“Idemo u Singapur, predstava je u Esplanade – Theatres on the Bay. Koji instrument želiš svirati?”
“Ah fuck, valjda klavir, ako idemo u Esplanade!”
Naravno da nemam pojma o sviranju klavira, ali pogledavši sliku Esplanade -Art Centra, te arhitektonske muhe-čuda, što sam mogao nego odabrati klavir. Možda sam trebao harfu.
E-mailom su me spojili s tehničkom službom centra i netko, meni nepoznat, mi je tjednima slao foto-info o klavirima koji su na raspolaganju. Od najmanjeg, jedna tipka, toy piano, otprilike veličina Zippo upaljača, do najvećeg koncertnog klavira koji sam ikada vidio, otprilike možeš živjeti u njemu i imati tulume. Uglavnom, nudi se oko 67 vrsta klavira. Mislim, predstava je za pet, šest mjeseci, zapravo je tek trebamo osmisliti, a ovi već traže preferencije oko instrumenta. Čuo sam za singapursku pedantnost, ali ovo…
Nekoliko tjedana sam se izvlačio da ne znam kakva će predstava biti, da je prerano odlučivati o klaviru, da ne znam “gabarite” predstave, scenografiju, koreografiju… Odgovorni tehničar bi mailom uvijek inzistirao: ”Dear Mr. Joseph, please choose the piano, we have to know what piano will You use, please choose the piano!”. Mislim, pa imate klavire, ne morate valjda sagraditi novi za mene, ali nisam to mejlao.
Ponovo mail: “Dear Mr. Joseph, please choose the piano, choose the piano… choose the piano…!”, dok bih šetao ulicom u glavi mi je zvonilo ”choose the piano… choose the piano!”. Fuck! Odabrao sam klasični pianino, zaboravio sam marku ali neka posh. Pianino se lako miče po pozornici i ne zauzima “previše” prostora.
“Thank You Mr. Joseph!”
Onda su danima počeli stizati foto-info mailovi kakvu klavirsku stolicu želim. Brzo sam odabrao neku random samo da me – ”Dear Mr. Joseph please…” – ne gnjave.
“Dear Mr. Joseph, please choose the microphone… we have to…!!!”… Poslali su foto-info za jedno 245 vrsta mikrofona što se nude. Odabrao sam neki vintage-stereo whatever, više po izgledu nego po specifikacijama. “Thank You Mr. Joseph, looking forward to meet You, with piano, stool and microphone!”.
Kada su tako ljubazni, tupavo pomislim treba li možda nešto njima iz stare Europe. “Ah Mr.Joseph, ljubazno od Vas, ali mi imamo sve, hmmm, zapravo skoro sve.”. “Recite…”. “Ah ima jedna stvar, ali ne, ne smijemo!”. “Ma recite!”. “Mr. Joseph, nemamo chewing gums/žvakaće gume, ali ne, ne smijemo, a ni Vi!”. Google search; u Singapuru su žvakaće gume zabranjene, visoko na listi s oružjem, drogama, terorizmom, zlim mislima i okultnim ritualima. Zbog kuga i kolera, slina, toplina… Fuck.
Baš da vidimo.
Kupio sam paket AIRWAVES guma za žvakanje. U WC-u u avionu, malo prije slijetanja na singapurski aerodrom Changi, žvakaće sam zamotao u kondom i zabio sve to u guzicu. Kroz prozor aviona gledao sam singapursku luku, otprilike četiri iskrcavanja na Normandiju. Singapur je otok (hahaha). Još malo manje prije slijetanja stjuardesa je podijelila nekakav upitnik/info/upute… namjera posjete Singapura… podnosimo li ekvatorske temperature… i popis zabranjenih i nepoželjnih situacija… žvakaće gume na drugom mjestu, sa slikom mrtvačke glave prekrižene crvenim x-om. Fuck.
Pri prolasku kroz metal-detektor/rendgen/scanner/body-fluid scanner/barokomoru i što sve ne… sve je podivljalo i počelo zvoniti, zujati.
