizovani, super su kolege, oni primjete da ja puno putujem i da imam nekih interesa i malo me guraju i u predavanja o svim tim iskustvima. Nisu uski – “To je tvoj posao, drži vježbe”, nego naprotiv.

Na tvom sajtu piše da si dokumentarni fotograf, ali fotografije su ti prilično poetične u pristupu i rezultatu, osobne, no ipak i društveno angažirane… Kako bi opisao to što radiš?
-Moje teme su dokumentarne, ali to si lijepo rekla, ja sam zapravo grafički dizajner. Dolazim iz te sfere i mislim da je to puno utjecalo na moje istraživanje i na način na koji trenutno sad snimam. Na početku to je bilo stvarno gotovo reporterski, nisam ni ja shvatao šta zapravo radim i ja mislim da je 2017. bila bitna jer sam otputovao u Perpignan, na Međunarodni festival fotonovinarstva i tu sam osjetio da zapravo ne pripadam tom stilu, da hoću da radim još sporije, da se posvetim temi, da su to dugoročni veoma projekti, da se ponovno vraćam, da istražujem atmosferu, narativ…

Slikarstvo puno volim pa se i tu stilski ugledam. Onda je došla neka vrsta odluke, pa je došla VII. Akademija, Ziyah Gafić kao mentor, sad mogu reći i da smo prijatelji. Nekako sam se vratio doslovce jednoj temi ponovo i promijenio sam format, pristup, i to je nekako počelo da radi za mene. I naravno biram sada taj poetični način sporog rada… Kao da čitaš neko književno djelo…

I osjeća se književna dubina u tvojim fotografijama, o gotovo svakoj bi se mogla ispričati priča.
-To je nekako i moj plan. Primjetio sam da ljudi puno objašnjavaju i ja uvijek stavim fotografiju na prvo mjesto i hoću da ona iskoči i pokuša da objasni stvar. U seriji je naravno, možda lakše. I ok, neke manje iskaču, ali su dobar most da prenesu priču dalje. Svi mi imamo priče i nekako uvijek, kad upoznajem ljude i kad razgovaram s prijateljima, uvijek kažem – ispričat ću ti priču. Prenio sam to na teme, ne mogu da se izrazim samo kroz jednu stvar, zato serije. Moja priroda je takva da to mora da teče…

A hoće li onda oteći u film?
-U ovom periodu puno istražujem… Ušao sam u video, nekako je prirodno došlo, telefon je stvarno alat i ja puno snimam sa njim i to su statični kadrovi, stilski kao fotografije i unutra kao da se nešto dešava. I to koristim sad puno za projekte i ljudi su reagovali… Danas svi gledaju, fotografija je postala kratka, svi hoće video, oblik videa je postao veoma bitan. Društveni mediji usmjeravaju i mijenjaju sve. Tako da sam ušao u video, i kroz poslove, a vjerojatno ću to sad da koristim i za moj rad. Ne žurim, naravno, eksperimentišem, ali nekako je… Ispunjava me, to novo učenje. Drži mi pažnju.

Koliko ti je u fotografiranju važno vrijeme, odnosno, protok vremena?
-Najbitnije, da. Vrijeme je okosnica moga rada, uz svjetlo, naravno. Kad je riječ o slikarstvu, Matisse mi je omiljeni slikar, oduzimam elemente, volim da je sve što svedenije. Kad fotografišem, veoma pažljivo odabirem kad fotografišem, u smislu svjetla, ali i u smislu perioda dana… Puno više snimam zimi, volim to svjetlo od novembra do aprila. Ljeti ne radim toliko. Sad to nešto pokušavam da promijenim, ali veoma sam pažljiv. Odredim dio dana kad ću da radim. I onda se zapravo pripremim na to. Puno i režiram, zapravo. Ne pomjeram stvari i ne aranžiram ih, ali, naročito kod portreta, ja osjetim situaciju i ja to ne izmjestim iz okruženja, i dalje pripada tu, ali volim ostaviti… Ili vidim neko dobro mjesto i onda zamolim da tamo stanu.

