Jedno vrijeme sam bio emotivno vezan za Trst… Živjela je na petom ili šestom katu stare Kaiserlich und Königlich zgrade nedaleko centra. Trst je nekad bio važna luka austrijskog carstva.
Na povratku kući, jedne večeri, dobrano vinjeni, barem ja, shvatili smo da smo zaboravili ključeve ulaznih vrata i stana. Bilo je kasno i svakako smo htjeli doma. Prozor kuhinje smo zaboravili zatvoriti.
Stan do njenog je bio pun Kineza, jedno 17 ih je živjelo u dvosobnom stanu. Bili su često budni do kasno u noć, hrpa djece, cika i vriska, plač i dojenje i pelene i riža. Simpatični i uvijek nasmijani. Buon giolno, buona sela, ne mogu reći R. Uspjeli smo ih zvonjavom nafukati da nam bace ključ ulaznih/haustor vrata.
Kako sad u stan? Prozor naše kuhinje i jedne kineske sobe su bili zapravo dosta blizu, metar razmaka. Samo moraš izaći na prozorski sims, uhvatiti se za gurlu i gromobran, na petom ili šestom katu stare tršćanske zgrade, pijan. Gleda te 17 pari očiju. Pao je i aplauz. Sljedeće jutro… sims je naravno mrvljiv i komadići odlomljeni, ne od mene… od prije, gurla je bila nagnuta i zahrđala, ne od mene… od prije, a gromobran zadnjih par metara i onaj dio što se savija prema krovu nije bio pričvršćen za zid. E come la bora che vien e che va… nekako je i to prošlo.
Trst je tih godina, mid 90’s, bio kompletno dosadan i naj/ne/eventniji grad u nekoj našoj geo/blizu/okolici. Ako možete zamisliti grad dosadniji čak i od Rijeke, a Ilirska Bistrica je tada bila kao downtown Manhattan po zbivanjima.
Jedna od najvećih i jedinih zabava je bilo gledati kako za olujnih i jebenih tršćanskih bura vespe lete zrakom, tramvaji se prevrću, a sitne Talijanke stavljaju kamenje i stare čekiće u najlonke da ih ne otpuše. Momci su se držali zidova.
U tih par godina smucanja po Trstu bio sam na jednom koncertu, jednoj izložbi, jednoj kazališnoj predstavi i jedan film smo pogledali u nekakvom art kinu malo izvan centra, u smjeru hipodroma. Film je bio “Blue in the Face”, nastavak filma “Smoke” (Dim) Waynea Wonga. Autobusi za nazad nisu vozili pa se moralo pješice kroz tunel ili preko brda, tunel je bolji jer je zadimljeno, smjelo se prolaziti pješice. Koncert je bio naša TRANSMISIA (tko se sjeća) u prostoru nekadašnje ludnice na ulazu grad, Manicomio San Giovanni. Utemeljen 1908. godine Manicomio je bio ogroman, a negdje od 60-tih godina su “pomaknuli” granice terapija, štićenici/bolesnici su mogli van, a građani su mogli prolaziti parkom i ostalim dijelovima ludnice . Kad se zbivao concert, većina ludnice je u terapijskom smislu bila zatvorena, a prostori su pretvoreni u galerije, klubove, ateljee, radionice i kakav već art/kvart. Nešto štićenika je još živjelo unutar Manicomija i jedan simpatični momak je uspio, nakon što su mu organizatori koncerta dali da zalijepi stare plakate pri dnu zidova prostora gdje je Transmisia svirala, zasrati se pivom i vinom, te cijelu ogromnu rolu selotejpa omotati oko sebe, po sebi i onda još po sebi. I to ga je neopisivo zabavljalo i nasmijavalo… sweet/tender/guy. Na koncertu nas je bilo sedam i nitko nije zasrao zidove. Svirali su odlično.
Izložba je bila u Museo Revoltella, nešto o počecima filmske animacije i animiranog filma, predivno, puno projekcija i eksponata i srećom sve black/white/chiaro/scuro/crno/bijelo, ne volim boju (OK…ali ne seri).
Predstave se ne sjećam, mislim da je bio neki pokušaj eksperimentalnog teatra, na nivou dva jointa, Che Guevara prepisane filozofije i loše glazbe… Netko je gledao Laibach i sve krivo shvatio… bi se reklo.
