Kada sam prvi puta uživo vidio sliku Texas Truck (1983. – 1984., ulje, platno, 143,5 x 153,5 cm. MG- 4269) Jadranke Fatur, pomislio sam: kakva odlična fotografija – tek kada se priđe bliže, uoče se strije ulja na platnu. Cilj hiperrealizma bio je ispunjen; nisam znao u koji medij točno gledam. Uzimajući u obzir hrvatsku likovnu scenu, kao prirodni slijed misli, odnosno stila, pojavio se Lovro Artuković, umjetnik koji pripada srednjoj generaciji hrvatskih umjetnika. Djela figurativnog izričaja, u kojima je posvećenost detalju, svjetlu (atmosferi) i facijalnim ekspresijama dovedena na razinu majstorske radionice, poprima kontekst međugeneracijske povezanosti/dosljednosti. Daljnji razvoj stila može se pratiti i do mlađe generacije domaćih akademskih umjetnika/ca, među kojima se pojavio i riječki (matuljski) slikar Radovan Kunić. Ne tako davno, točnije 26. listopada, u Muzeju grada Rijeke, otvorena je izložba Četiri godišnja doba? u kustoskoj koncepciji Sabrine Žigo. Riječ je o site specific izložbi koja predstavlja sedam radova, koji su popraćeni instalacijom preuveličanih barkodova izloženih unutar stubišnog prostora muzeja. Od spomenutih sedam radova, tri su recentna te su ujedno i specifično rađena za ovu izložbu, dok četiri izložene Biorame nastaju 2021.godine. Ciklus koji je započet 2019. godine, upotpunjen je trima novim radovima respektabilnih dimenzija, 260 x 200 cm, koje ispunjavaju jednu od dvorana Muzeja. Koncept izložbe temelji se na interpolaciji suvremene likovne tendencije unutar povijesne palače, koja je izgrađena krajem 18. stoljeća – danas spomenik kulture. Već na prvi pogled, osjetan je odmak od ranijih ciklusa, poput djela Prikupljanje vremena iz 2016. godine. Ne toliko u tehničkom smislu, jer Kunić se od početka bavljenja slikarstvom (diplomirao kiparstvo u klasi prof. Violića) pokazao kao prekaljenim poznavaocem crtačkih tehnika, već u načinu na koji prezentira dosadašnje sakupljeno iskustvo.
Osim spomenutih dimenzija platna, nemoguće je ne primijetiti element horror vacui-a koji predstavlja glavnu točku razlaza s prijašnjim ciklusima. Sjetnu atmosferu, s prizvucima nadrealizma, u čijem centru je bio postavljen krevet ili kaput, zamijenila je „šuma“ vegetabilnog karaktera. Sijeno, morska trava koja je izbačena na pučinu i puštena da se suši na suncu te trava koja prekriva zelena polja Irske, sve su to moguće interpretacije predstavljenih sorti glavnog subjekta. Filigranskom preciznošću kista, svaka pojedina travka može se pojedinačno promatrati bez vizualnih smetnji ostatka cjeline. Kao i u dosadašnjim radovima iz ciklusa Four Seasons?, i u novim djelima pronalazimo predstavnike organskog, kao i umjetnog/anorganskog svijeta. Leptiri su konstanta koja prati ciklus – predstavljeni odvojeni od platna, pronalazimo ih unutar Biorama ili na okolnim zidovima izložbenog prostora. (vidi Carlos Amorales, izložba L’ora dannata tj. The Damaged Hour, 2019.) Blagi motiv instalacije koji unosi nemir i razigranost unutar mora vegetacije. Također, možemo pronaći i vodene životinje poput sipe. U domeni proizvoda nastalih ljudskom rukom, ovoga puta golf loptice zauzimaju primat. Riječ je o slici „Hladna fronta“ (ulje na lanenom platnu, 260 x 200 cm, 2023.), na kojoj golf loptice invazivno ulaze u prostor organskog bilja. Svojom bjelinom i geometrijskom formom sfere kontriraju izduženim travkama sušenog bilja. Stavljanjem predmeta u kontekst koji im inače nije namijenjen, nije strana praksa kod Kunića. U primjerima iz 2019. godine vidimo svečane lakirane cipele kako su smještene/ostavljene sred polja sijena (moguća pretpostavka seoske svadbe?), u drugom primjeru prezentirane su žarulje u paru, kako izviru iz zemlje koje, barem u ovoj interpretaciji, podsjećaju na ticala nepoznatog entiteta koji se skriva iza vegetacije. Također, loptice za golf nisu novi element koji umjetnik prezentira iz svoga kabineta čuda, ali je razlika u njihovoj brojnosti. Treba napomenuti kako svi ti elementi više nisu u fokusu kompozicije (osim u primjeru s golf lopticama), što predstavlja drugu razliku u odnosu na spomenuti ciklus iz 2016. godine. Sam odabir boja i njenih tonova usklađene su s nijansama okolnih zidova izložbene dvorane.