Kako radiš s ljudima? S fotografija se stječe dojam da si jako dugo bio s njima.
-Puno razgovaram s ljudima, možda najmanje fotografišem. Potrudim se da se ljudi osjećaju prijatno sa mnom i nekako stavim njih u poziciju da su oni veoma bitni. I jesu. Poprilično sam ćutljiv, po prirodi, i onda znam da slušam. Mislim da sam u tome veoma dobar, i ljudi to primjete. Ne slušamo više ljude. I onda ja tu dođem kao neki šlager na čitavo stanje, znam po par sati da razgovaram s ljudima, a fotografija se možda desi u deset-petnaest minuta. Naravno, u tom procesu razgovora ja posmatram prostor i planiram. A i volim puno da se šalim.
Projekt Janja koji izlažem u Rijeci, tu sam do tog projekta sam radio sa porodicama koje baš znam i onda je to bilo lako, a ovdje sam sebi malo zadao zadatak, i zbog prirode projekta i da izađem iz svoje comfort zone, trudio sam se da u što kraćem vremenu, pola sata, sat, da na ne znam koji način što prije dođem do tog odnosa, da mi se ljudi povjere, da se desi, da dobijem fotografiju s kojom sam ja zadovoljan. Bilo je super stresno. Naravno, na neke portrete sam se ponovo vratio. Bilo je to dobro, ali sam htio još. Pokušavam ja sebe da ubrzam sada, u projektu Janja.

Zašto?
-Projekat, ne znam koliko si to vidjela, ali projekat Mila traje od 2014…

Da, a zapravo istovremeno radiš i Atomski broj 3…
-Da, da, to je novi projekat…. A Mila je projekat zavijek. Jer porodica koju pratim… Toliko se promjena dešava i ne mogu da… Ne želim da prestanem. Uvijek tako paralelno radim dva projekta. U suštini, kad se malo umorim jedne stvari, odem na drugu i nekako se promijeni sve… Zapravo, odmorim se. Imam neki svoj ritam. Možda sam malo štreber… Mislim, dolazim iz jedne radničke, zanatske porodice i onda smo kao klinci radili, nisam imao vremena za bilo šta, ali sam dobio radnu etiku i veoma sam disciplinovan, kad počnem nešto da radim…

Ali na fotografijama ima i prilično zaigrano-duhovitih trenutaka… Tvoje fotografije su uglavljene u stvarnosti, no čini mi se da najviše dokumentiraju neki nefizički dio nje.
-Hvala ti. Ja volim da se igram, moja priroda je… Ne želim da izgubim tu igru kod sebe i onda… Super si ranije spomenula taj projekat, Ugljevik. Uživao sam u tom istraživanju i otuda možda ta poveznica sa… To je ta stvarnost, ali opet je izmještena u neki svoj prostor.

Kako to da si odabrao na Zoom festivalu predstaviti Janju, a ne Ugljevik?
-To je projekat koji sam započeo bio i bolje se uklopio u tu Past present temu koju smo imali. Ugljevik je bio završen projekat. U trenutku kad stvaram, volim da se vratim, ali volim se vratiti i kad je projekat završen. Vratim se uvijek vidjeti da li se šta promijenilo, ako se desi neko dofotkavanje, ok. Janja je prosto bio projekat koji sam započeo, govori o promjeni rijeke, bitne za mene, ja sam odrastao na toj rijeci, prosto je došla neka odluka, tako da, samo sam nastavio s tim projektom. Volio bih da dobije oblik fotoknjige.

U Galeriji Principij niz manjih fotografija predstavio si u okviru jedne veće fotografije, zašto?
-Došao sam kustosici Claudiji Zini pun materijala, otprintanih fotografija, moj uži izbor je bilo nekih 120 fotografija. I onda smo razmišljali o tome kako razviti priču. Priroda Dijaninog rada je bila drugačija pa se uklopilo to uramljivanje, došli smo do toga da ne možemo suziti izbor. “I ovo je dobro, ali nemamo prostora”… Sigurna je opcija bila uramiti u neki drveni ram, bez nekog stakla, možda nešto samo kaširano… ali smo naredni dan razgovarali i dogovorili pozicionirati manje formate unutar fotografija i onda smo zapravo imali prostora da otvorimo priču sa editom, da se vidi što više toga.

“Rijeka Janja”, Mitar Simikić u Galeriji Principij

Da li smo uspjeli ne znam. Zanimljivo je kako danas fotografija kao medij može da se izlaže, izlazi iz tih konvencionalnih oblika – stavi u ram, okači… Razmišlja se o prostoru i dimenzionalnosti i meni se to zapravo i sviđa što nije dvodimenzionalno, ona je dobila nekako još sad i svoju prostornost. Imaš osjećaj da je to sad neki prostor u koji možeš ući, posmatraš ga… Jer moje sagledavanje Janje je bilo takvo. Ja to smatram kao osobno i onda je dobro da Janja stoji sa nama i mi pričamo.

