Pod motom “Od Rijeke preko mora – za slobodnu Palestinu!” nekoliko stotina građana i građanki Rijeke okupilo se na mirnom prosvjedu u subotu, 25. listopada kako bi izrazili solidarnost i podršku narodu Palestine.
Prosvjed je organizirala neformalna inicijativa građana i građanki Rijeke „Free Palestine Rijeka“. Marširalo se od platoa ispred hotela Bonavia (Trg 128 brigade) do Konta uz povike: “Viva Palestina”, “Od Rijeke do mora bez državnog terora” i “Nema mira Izrael dok okupira” i bubnjanje Feminističkog tamburaškog fronta iz Rijeke.
“Kao i svaki put do sada, Izrael dosljedno krši međunarodno pravo i ubija civile i za vrijeme prekida vatre. Pravi mir traži više od povlačenja izraelske vojske i prekida bombardiranja – zahtijeva kraj okupacije i uvjete za dostojanstven život bez apartheida i opresije. Narod Palestine zaslužuje trajan mir: zaslužuju dovoljno hrane, lijekova, krov nad glavom; palestinska djeca zaslužuju mirno, sigurno i sretno djetinjstvo te mogućnost školovanja. Poziv na njihovu slobodu jeste poziv za život u slobodi, bez sustavnog nasilja i straha, za sve nas“, poručuju iz inicijative Free Palestine Rijeka.
Program na Kontu gdje su deseci ljudi bez straha nosili palestinske zastave vodila je nagrađivana hrvatska glumica Vanda Velagić. Pročitana su dva intimna i potresna teksta koja su pisala Palestinke koje su utočište pronašle u Rijeci – na prosvjedu se nisu pojavile zbog straha za vlastitu sigurnost.
Eli Polić, mlada antropologinja, aktivistkinja i pjesnikinja pročitala je pjesmu “Usnuo u Gazi” iz knjige “Više nemamo što izgubiti” književnika Najwana Darwisha. Aktivistički zbor VINS vladarice otpjevao je dvije pjesme – “Komu majka beli kolač pečeš?” te poznatu antifašističku pjesmu “Ay Carmela!”.
Profesor Gordan Jelenić s Građevinskog fakulteta u Rijeci koji je nedavno priveden zbog nošenja palestinske zastave na Noćnom maršu održao je dug i važan govor u kojem je, između ostalog, upozorio na dvije godine genocida u Palestini koje su razotkrile razmjere izraelskog sadizma. “To su i dvije godine međunarodnog sramoćenja naše zemlje, koja je u svim bitnim trenucima podržavala izraelska zlodjela. Prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida sudioništvo u genocide također je kažnjivo, a sve države potpisnice obavezne su aktivno sprečavati genocide od trenutka saznanja o postojanju ozbiljnog rizika da će on biti počinjen. Podsjećajmo našu Vladu i da među izvorišnim osnovama u Ustavu RH stoje odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, a u slijedu razvoja hrvatske državnosti izričito se odbacuje proglašenje NDH. Hrvatska nije ni Njemačka ni Italija i ne nosi njihov povijesni teret koji im određuje današnji odnos prema Izraelu. Sramota je da naša zemlja, koja se krvavo borila protiv nacizma, protiv domaćih nacističkih kolaboratora ustaša i u zaštitu Židova kao obespravljenog i proganjanog naroda, prihvaća takav odnos”, kazao je Jelenić i dodao kako to ne govori jer je ljevičar ili potomak partizana, već zato jer to piše u Ustavu RH.
“Cionizmu više nema spasa jer nema te doze propaganda, nema tog podešavanja algoritma, nema tog cenzuriranja glasova kritičara i nema tih potkupljivih političara koji bi izraelsku politiku mogli odvojiti od onog što su sami pokazali svijetu. Njihovoj smo neviđenoj okrutnosti i sadizmu svjedočili svakodnevno u posljednje dvije godine”, dio je teksta koji su pisale sestre Palestinke iz Rijeke, a cijeli tekst pročitala je Eli Polić.