Malo više zabave je bilo za vrijeme obilježavanja 1. maja i još nekih antifašističkih datuma. Tada bi se u Muggi i Basovizzi, Muggia e Basovizza, manjim predgrađima Trsta, organizirali ogromni open/air/tulumi, kuhao se fažol, pjevale se borbene, pjevala se Internacionala u reggae aranžmanu, pušili jointovi, mahalo crvenim zastavama i mogla se kupiti sva komunističko/socijalistička literatura, sav Gramsci, Das Kapital na hebrejskom, Che Guevarin haiku i special items: Warhol/look/alike portreti Tita, Mao Zedonga, Sandra Pertinija i još koga sve ne… Ono kao Marylin Monroe multi/colour… Samo Tito.
Cool. Ako su još živi organizatori svega toga, vjerojatno se čude čemu skulptura onog pajaca D’Annunzia u gradu.
L’Italia ga pan bianco, la Francia ga bon vin, Trieste ga putele tute carighe de morbin…
Jedino stvarno zabavno mjesto u Trstu je bila Antica Hostaria da Libero. Via Risorta 7/A. Ispod San Giusta, brdo/kula, nešto kao Trsat, San Giusto ne oštarija. Drvena, divna, milijun čudnih predmeta i umjetnina po zidovima, fotokopirani novinski napisi i ogromni drveni okrugli tanki panjevi s ugraviranim bitnim datumima tršćanske povijesti… Mini muzej.
Umirovljenici, boemi, studenti, putnici namjernici i sva siročad iz ulice se okupljala tamo. Bilo je jeftino i obiteljski (još uvijek postoji, ali sada je mrvu fancy naspram nekad). Libero/Slobodan je bio nevjerojatno simpatični mudrac, porijeklom iz Oprtlja u Istri. Nerina, žena mu, je imala dvije flajde, jednu crnu za raditi po krčmi i jednu šarenu za po svijetu. Nije puno govorila.
Prestali su pušiti i novac koji bi trošili na cigarete trpali su u staklenku i nakon dvije godine štednje skupili su dovoljno novaca za: “…Zavoj oko svet…Giro di mondo…”, put oko svijeta avionom. Na fotkama, Nerina je bila u toj šarenoj flajdi, uvijek “postavljena” kraj fontana u lobijima hotela. I kupaonice su se uvijek fotografirale. Špine naročito. Libero bi za 1. maj i te slične antifa datume organizirao izlete, mini busom posjete njegovom rodnom Oprtlju i Livadama, nasuprot Motovuna. Njoki i vino, tko se prijavi, najčešće njegovi umirovljenici. Kupio je kameru, ogromnu, s remenom za preko ramena… ”Ajde dozi domani, gledamo kamera io film Oprtalj…”.
Film počinje tako da vidiš Liberovu nogu i čuješ njegov glas i onda tu nogu i taj glas pratiš osam sati. Noga u busu, noga na asfaltu, noga u krčmi, noga u WC-u, noga opet u busu, noga napokon doma. Nisu mu rekli da kameru treba uspraviti i držati je objektivom prema naprijed. Ali nakon projekcije pao je aplauz. Specijalitet hosterie je bio pečeni krumpir s jabukama.
Kako su zarađivali kako jesu, nije bilo pravog grijanja u oštariji i za tih gadnih hladnih/burom/spičenih dana Libero bi instalirao nešto nalik peći na drva i spojio par metara raznoraznih cijevi da griju po prostoriji, cijevi su bile i metalne i plastične i drvene i od najlona. I onda bi ta trapula završavala na ulici kao dimnjak, ali nisko, bliže podu. Umirovljenici bi donosili cijele tomove knjiga… Gramsci, Shakespeare, Germinal, Dostojevski, povijest Rimskog carstva, Das Kapital je znao planuti, razne enciklopedije bi grunule u toj naprava/peći. Studenti bi bacali skripte i bilježnice i stripove, a putnici/namjernici avionske karte, mape Italije i Trsta, toaletni papir iz hostela.
Libero je imao logiku… Treba zaraditi jednom… u smislu ako njega nešto košta jednu liru on smije i treba naplatiti još jednu liru… sve ostalo si ladro/tat i špijun. Uvijek je nosio blue pulover na V, bez rukava i hlače na crtu.
Najdraža pjesma mu je bila: “…Radi radi na visoko na curice baca oko… Mamo mamice samo zidara ne…” – naučio ju je u JNA davno prije odlaska u Trst. Kao i svaki pravi Istrijan bio je i izumitelj pa je smislio sistem kako da se izravna kosi toranj u Pisi. Otišao je u Pisu s nacrtima (vidio sam ih… Michelangelo i Fausto Vrancich padaju na um) i razgovarao s gradskim ocima i vratio se nezadovoljan. Rekli su mu da je ta nagnutost tornja baš čar Pise i tornja. Glupani!!! Smislio je i lijek za “problema delle donne”, što god to bilo. Otišao je u Rim kod ministra zdravstva i nakon razgovora: “…Gli ho mostrato le mie corna… Pokazao sam mu rogove… Non ha capito niente… Ništa on ne razumije… IL ministro…”. Sweet/tender/guy Libero.
