Na spomen Paga i njegove kulturne baštine, misli obično kreću prema jednome: paškoj čipki. I premda je na prvu ovdje riječ o prepoznatljivom artefaktu čija tradicija seže u doba renesanse, prava vrijednost paške čipke leži u onom nematerijalnom – u vještini čipkarenja.
Umijeće čipkarstva se u srednjem vijeku podučavalo u sklopu ženskog benediktinskog samostana Sv. Margarite, a zahvaljujući Paškinjama koje su svoje znanje neumorno prenosile na mlađe generacije, čipkarstvo je na Pagu još uvijek itekako živo. Iako čipkarica nema puno, a one koje šiju redovito to rade većinom za vlastiti gušt, vještina opstaje, a interes za učenjem i očuvanjem ne jenjava. Jer kako kažu polaznice čipkarstva u paškoj osnovnoj školi, tko će izrađivati čipku jednog dana kad njihovih starih više ne bude ako ne one?
Vrijednost paške čipke prepoznaju i stari i mladi, te je ta ljubav koja je utkana u njihov identitet vidljiva u trudu kojim ova tradicija pronalazi svoje mjesto i u sadašnjem trenutku. I unatoč vrlo očitom potencijalu da se ovakav oblik tradicije komercijalizira, to je moguće učiniti samo do određene mjere. Paška čipka uvrštena je na listu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a, čime je postala jedno od sedam nematerijalnih kulturnih dobara koja su iz Hrvatske upisane u ovaj registar. Udruga paških čipkarica je ujedno zaštitila naziv paška čipka, pa se on kao takav ne može koristiti bez njihove dozvole.
Također, tehnika izrade čipke iziskuje previše truda, vremena i tehničke finoće da bi se prilagodila široj proizvodnji. Čipka izrađena na iglu na Pagu nije dostupna na svakom koraku i u suvenirnicama, već je potrebno pronaći čipkarice koje su je voljne prodati ili pak nabasati na nekoga na prozoru, kao što je teta Marica, tko će vam reći gdje se nalazi dobar komad čipke koji već dugo čeka svog kupca. Takva se čipka nerijetko prodaje za više od tristotinjak eura, dok se manja i jednostavnija (često uokvirena) čipka može pronaći za najmanje pedesetak. Cijena se ne određuje prema veličini nego gustoći, i sve je to zapravo vrlo realna ili umanjena cijena za rad u koji se moraju uložiti dani i tjedni, jer prava tehnika čipkarenja ne može se pojednostaviti. To je ono što možda najviše može iznenaditi posjetitelje Paga koji su dotad tek površno zagrebli u ideju čipkarstva.
Čipka je nepogrešivi simbol Paga i kao takva u ovom ili onom obliku iskače svugdje – od dizajna stolova u kafiću do kliznih vrata supermarketa – pa nije teško naprečac zaključiti da se prava verzija može nabaviti u prvom dućanu. Za pašku čipku nisu vezane samo pretpostavke da se radi o nečemu što je na otoku Pagu sveprisutno i lako dostupno; oko čipke kruže i priče kojima se iskrivljava njihova povijest, a ponekad to čine i turistički vodiči, kako tvrde lokalne čipkarice.
Ako itko zna ukazati na takve pogreške i pričati o (pravoj) povijesti i značenju čipkarenja, kroz živu a ne samo ispisanu riječ, onda je to Neda Oros, predsjednica Društva paških čipkarica „Frane Budak”. Razgovarajući s njom o iskustvima, znanjima i anegdotama vezanima za čipkarenje, jedna stvar vrlo brzo postaje jasna: čipkarice prema ovoj vještini gaje najiskrenije poštovanje, a u vremenu koje u nju utroše pronalaze isključivo ljubav, predanost i smirenje. Ništa drugo ne bi niti mogao biti temelj ako za nešto izdvojite ni manje ni više nego sto sati, koliko je gđa. Oros sebi štopala za jednu čipku. Ovdje sva motivacija za komercijalizacijom ili zaradom pada u vodu.
„Posao od dva, dva i pol mjeseca po četiri, pet sati dnevno – e to je čipka. Ima primjera čipke gdje fali još barem dva niza s rupicama da ona postane čvrsta, ali takva se čipka šije da se zaradi. To je suvenir. Nema takvih puno. Ovdje ima tridesetak žena koje šivaju svaki dan, ali šivaju za sebe. I ja šivam po par mjeseci, malo po malo, i to radim za svoju dušu. Sada recimo radim jednu čipku za unučicu da joj ostane za uspomenu. Kada u nešto ulažeš toliko vremena, nema smisla to na kraju prodati. Mislim da će za desetak godina zbog toga biti problem, da će žene još više samo za sebe šivati”, ispričala je Neda Oros.