Kakav je tvoj fotografski proces?
-Kao proces, za Janju sam se mjesec dana samo pripremao. Lakše mi je da o tome pričam na primjeru. To je još jedna priča o rijeci. Alec Soth, jedan od mojih uzora, Magnum fotograf, snimao je Mississippi. Kako ne ponoviti, reći na drugačiji način, ono što je već puno puta rečeno. Istražujem. Krenuo sam doslovce… Uspaničio sam se, naravno. Koristio sam google maps, da vidim kako ta rijeka izgleda, forma linije, početak – kraj, zapravo, to je postao inicijalni okidač. I uvijek krećem od ljudi koje znam i onda počinje “Ima, da, idi do njega” i tako dalje… Uvijek imam notes i zapisujem. To kući ponovo analiziram, onda mapiram stvari. Kad nađem lokaciju koja ima potencijal, tu se ponovo vraćam. Janja je pedeset i tri kilometra duga, mala je to rječica. I to je bio još jedan izazov. I ja to printam sve i pravim skice. Volim da imam zid jedan i tu sve stavljam da mogu lakše da sagledavam. Što ima, što mi fali…

To zvuči jako pedantno, gotovo forenzički. Inspirira li te tako raditi?
-Možda je tako. Ne želim biti površan. Ja volim, potpuno uživam u tome kad me priča sama počne voditi, ja težim tome. A to dolazi iz dobre pripreme. Najbolja improvizacija je kad se dobro spremiš. Ako si ti spreman na nešto, možeš se opustiti i improvizovati. Tako je bilo s Janjom. Počelo je s tim forenzičkim kao planom i pristupom i u jednom trenutku stvar se opusti i pustim da me priča samo vodi. Puno razmišljam o svemu tome i uvijek se vratim. Ako pričamo o čudima, volim iznenađenja. Trudim se da ih osjetim i da ih za sebe zadržim. Ja zaista vjerujem u neka mala čuda.

Kako si prešao iz grafičkog dizajna na fotografiju?
-Ja sam zapravo htio da studiram arhitekturu. Fotografišem prostor, a ti ljudi su tu samo kao neka vrsta ilustracije prostora. Htio sam arhitekturu i… apliciram. Ali imao sam godinu pauze, to mi je veoma značilo jer sam razmišljao o tome što zaista želim i da li ja to želim. Nakon što sam bio odbijen, slučajno sam sreo prijateljicu koja je studirala dizajn i ja to upišem samo jer želim da studiram. A sreća je uvijek bitna. Uvijek dođu neki ljudi. Sjećam se sad jednog profesora,
Predrag Terzić… Zadao mi je neke zadatke. “Ti nam nisi ništa pokazao za prvi semestar”, dao mi je brdo nekih knjiga i filmova, to sam trebao da sve pogledam i pročitam i da donesem deset radova. I rekao je da ga format ne zanima, samo da mu donesem nešto da vidi kako ja razmišljam.

Tad je komšija kupio neko čudo od tehnike, Canon neki, 4 mega piksela, optički neki zoom i meni je zapravo bilo najlakše kliknuti… Samo da ja to završim. Međutim, sad je meni to jasno, iz ove perspektive, ja sam sve to bio organizovao. I razmišljao sam, a aparat je bio samo alat. I to kad sam donio, niko nije vjerovao. Bilo je tu nekih pitanja… Je li ti netko pomogao, kako si ovo uradio… Ja sam to sve objasnio i otvoreno su mi rekli, mi vidimo da ti imaš potencijal za ovo, ali ti trebaš sad da odlučiš da li ćeš raditi… Posle prve godine ja sam imao ideju da se prekvalifikujem, da odem na arhitekturu, i ja odlučim, ok, hajde da krenem pa da vidimo šta će da bude. I ja od tog trenutka krenem, ali uvijek je bilo ja sam i grafički dizajner i fotograf i nije moglo ni jedno… Kad radiš dvije stvari ne može niti jedna doći do izražaja i onda sam napustio sav posao grafičkog dizajnera i bio fotograf jer je to bilo ono što sam želio. Onda mi se sve počelo otvarati u tom smjeru.

Za kraj, možeš li nam reći nešto o tvom tekućem projektu – Atomski broj 3?
-Projekat se bavi mogućim otvaranjem najvećeg rudnika litijuma u Evopi u mjestu Lopare, Bosna i Hercegovina. Mještani su počeli sa protestima, potpisivanjem peticije o zabrani otvaranja rudnik. U pitanju je jedna moguća ekološka katastrofa. Međutim, sa druge strane imamo jedno nenaseljeno mjesto, prostori koji su sve više prazni što povećava mogućnost otvaranja rudnika. Naravno, obećanja su da je u pitanju zeleno rudarenje, koje ne dovodi do ekološkog zagađivanje vode, uništenja prirodnog okruženja, biljnog i životinjskog.