Nika Petković mlada umjetnica s diplomom Filozofskog fakulteta u Bologni, Riječanka je koja se počela ozbiljno baviti fotografijom još kao učenica Sušačke gimnazije. Dar i interes za fotografiju i video bio je presudan za odabir studija filmologije, na kojem je završila preddiplomski studij Vizualanih umjetnosti, kazališta i glazbe, a potom i diplomski studij Filma, televizije i multimedijalne produkcije. U svojoj umjetničkoj praksi koristi fotografiju, arhiv, found-footage materijal i video. Radila je kao istraživačica i montažerka arhivskih filmova na nekoliko umjetničkih projekata i filmova, surađujući s filmskim arhivima i kinotekama, izlagala je na više grupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.

Njena izložba pod naslovom „Tok“, priređena u tri grada – Sisku, Splitu i Rijeci – povod je za razgovor u kojem otkrivamo motive bavljenja Rijekom u fotografiji i videu. Ono što ovaj ciklus izložaba čini posebnim jest umjetnička knjiga, koja sadrži fotografije i kadrove izdvojene iz video radova s ovih izložaba. Nika Petković umjetničku je knjigu radila s dizajnerom Svenom Sorićem i ona danas predstavlja trajni umjetnički zapis o Rijeci.

Kako je došlo do izložbe u Sisku? – pitamo Niku Petković.

Gotovo bih rekla – spontano. Naime, u periodu kad sam počela razmišljati o snimanju Rijeke, onako kako sam ju vidjela u stalnim vraćanjima sa studija u Bologni, upoznala sam Almu Trauber, povjesničarku umjetnosti i kustosicu iz Siska. Ona se odmah zainteresirala za temu i izrazila želju da taj rad izložim Gradskoj galeriji Striegl u Sisku.
Od prve mi je to imalo smisla – iako nisam nikada živjela u Sisku, imala sam osjećaj da ta sredina s riječkom dosta toga dijeli, da ih vezuje neka podudarna atmosfera gradova poznatih po svojoj industriji, brojnom radništvu koje se danas osipa. Nestaje.
Almi je pak mnogo značio ovakav tip izložbe, iako je u pitanju drugi grad, jer prikazuje –stvarnost.

GRAD SLUČAJ

Otvorenje u Sisku bilo je 2020-te, između dva lockdowna, dakle u vrijeme kad su se ljudi tek počeli vraćati javnim prostorima. Zato sam izložila pet video radova i dvije fotografije.
Ali u Splitu, prošle godine, dodala sam još dva video rada.

A u Rijeci?

Isti koncept i broj radova kao u Splitu– dakle, izložila sam osam videa i tri fotografije u lightbox kutijama. Povodom izložbe u Rijeci, predstavila sam istoimenu umjetničku knjigu koju čine kadrovi iz video radova i niz fotografija koje pričaju istu priču, a nastajale su kroz godine.

Kakvi su bili dojmovi riječke publike?

Na samo otvorenje izložbe došli su brojni prijatelji, poznanici pa mi je njihovo zanimanje za radove bilo očekivano, ali kasnije su izložbu pogledali učenici Škole za primijenjenu umjetnost i studenti s riječkog Sveučilišta… Zanimljivo mi je što velik broj ljudi nije na prvu prepoznao da se radi o Rijeci. Lokacije su im bile nepoznate. Što je meni i bilo važno od početka, željela sam da ne budu prepoznatljive na prvo gledanje.
Rijeka je u ovom mom radu više grad slučaj, bavim se njenim stanjem, koje je zapravo vidljivo i u drugim sredinama.

Jesu li Riječani imali pitanja za autoricu?

Najviše pitanja bilo je oko inscenirane situacije s tijelom prekrivenim bijelom plahtom na ulici, ispred HKD-a.
U biti, situacija se stvarno dogodila malo dalje, prije nekoliko godina – nije to samoubojstvo bilo u medijima i nisam se uopće namjeravala referirati na taj događaj. Namjera mi je bila inscenirati događaj koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim – ni slučajne prolaznike, a pogotovo posjetitelje izložbe.
Kasnije kad sam ponovo iščitavala roman „Leica format“, Daše Drndić, shvatila sam da i ona u jednoj situaciji kaže samo: „Mrtav čovjek leži na cesti…“
U svakom slučaju to je referenca na neku vrstu indiferentnosti čovjeka, na ono što se događa u njegovoj blizini i od čega odmiče pogled.
Obje smo imale potrebu opisati taj trenutak okretanja pogleda – ona u knjizi, a ja u video zapisu.

APENDIXI

A ono brdo šljunka? Zašto se našlo na videu?

Nikome nije jasno gdje je to, očekuje se industrijska zona i to jeste u Industrijskoj ulici, ali ljudi tuda svakodnevno prolaze idući na plažu… Željela sam zabilježiti te neke dijelove grada (koje Daša Drndić u svom romanu naziva „apendixima“). Koji nisu ništa, ali njima ipak svakodnevno cirkuliraju ljudi… Nesvjesno ih konzumiramo ne obraćajući pažnju na njihov izgledi ne propitujući se kakvi su to prostori i što su oni predstavljali u prošlosti.

Oblikovanje svoje prve umjetničke knjige povjerili ste dizajneru Svenu Soriću. U knjizi su pojedine fotografske teme odijeljene bijelim stranicama?