Prosvjed je završio pjesmom benda „Marinada“ te protekao bez incidenata, a u nastavku u cijelosti prenosimo tekst naziva “Preživjela sam, ali moja duša je još uvijek tamo” čija je autorica mlada Palestinka iz Gaze, naša sugrađanka čije tijelo živi ovdje, ali je njezina duša – ostala u Gazi:
“Voljela bih da se mogu predstaviti svojim punim imenom — ali ne mogu. Čak i sada, daleko od Gaze, opasnost me slijedi kao sjena, a strah se omata oko moje duše. Živa sam — barem fizički — ali moja duša još je tamo, lebdi nad ruševinama, oko mog oca, mojih prijatelja i moje rodbine koji ostaju zarobljeni pod beskrajnim nebom rata. Svaki put kad avion preleti iznad mene, mirno i sigurno, srce mi počne ubrzano kucati. Na trenutak sam opet ondje — skrivam se u “najsigurnijoj” sobi kuće koja više ne postoji. Imala sam dom. Velik, topao dom — ispunjen smijehom, toplinom i mirisom kave poslije kiše. Zamišljala sam da će se jednog dana moje dijete tamo igrati, među mojim starim igračkama, pod istim krovom koji je čuvao snove mog djetinjstva. Preživjela sam pet ratova. I unatoč njima, mogu zahvalno reći — nekad sam imala dobar život. Imala sam prijatelje. Završila sam fakultet. Radila sam. I onda — otišla. Ali posljednji rat — onaj koji je počeo prije dvije godine — je drugačiji. To nije rat. To je genocid. Kad je počeo, mom sinu je bilo tek mjesec dana. Otac me nazvao i rekao: „On je moj prvi unuk. Volio bih da ga mogu vidjeti. Sinoć sam sanjao da se igram s njim — bio je stariji, hodao je, govorio. “Nasmijala sam se i rekla mu: „To je nemoguće, rat neće trajati toliko dugo — vidjet ćeš ga prije nego prohoda i progovori.“ Mislila sam da će biti kao i ratovi prije — najgori je trajao dva mjeseca. Ali bilo je drugačije. Moj sin je narastao. Sada hoda, priča — i pita me zašto ne može vidjeti svog djeda, onog koji ga nikada nije držao u naručju, koji nikad nije čuo njegov smijeh, kojeg poznaje samo kroz ekran i iz mojih priča. Ove dvije godine promijenile su sve — ne samo za Gazu kao mjesto, nego i za nas kao ljude. Svaki poziv od doma nosi i olakšanje i jezu. Majčin glas zadrhti kad kaže: „Živi smo“ — kao da je biti živ privremeno stanje. Moja braća više ne govore o planovima ni snovima — samo o vodi, gorivu i nadi da će noć proći mirno. Otac snima razaranja drhtavim rukama; ja to gledam izdaleka, osjećajući krivnju jer dišem čist zrak. Svaki dan pitam se što znači preživjeti — kad ti je duša zatočena ondje gdje se ne možeš vratiti. Ove posljednje dvije godine nisu samo uništile domove — uništile su živote.
Više od 67 000 Palestinaca ubijeno je u Gazi.
Više od 170 000 ljudi je ranjeno.
92% domova u Gazi oštećeno je ili uništeno.
Tisuće djece izgubile su udove — amputirane bombama, urušenim bolnicama, nedostatkom liječenja.
2 596 djece izgubilo je oba roditelja.
53 724 djece izgubila su jednog roditelja.
Ovo nisu statistike — to su komadi naših srca razasuti po ruševinama.
A ti brojevi ne uključuju djecu i obitelji koje su još zarobljene ispod ruševina — one do kojih nismo mogli doći, koje nismo mogli spasiti. Imam prijateljicu koja je izgubila oba sina. Bili su zarobljeni pod ruševinama dva dana prije nego su umrli — jer ih nitko nije mogao izvući. Njihovi glasovi su se čuli… sve dok više nisu. Moja obitelj u Gazi mi govori: „Ono što smo prije proživljavali bile su šale u usporedbi s ovim.“
Možete li to zamisliti?
Da sam rat postane šala — naspram ovog užasa?
Izgubili smo sve.
Kuću na jugu.
Očev ured.
Naš auto.
Veliki obiteljski dom na sjeveru.
Izgubili smo susjede, prijatelje, kolege.
Izgubila sam tetu — i njezine dvije kćeri i dva sina.
Mnogih mojih prijatelja iz djetinjstva i susjeda više nema.
Kolega s fakulteta.
Kolega s posla.
Izgubila sam toliko ljudi da više ne mogu plakati — stigla sam do mjesta iza žalosti, gdje i sama tuga utihne. A ipak, kad pogledam oko sebe i vidim roditelje, braću, sestre kako još dišu — šapnem sebi: nisam izgubila ništa.
A moje srce tiho odgovori: osim svega.
Ali ova priča nije počela 7. listopada.
Ni 2012., kad sam se prvi put skrivala od bombi.
Počela je mnogo prije mog rođenja. Moja baka imala je 15 godina kad je 1948. bježala iz svog sela.
Ispričala mi je kako su bježali dok su pucnjevi parali zrak — kako je njezina sestra pogođena i ostavljena. Kako njezin otac, nekad ponosni zemljoposjednik, nije mogao podnijeti život u šatoru. Umro je mjesec dana kasnije. A onda — moj otac. Sanjao je da postane inženjer. Imao je stipendiju, budućnost. Sve dok izraelski vojnici nisu upali u našu kuću noću i odveli ga. Proveo je četiri godine u zatvoru. Kad je izašao, rekao je: „Ukrali su moju mladost, ali nisu moj glas.“Postao je novinar — odlučan da svijetu kaže istinu. I evo nas sada. On je još uvijek tamo, u Gazi — bori se riječima i kamerom umjesto oružjem. A ja — ja sam ovdje, prenosim njegov glas, i glasove tolikih koji više ne mogu govoriti. Preživjela sam. Ali moja duša je još uvijek tamo — među ruševinama, pod istim nebom, uz sve koje volim. Vama koji danas stojite s nama — možda nikada niste vidjeli Gazu, niste osjetili dim, ni čuli tišinu poslije eksplozije. Ali imate moć slušati, mariti, govoriti.
Nemojte okretati pogled zato što vam se čini daleko ili komplicirano.
Ljude poput mene tišina boli više od rata.
Vaš glas ovdje, u ovom gradu, može dosegnuti daleko — dalje nego što možete zamisliti.”
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović Tušek
