Ban Josip Jelačić ostavio je značajan trag u povijesti Rijeke. Dana 2. prosinca 1848. godine imenovan je guvernerom Rijeke, čime je grad formalno pridružen Banskoj Hrvatskoj. U njegovu čast, nekadašnja Porta Hungarica na Lujzijani preimenovana je u Banska vrata.
Jelačić je dvaput posjetio Rijeku. Godine 1850., građani Rijeke posvetili su mu šest prigodnih pjesama na hrvatskom jeziku (plus jednu njegovoj supruzi Sofiji), koje su tiskane u riječkoj tiskari Karlezky. Sve te tiskovine čuvaju se u Povijesnom muzeju u Zagrebu. Bivša Naučna biblioteka u Rijeci posjedovala je matricu jedne prigodnice, no njezina trenutna lokacija je nepoznata.
Jedna od prigodnica otkriva da je gradsko poglavarstvo odlučilo postaviti „velikoliepni iz Carrarskog mramora ukusno izdielani stup” na trg na Fiumeri nazvan po Jelačiću. Iz ovih prigodnica može se doznati da je Jelačić posjetio Rijeku 9. srpnja 1850., a sa suprugom Sofijom posjetio je Adamićevo kazalište u Rijeci na današnji dan iste godine.
Adamićevo kazalište otvoreno je 1805. nakon dugog razdoblja bez novih kazališta, a izgrađeno prema projektu Andrije Ljudevita Adamića. Zgrada je bila impresivnih dimenzija (23 x 54 metra) i klasicističkog stila, s baroknim elementima u unutrašnjosti. Adamićevo kazalište je prvo u Hrvatskoj imalo zahode sa sifonom (1840.) i aparat za električno svjetlo (1870.).
Prvo kazalište u Rijeci bilo je Drveno kazalište na Dolcu, za koje se pretpostavlja da je bilo pučko kazalište premješteno s Trga Sveta tri kralja na Dolac. Spominje se u dokumentu iz 1755., kada je riječki ljekarnik Carlo Pisanello zatražio monopol na hazardne igre, predstave i plesove, te zemljište za novo kazalište. Kazalište se nalazilo na mjestu današnjeg sjevernog krila Talijanske gimnazije, a kasnije je adaptirano za tvornicu voska i platna za jedra.
Drugo kazalište, Kazalište Bono-Gerliczi, izgrađeno je 1765, a nalazilo se nasuprot zapadnih gradskih vrata, na mjestu današnjeg istočnog krila Sveučilišne knjižnice. Sagradio ga je Giuseppe Bono i bilo je tipično barokno kazalište s kapacitetom od 300 mjesta i 37 loža. Kazalište je od početka poslovalo s teškoćama, a 1769. Bono ga je prodao Giuseppeu Gerliciju.
Graditelj Adamićevog kazališta bio je riječki arhitekt i geometar Valentino Defranceschi. U Adamićevom kazalištu je nakon završenog konzervatorija orkestrom ravnao Ivan pl. Zajc. U zgradi teatra, prema tadašnjim običajima, bio je smješten i casino. U ožujku 1845. Adamićevo kazalište je otkupila od nasljednika riječka Općina te je od tada do rušenja 1883. to bio Općinski teatar (Teatro Comunale), Adamićevo kazalište je djelovalo do 1881. kada je zatvoreno zbog neispunjavanja sigurnosnih propisa uvedenih nakon požara u bečkom Ringtheateru. Zgrada je kasnije srušena, a većina drugih kazališta na Dolcu također je nestala. Na prostoru srušenog Adamićevog kazališta uzdigla se bankovna palača Modello.
Zanimljivo je kako je Nana Palinić, autorica monografije Riječka kazališta u kojoj je na 500 stranica s više stotina ilustracija detaljno istražila i prezentirala te obradila nastanak, kontinuitet i značenje kazališta i scenskih prostora u Rijeci, istražujući došla do podatka kako je kroz riječku kazališnu povijest identificirano 39 stalnih kazališta i 29 ljetnih scena, što je ukupno 68 zgrada i lokacija, što Rijeku čini svojevrsnim gradom fenomenom. Iako su mnoga kazališta bila jednostavna, izgrađen je i značajan broj arhitektonski kompleksnih kazališnih zgrada.
#Adamićevo kazalište #Ban Josip Jelačić #obljetnica #riječka kazališta #Rijeka