Odluku o praznim stranicama između tematskih cjelina donijeli smo zajedno, željeli smo da promatrač uspori ritam listanja knjige, ali i da se fotografije odijele jedna od druge. Svaka je neki fragment života.

Zašto naslov „Tok”?

Iako bi netko mogao pomisliti da naslov ima veze s vodom (jer motiv vode se javlja u radu) i nerijetko se povezuje s Rijekom, meni je bila važna aluzija kretanja – zato koristim video, a ne samo fotografiju, a takav je i postav izložbe – nagon posjetitelja na kretanje, od rada do rada porazmještenih u prostoru. Ali koliko god ta riječ ima aluziju na kretanje, sve što prikazujem zrači statičnošću, upravo suprotno od onoga na što upućuje naslov.

Na koricama vaše umjetničke knjige otisnut je citat iz romana „Leica format“ Daše Drndić.

Postoji poveznica s Leicom, ali mi ta knjiga nije bila neposredna inspiracija. Roman sam pročitala puno ranije, još za vrijeme studija u Bologni, a ideju da se bavim i istražujem kamerom i fotoaparatom Rijeku, dobila sam 2019.godine. Dakle, već dugo vidim tu sumornu i ustajalu svakodnevicu Rijeke i to me povelo da bilježim njenu atmosferu, da se bavim njenim vremenom i društvenim stanjem kroz video i fotografiju. Shvatila sam da su to teme koje me zanimaju.

Onda sam se ponovo vratila romanu, nisam željela rekonstruirati dijelove knjige kroz sliku,a niti stvarati presliku. Vraćanjem Leici željela sam se prisjetiti kritičnosti Daše Drndić.
Upravo ispreplitanjem videa i fotografije shvatila sam da su to teme koje me zanimaju i da se time i Daša Drndić bavila.

Fotografija je vaša obiteljska tradicija.

Za mene je fotografija najprije bila hobi, interes sam naslijedila od tate, fotografirala sam još u srednjoj školi. A onda sam se upisala na Filozofski fakultet u Bologni, studij filmologije. Tom željom zarazio me Marin Lukanović, on je studirao na DAMS-u i to mi se činio idealan spoj svih mojih tadašnjih interesa. Za vrijeme studija nastavila sam se baviti fotografijom, a pohađala sam izvan faksa i neke radionice, škole. Nisam studirala fotografiju.
Teorija i pisanje o filmu, istraživanje, zahtijevalo je ozbiljan rad tijekom studija i nisam se mogla posebno posvetiti studiju fotografije. Danas znam da mi je prethodno iskustvo i učenje o fotografiji dalo potrebnu vještinu za snimanje, a studij filmologije na Filozofskom fakultetu – naučio me promišljati film i vizualnu umjetnost općenito. Ali prije svega – dao mi je kritičko mišljenje. Na kraju, ali nipošto manje važno, ozbiljan teoretski studij koji sam završila na oba stupnja (3+2), dao mi je mogućnost da nastavim istraživati film i fotografiju paralelno, a time sam se bavila i u diplomskom radu. Odnos filma i fotografije uvijek će me zanimati – ta napetost između statične slike i slike u pokretu i kako se to odražava na našu percepciju. Dakle, studij me naučio kako promišljati različite teme interdisciplinarno, ne samo historiografski.

PRAVO RIJEČKO ISKUSTVO

Nakon studija uslijedio je povratak u domovinu?

Ne odmah. Nakon diplome krenula sam raditi u jednom arhivu amaterskih filmova u Bologni, to je bilo nadasve zanimljivo i korisno jer me dovelo u mogućnost bavljenja filmom u praksi – istraživanje arhivskih filmova i njihovo korištenje u suvremenom filmu.
Tako sam 2019. godine za film Igora Bezinovića – radila istraživanje arhivskih filmskih materijala iz vremena D’Annunzija. To mi je bilo izuzetno zanimljivo. Nadam se da će takvih tema biti još.
Već dugo planiram i želim se baviti takvom arhivskom građom i u nekom svom projektu.

Iz Rijeke ste odselili u Zagreb.

Još u Bologni, činilo mi se da je Zagreb grad u kojem bih željela živjeti i raditi nakon studija. Veći je od Rijeke i to je mjesto gdje se najviše umjetnosti događa i stvara. Činio mi se gradom s puno mogućnosti.
Nisam namjeravala ostati u Italiji, jer – ma koliko sam bila zadovoljna studijem – Italija nije zemlja koja s kulturom i umjetnošću stoji mnogo bolje od nas. Slušajući odjeke, činilo mi se da možda nešto propuštam ne živeći u Zagrebu, a istovremeno sam mislila da za daljnje destinacije i odlaske – imam vremena.
Danas, koliko god mi je dobro, ne bih se žalila da se nalazim negdje drugdje…
Ono što bih najviše voljela raditi nakon svega, je surađivati s nekim kinom, kao filmski kustos. No, to nije uvijek tako jednostavno. Takvi su poslovi rijetki, a i kina je sve manje…

Čime se trenutno bavite?

Uglavnom radim od projekta do projekta, a među trajnije suradnje ubraja se obrazovanje mladih na području filma, kroz projekte posvećene filmskoj pismenosti (Vrti svoj film, Sedmi kontinent) na kojima sudjelujem u stvaranju filmskih programa i edukacijskih materijala za mladu publiku. Surađujem i s festivalom ZagrebDox kao selektorica, što jako volim raditi, a uz to povremeno pišem filmske kritike i osvrte.

Fotografije Nika Petković, Davor Konjikušić