Prišli su ljudi u crnim odijelima, slušalicama u uhu, tamnim naočalama i zamolili da pođem s njima. Nekoliko sati kasnije su me uz jaku pomoć našeg konzulata, ministarstva kulture i još nekih ministarstava pustili… jer da je moje prisustvo u predstavi od nacionalnog značaja… epizodu sa žvakaćim gumama ćemo zaboraviti, ali naravno zapamtiti…. I naravno nikad više u Singapur, a i povratak u domovinu bi se mogao razmotriti.
A Singapur je kompletno sulud grad.
Toliki spoj prošlosti i jebene budućnosti na jednom mjestu. “Samurajski” mač i Zvjezdane staze na jednom mjestu. Riža i high-tech neboderi na jednom mjestu. Starinske krojačnice, gdje možeš dati skrojiti pamučno Ike Turner odijelo po mjeri, za dva sata gotovo, i singapurska omladina koja nosi tigraste jakne i boji kosu u blond, samo da ne nalikuju svojim roditeljima. Napojnica zabranjena. Alkohol dozvoljen ali skup (podnošljivo). Hrana – jedna od najukusnijih… raznovrsno… ultra svježe… zdravo i jeftino. Singapurci nemaju kuhinje u stanovima. Eventualno neka naprava za sokove ili fast breakfast. Svi jedu vani, u tim food tržnicama… biraš namirnice po štandovima i biraš štand/kuhinju… kakvu pripremu već želiš. Spiceylicious.
Toplo je za popizditi i svako malo pljusne kiša, ali nakon sedam metara već si suh. Velik broj ljudi joggira i vježba po fitness-parkovima noću. Da se ne sprže. Unatoč velikom broju ljudi na malom prostoru i neopisivoj urbanosti, grad je kompletno safe – “Svoju šestogodišnju kćer mogu samu, taxijem, poslati na drugi kraj grada bez da uopće brinem…” – kaže jedna glumica, rodom iz Afrike. “…To se u Europi baš i ne prakticira, zar ne?”, upita.
Imaju neki suludi režim i nekakvu nama nejasnu represiju, ali ljudi su happy, nenadrkani, nema nezaposlenih ili socijalnih slučajeva… vjerojatno status quo u mozgu. Religija pregršt i pomirene su. Totalno sam uživao šetajući po svim tim etničkim kvartovima… azijski, muslimanski, chinese i koji sve ne… i time-travel i mind-travel. Za vrijeme Ramazana cijeli otok, osim glupih bijelaca, ne objeduje prije zalaska sunca.
Budist mi je darova drvenu pločicu s nekim natpisom o sreći i prosperitetu.
Svugdje “vise” i prodaju se plastične mačke s rukom koja maše… priziva prosperitet i sreću. U parku mi je prišao Indian fortune-teller i rekao: “My friend i foresee these is your lucky day… for twenty dollars i will…”. “Sorry, but this is not your lucky day, my friend“, odgovorio sam.
Travu u parkovima, final touch, šišaju ručnim frizerskim škaricama. Engleska ostavština. Englezi su izguzili Singapur zbog prehrambenih začina, papra i čega sve ne. Cijeli grad miriše/smrdi na Jack-fruit… neki njihov plod… koji kad se razreže napola smrdi za popizditi, ali svi ga stalno i s velikim veseljem žvaču. Puno je smijeha u gradu. Skulptura singapurskog lava u Merlion parku se smije i bljuje vodu.
Esplanade – Art Centar nedaleko tog lava ima više opreme nego svi HNK-ovi zajedno. Sve moguće opreme. Jedan tehničar je dovukao klavir. Drugi je donio klavirsku stolicu. Treći stalak za mikrofon. Četvrti je namjestio mikrofon. Peti je “pustio” zvuk. Šesti me je pitao jesam li ja Mr. Joseph, jesam li u redu i kako je prošao let. Nisam baš sve rekao. Lako za žvakaće gume.
Na putu/letu prema Singapuru imali smo pauzu između letova, pauza od oko osam sati u Istanbulu. Da ne čubimo na aerodromu otišli smo do grada.
Kupili nešto novih turskih lira i gore dole po gradu. Najviše po Taximu, turistički najrazjebanija ulica/kvart. Kolovoz, toplo za riknuti, ljudi za riknuti, ono ako nije 500.000 ljudi na Taximu. I ogroman broj policije i vojske.
