Andrej Zbašnik: konceptualnost ostvarujem živeći u sintezi umjetnosti i života

Po struci, Andrej Zbašnik je profesor likovne kulture, a po pozivu  pjesnik, slikar, konceptualni umjetnik i „duhovni tragalac“. Odrasta, živi i djeluje u Čabru, a svoje likovno obrazovanje započinje 1994. godine na Filozofskom fakultetu u Rijeci gdje 1999. godine diplomira na odsjeku za likovnu kulturu. Za grad Rijeku ga, osim studentskog života, posebno veže i Galerija O.K. u kojoj 2003. godine sudjeluje na Festival of new art, 2004. godine izlaže ambijentalnu instalaciju „Fermentacija grijeha“, jednodnevnu izložbu „Rezanje – Šivanje“ te izvodi performans „Dobrovoljno davanje krvi“ uz još mnoge druge aktivnosti.

Autor je zbirki „Sječiva tišine” (2012.), „Ulovljene zvijeri” (2017.) i „Poeme o rosi čudnovatog beskraja” (2022.), također je nagrađivani romanopisac djela „Razbijene linije” (2018.) i „Logor Eja” (2020.). Autor je i poetsko-filozofskog djela „Pojmovno artikuliranje jedne (ne)mogućnosti spoznaje” (2023.).

Kada i gdje ste započeli bavljenje umjetnošću?

Sa umjetnošću sam se počeo baviti u ranom djetinjstvu odnosno i prije djetinjstva (u energetskoj formi koja kao duhovni element ima svoje predodređeno misijsko poslanje, unutar imaginarija vlastite mitologije). Već kao mali dječak osjećao sam poriv i potrebu za pisanjem i slikanjem. Mislim da sam se prvo počeo izražavati pisanjem, ali sam proces pisanja ujedno je i proces crtanja, oni su ustvari istoznačni. Kao dijete stvarao sam i pisao različite koncepte i nacrte. Godinama sam bio opsjednut robotima, tako da sam stvarao nacrte i planove za izradu robota, pisao sam i svoju filozofiju, nacrte fantastičnih strojeva. Uglavnom, o sebi sam u ranom djetinjstvu stvorio sliku kao o biću koje stvara – stvaranje je bilo jedini logični i translogični odgovor (ali i pitanje) putem kojeg sam sebi samome odgovarao na probleme postojanja i na spoznajne zagonetke. Čudim se odmalena, kako putem pisanja, tako i putem likovnog oblikovanja prostornih fenomena.

Budući da ste konceptualni umjetnik, slikar i pisac, iz kojih umjetničkih izvora proističe Vaše stvaralaštvo?

Kao biće povijesti, ali i kao biće koje je ostvarilo neovisnost o povijesnosti, moji izvori su dakle, cjelokupna građa povijesti i pripovijesti unutar višeslojnih hermeneutičkih igara, sklopova i kombinacija. Nemoguće mi je unutar sadašnjeg egzistencijalnog iskustva, u ovoj egzistencijalnoj matrici „Andrej Zbašnik“, izdvojiti neki posebni umjetnički izvor. U poetskom biću/bitku koje jesam, izvor su mi tajne energetske duhovne frekvencije koje prevodim u stvaralačkom procesu u jezične matrice u sustavu pojmovnih i likovnih fenomena, a u kontekstu egzistencijalnog bića/bitka koje jesam u sadašnjem zemaljskom očitovanju kao Andrej Zbašnik, izvori su mi cjelokupna arhiva povijesnih (pri)povijesti koje sam u sebe apsorbirao kroz proces življenja i bivanja u odnosu na dimenzije i stanja svijesti. Dakle umjetnički izvori su mi transparentna višeslojna svijest/energetika metafizičkih i fizičkih konstelacija koje upijam u sebe, upijao sam i upijat ću. Ali, sa razine oficijelne prakse i tumačenja, izvori su mi avangarde dvadesetog stoljeća, konceptualna umjetnost, pretpovijest odnosno cjelokupna, ponavljam, garnitura jezično usustavljene povijesti, budući da u sebi sažimam cjelokupnu povijest u sferi informacijskog obilja. Kao suštinsko bivanje/biće/bitak, neovisan sam o povijesti i povijesnosti.