U kontekstu interpoliranja suvremenog slikarskog izričaja, naum je uspješno izveden; hladni kameni/mramorni zidovi kontriraju s vegetacijom, nečim živim. Četiri Biorame (kombinirana tehnika, 54 x 75 cm, 2021.), u formi uokvirenih slika, postavljene su na postamente poleđice, stvarajući vizualno vertikalno horizontalni odnos/pojas zelenog naspram sivom. Leptire nalazimo kako unutar okvira, tako i slobodno raspoređenima po okolnim zidovima i zavjesama. Na staklu jedne Biorame pronalazimo neravnomjerno udaljene ravne crne crte. Samom svojom pojavom poprimaju dojam kontradikcije prema organskom formiranju oblika. U prirodi ne postoji ono što mi, ljudi, homo sapiensi smatramo geometrijski ravnom linijom, ali eto pronalazimo ju ondje gdje bi ju najmanje očekivali; u polju. Zanimljiv input geometrijske apstrakcije koja sugerira na igru, odnosno likovno ispitivanje umjetnika prema ciklusu. Također, potezi kista na Bioramama su brži, „neprecizniji“, pravila crtačkih tehnika ovdje nisu praćena kao u primjerima ulja na platnu. Različite nijanse zelene se prelijevaju jedan u drugu, nema vidljivog razmaka, svojevrsni kaos umjesto očekivane harmonije – stvara se impresionistički utisak koji kontrira preciznosti ostatku ciklusa.
Na stubištu Muzej izloženi su predimenzionirani barkodovi, koji su u maniri zastava stavljeni preko ograde i pušteni da se vijore s drugoga kata, gdje je inače smještena izložba. Na površini zastave nalazi QR kod u kojemu su zapisani plaćeni računi za osobni atelier. S obzirom da se na računima nalaze umjetnikovi osobni podaci, u tom slučaju je i sam identitet umjetnika utisnut u mrežu podataka. Zastava se uz pomoć vanjskih sila vijori, čime mijenja svoj oblik, pritom čineći QR kod nečitkim, on gubi svoj smisao, dok su osobni podaci/identitet ostali negdje daleko izvan dohvata kontrole. U današnjem svijetu koji ubrzano klizi prema tehnokraciji društva, osobni identitet je nešto s čime se danas trguje na društvenim mrežama čime privatnost gubi svoj smisao. Domišljata kritika sadašnje korporativne potrebe da se svaka sfera života preseli na virtualnu platformu, čineći svih ranjivim. Ovaj rad je već izlagan 2021. godine, kada je zastava bila izložena/postavljena ispred Centra za kulturu Novi Zagreb, u sklopu izložbe Eterarij u Galeriji Vladimir Bužančić, što znači da je izložba u Muzeju grada Rijeke, ujedno i prvo predstavljanje recentnog rada riječkoj publici.
Ako je dosada i bio (a je) primjetan upliv/utjecaj Artukovića i Fatur u opus Kunića – i neka je, jer bi to značilo da je imao kvalitetne temelje od kojih je krenuo dalje. Izložba „Četiri godišnja doba?“ pokazuje da je Kunić iskoristio svo prikupljeno znanje formirajući ga u vlastiti likovni izraz. Svi imamo temelje, svi smo se na nekoga, nešto, nekada ugledali, ali ključno je da se kreće naprijed. Promjena je jedina konstanta. Iako po vokaciji kipar, Kunić se s lakoćom snašao u drugom mediju, a s leptirima i zastavama/kodovima stvorio je multimedijali kompaktni narativ tradicionalne tehnike i novih medija koji su adekvatno ispunili jednu od dvorana Palače šećera.
Autorica naslovne fotografije Klara Stilinović
Autor ostalih fotografija: Zlatko Tot