Taxim je kratki i brzi tečaj Turske. Kavane, starinske trgovine, štandovi s dagnjama koje prska voda na cesti, žmikane naranče po svuda, turkish-muslim glazba svih žanrova po svuda (pogledajte Crossing the bridge… Fateh Akin… docs o glazbi u Istanbulu). Starci igraju šah i piju čaj na cesti.
Miris mesa i pečene ribe po svuda. I milijun svega i milijun ljudi i jebeno sunce.
Na jednom od krajeva Taxima je nekakav toranj oko kojeg je nešto malo zelenila i nekakav zid. Naslonim se na zid i zapalim cigaretu. Iz neke rupe u tornju se pojavi kompletno grozan tip. Grozan. I vidljivo ide prema meni. Nekakvo bijelo odijelo, zasrano kao da živi u motoru starog autobusa.
Kosa crna, masna, kao da je češlja ribama. Lice nagrišpano, kao da se umiva bodljikavom žicom. Kad je već prišao blizu, napravio je neku grimasu i pokazali su se zubi i usna šupljina… krajnji užas… kao da grize, liže i jede tu bodljikavu žicu. Fuck. Oči najmračnije i najmrtvije.
Priviđa li mi se, pomislim. Jebeno sunce.
Uglavnom, hell-mannequin-model mi priđe skroz blizu, unese mi se u lice i tutne mi pred oči crni, zgužvani novčanik. “Ok, dragi, hoćeš novaca?”.
Sljedeće… tip vadi brijačku britvu iz novčanika, da, onu na sklapanje, i raširi je ispred moje glave.
Priviđa li mi se? Jebeno sunce.
Mislim, na Taximu ima 500.000 ljudi, manja armija vojske i policije, bijeli dan je i ovaj Nosferatu s crnom kosom mi prijeti britvom. UHMM!! Mislim, i da me prikolje pa vidjet će ga… Preglupo.
Pokažem nešto novaca, ali ovaj ne haje. Mudro mu ponudim cigaretu, ali ovaj ne haje. Mislim… “WTF?… zar sam ti povrijedio vjerske osjećaje jer sam se naslonio baš na ovaj zid kraj tornja?” – i zaključim da je sve ovo otišlo predaleko. I sunce i britva i on i ja. I krenem nekamo po Taximu. Fuck you. Da poginem u Turskoj, okružen s 500.000 ljudi, od nekog freaka. Koja glupa smrt. Hodam, ovaj me prati, britvu je spremio… Ludo.
S Taxima se može brojnim ulicama spustiti u niže dijelove grada. Zginuo sam u takvu jednu ulicu i nestao iz vidokruga ovog lunatika.
Pet minuta kasnije sam u Pera Palace Hotelu, hotelu u kojemu je Agatha Christie napisala većinu Hercule Poirot romana. U kavani tog neopisivo-dekoriranog hotela pio sam tursku kavu. Na putu prema WC-u desetak konobara, recepcionera, sobarica i drugog osoblja ti se nakloni, momak s bijelim rukavicama otvori vrata toaleta. Ruke pereš u tekućoj mješavini bugarskih ruža i malteških limuna.
Sretan rođendan, ArtKvart…
Glazbena preporuka:
– Dirty4mat – Blurred Sines (2024)
– Jan Jelinek – Social Engineering (2024)
– The Zawose Queens – Maisma (2024)
– Oren Ambarachi,Johan Berthling,Andreas Verciin – Ghosted II (2024)
– Sonny Sharrock – Black Woman (1969)
– Sisso/Maiko – Singeli Ya Maajabu (2024)
– Mick Harvey – Five Ways To Say Goodbye (2024)
– Elaine Hitchener – Solo Throat (2024)
– Keeley Forsyth – The Hollow (2024)
– Wu-Lu – Learning To Swimm On Empty (2024)
– Jim White & Marisa Anderson – Swalowtail (2024)
– Beings – There Is A Garden (2024)
– Myriam Gendron – Mayday (2024)
– Svojat – Ošili me modro (2024)
– Shane Latimer – Residium (2024)
– Elvind Lonning, Jim O’Rourke – Most, But Potentialy All (2024)
– Tashi Wada – What Is Not Strange – (2024)
– Nonpareils – Rhetoric & Terror(2024)
– Ex-Easter Island Head – Norther (2024)
#Esplanade #Istanbul #Josip Maršić #Singapur #Taxim