Kompleksne čipke zahtijevaju mnogo vremena ali i tehnike, ne mogu se raditi dio po dio već parcijalno, i ako se potkrade greška, izgube se sati i sati da se to ispravi i privede kraju.
„Izrada čipke se na papiru ne može opisati. To nije ‘napravit ćemo mendulice pa smo gotovi’, i ako čovjek ne zna put, ne može to nikada sam izvesti. Moraš logički znati sve, da je svaki ulaz izlaz i početak nečeg drugog, i tu ljudi kiksaju. Naše stare kažu lako ju je šit, ali ju je teško izvest.”
Čipkarenje je umjetnost i intelektualni rad.
Što se više krećete Pagom, to je lakše primijetiti koliko je čipka o kojoj priča gospođa Neda rijetka i koliko ju je zapravo lako spaziti. Ona je tanka, čvrsta i fina, koncizno povezana u savršeni ornament niti i geometrijskih uzoraka, i teško je zamisliti da ju izrađuje išta osim posvećenih ruku iza kojih stoji dugogodišnje iskustvo i znanje. To se znanje pažljivo prenosi i na druge generacije, pa se čipkarstvo uči i u osnovnoj i srednjoj školi u gradu Pagu. Još važnije, prenosi se i ta ljubav prema čipkarenju, i ona se – sudeći po interesu mlađih ruka koje je danas šivaju – neće tako lako izgubiti.
Osnovna škola Jurja Dalmatinca u Pagu nudi čipkarstvo kao slobodnu aktivnost, pa pod vodstvom Jasne Magaš zainteresirane učenice i učenici otkrivaju što je to toliko kompleksno i istovremeno umirujuće u povezivanju niti.
I sedmašice koje se trenutačno na tjednoj bazi uče kod gospođe Magaš u čipkarenju pronalaze mir – takva aktivnost ipak zahtijeva čisti fokus, bez upliva mobitela ili ostatka vanjskog svijeta. Tih 45 minuta postoje samo one, konac i igla, tek povremeno izmijenjeni komentari, šale i ‘teta Jasna, možete mi malo pomoć’. Osim opuštanja, učenja i izrade uspomena, čipkarstvom ostvaruju i želju da postanu svojevrsne čuvarice ove vještine, a samim time i baštine svoga kraja.
„Ovdje sam jer kad više ne bude starih, da to mogu naslijediti”, rekla je jedna od učenica.
U prostoriji gdje se nalaze postoji katalog iz kojega biraju predložak čipke koji žele izraditi. Na pitanje o tome je li im teško, odgovaraju jednoglasno ‘ne’, a na to što bi htjele sljedeće izraditi, jedna od njih odlučno odgovara: „Čipku na Hajduk.”
Kada krenu u srednju školu, cure će moći nastaviti s čipkarenjem, jer i Srednja škola Bartula Kašića nudi satove čipkarstva. U razgovoru s ravnateljicom Marijom Pećirko, lako je saznati koliko se pažnje ulaže u ovu aktivnost. Nekad su tu obiteljsku tradiciju na Pagu prenosile nane, ispričala je Pećirko, ali sada su vremena malo drugačija, pa se djeca tome najčešće uče u školi. Tako je bilo i u njenoj obitelji koja je bila orijentirana na druge stvari, a nakon škole čipke shvatila je koliko to može biti neki oblik terapije.
„Vi kad uzmete taj kušin i šijete čipku dva, tri sata, jer to nema smisla raditi manje, to je takvo opuštanje, koncentracija je samo na elementima, to je nešto prekrasno”, izjavila je Marija Pećirko, sa smiješkom na licu. Isti izraz opuštenosti i posvećenosti imaju i učenice dok rade na svojoj čipki. Iako se u suvremenom kontekstu čipka može pronaći i u obliku naušnica i raznoraznih ukrasnih predmeta, satovi čipkarstva su i dalje bazirani na ‘izvornoj’ formi. Odmicanje od klasičnih tradicijskih izrada je dobrodošlo ako time privlači nove generacije, ali temelji moraju biti čvrsti. Iako se nacrti sada često rade digitalno, što olakšava i ubrzava cijeli proces, svaka čipkarica zna baratati šestarom i trokutom kako bi napravila pripremu. Sve kreće od početka. Od tankog, bijelog konca, igle, kartona i kušina. I dok postoji volja, to je sve što je potrebno da umijeće čipkarenja nastavi živjeti.
... I dok je voje, serca i jubavi paška čipka i teg vavik će se lavrat i nikad, nikad se neće zaboravit. Ivanka Benzia Pag, svibanj 2010.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović
Sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
#Čipkarstvo #Društvo čipkarica Pag #Neda Oros #Pag #Paška čipka