“Ako nemazs platizs druga put!”
U Trstu, u blizini Questure di Trieste, državne policije, Via Matteo Demenego e Pierluigi Rotta 2, postojao je kiosk gdje se moglo kupiti manje ili više rabljene porno magazine i VHS porno kazete. U Via Milano je postojala prodavaonica ploča, Discoteca 33, gdje bi ponekad pronašao zanimljive ploče, između ostalog i SWANS.
Trst je sada življi grad, jako puno studenata od svugdje, povoljne nekretnine i hype turizma, naročito food tourism su ga malo probudili… Čitaj, grad je pun glupana koji se opijaju i obžderavaju i sve to slikaju eyephoneima.
Ali ima više evenata.
Michael Gira i Kristof Hahn iz Swansa nastupili su 12. travnja u Teatro Miela Reina, teatar na obali, u tršćanskoj luci u blizini Capitaneria di Porto di Trieste, lučka kapetanija (OK… ali ne seri).
Michael Gira je osnivač i mastermind i pjevač i lyricist Swansa, a Kristof je dugogodišnji suradnik. Teatro Miela je ugodno malo kazalište + kino.
Akustična gitara, glas i lapsteele gitara su alati ove dvojice na europskoj mini turneji. No full band. Dovoljno za napuniti prostor intenzivnim zvukom i fokusiranom singer/songwriter/recital/poezijom. Ogoljeno do kraja, alt-bluesom na momente i New York no-wave estetikom. Minimalističko prebiranje akustičnom gitarom i soundscapeing lapsteele gitarom. Omni present moćni vokal, kao da dva Johnnyja Casha odjednom čitaju scenarij Johna Cassavetesa.
Nikako light entertainment, ali svakako ne sombre-alter-masturbacija.
“Solo nastupi su kao box meč, samo što ovdje lupaš/boxaš sam sebe”, rekao je Michael Gira.
Izveli su “prepravljene” pjesme s nadolazećeg (30. svibnja 2025.) albuma BIRTHING i nekoliko starijih pjesama iz Swans kataloga.
Kao da si na rođendanskoj proslavi Samuela Becketta.
Michael Gira je svoj 15. rođendan proslavio u izraelskom zatvoru zbog prodaje krvi (svoje) i preprodaje hašiša, slušajući kako stariji zatvorenici siluju mlađe. Autor je nekoliko knjiga, između ostalih i The Consumera.
Kristof Hahn je profesor filozofije, prevoditelj knjiga i solo autor chambre-pop-noir glazbe. Kosu maže pomadama. Sweet/tender/guys.
Ove tenisice s naslovne fotke sam kupio davno u Trstu, dućan se zvao Gant Naif, Naivna rukavica, koštale su pun kurac…naif, reciklirani materijal,
stare tkanine, automobilska guma za džon… Piše da su NO SLACK… Nema labavosti… nema zabušavanja… nema klizanja… kaže prevoditelj.
U njima sam “preskočio” iz prozora u prozor.
Glazbena preporuka:
– Sault – Untitled…Black is ( 2020)
– Los Thutanaka – Los Thutanaka (2025)
– Milosz Kedra – Their Internal Diapasons (2025)
– Destroyer – Dan’s Boogie (2025)
– PigsPigsPigsPigsPigsPigsPigs – Death Hillarious (2025)
– ojeRum and Peter Knight – Now We Are Branches and Leaves (2025)
– Henry Badowski – Life is a Grand (1981)
– Maruja – Tir Na Og (2025)
– Black Country , New Road – Forever Howlong (2025)
– Florist – JellyWish (2025)
– Benefits – Constant Noise (2025)…jebeni textovi
– Benefits – Nails (2023)
– The EX – If Your Mirror Breaks (2025)
– Peter Capaldi (da , glumac) – Sweet Illusions (2025)
– Penelope Trappes – A Requiem (2025)
– Christina Vantzou&EnsembleLive at the Barbican – After Five (2024)
– The Mothers of Invention – Freak Out (1966)….jebeni oldie
– Halvcirkel&Anders Lauge Meldgaard – Spirit (2025)
– David Longstreth/Dirty Projectors/Stargaze – Song of the Earth (2025)
– Kali Malone – The Sacrificial Code (2025)
– Cold Specks – Light for Midnight
Naslovnu fotografiju snimio Josip Maršić
#Antica Hostaria da Libero #Josip Maršić #Manicomio San Giovanni #Na putu #Swans #Transmisia #Trst