Iako živite i stvarate u Čabru, dijelite posebnu vezu s Rijekom. Koja Vas to iskustva vežu uz Rijeku?

Moja veza s Rijekom ide u rano djetinjstvo. Ljeta sam provodio u Rijeci kupajući se na Pećinama. S mamom samo odlazio rano ujutro na plažu, trolejom (tada je vozila dvojka za Pećine) te smo se oko podne vraćali doma. Dakle, riječko more i njenu metafizičku i fizičku energiju, upijao sam u sebe još u ranom djetinjstvu. Toplina i nježnost, dobrota i ljubav, to je moja poveznica s Rijekom. Kasnije sam upisao i završio fakultet, upoznao svoju prvu ljubav, Barbaru, s kojom sam bio u braku pet godina i kao plod naše ljubavi rođen je naš sin, Adrian. U Rijeci sam prolazio i kroz svoja intenzivna iskustva u eksperimentima s alkoholom, drogom (marihuana, hašiš), boemštinom i odrastanjem općenito. S Galerijom O.K. povezan sam najviše preko FONA-e (Festival of New Art, MMC – Poduzeće u kulturi), samostalnih izložbi i održanih performansa.

S obzirom na udaljenost od urbanog središta, koje su to prednosti, a koji nedostaci djelovanja umjetnika u Čabru?

Sve se u životu može pretvoriti u prednost, nedostatak je samo stvarnost stava ili specifičnog pogleda na svijet i u svijet. Prednost života umjetnika u Čabru je u savršenom prostornom određenju u kojem mogu stvarati u tišini i miru. Točnije, oslobođen sam od buke, stresa i užurbanosti. Budući da sam u invalidskoj mirovini od 2009. godine zbog posljedica bipolarno – afektivnog poremećaja (manične depresije), 2006. godine nakon raspada braka i općenito u vrijeme velike egzistencijalne krize, vraćam se kod svojih roditelja u Čabar. S njima živim u stanu. Imam dovoljno prostora i vremena za bavljenje umjetnošću/životom, tako da je Čabar energetski i egzistencijalno idealno mjesto. Kao jedini nedostatak možda bih naveo pomanjkanje mašte ili u pragmatičnom smislu, to što sam fizički udaljen od većih centara. No, i to je danas, u vrijeme svetog Interneta, manje bitno. Dakle, u osnovi nema nedostatka jer komunikaciju sa svim metafizičkim i fizičkim svjetovima ostvarujem unutar beskonačnog polja mogućnosti i informacijskog beskraja.

Neko vrijeme proveli ste djelujući i u Poreču, s kime ste surađivali?

U Poreču sam živio od 2000. do 2006. godine. Tu je započelo moje umjetničko formiranje, u smislu umjetničkog izražavanja i djelovanja u javnom prostoru; intenzivno sam stvarao i djelovao u prostoru Ateliera i koji je bio pravo okupljalište i izvorište tadašnje kreativne, umjetničke atmosfere i produkcije. Djelovao sam i stvarao i u ateljeu Bravaria Art Remont gdje sam s umjetnicima Krunom Vrgočem, Silvijom Živkovićem, Darkom Brajkovićem Njapom, Davidom Belasom, Davorom Sanvincentijem, Dejanom Štifanićem, Deom Curić i ostalima, ostvarivao bitne dijaloške strukture, komunikaciju i druženja koja su formirala moje umjetničke vizije i opredjeljenja. U Poreču sam živio kao oženjen čovjek zajedno sa suprugom i novorođenim sinom. Tada sam imao, između ostalog, velikih mentalnih i emocionalnih problema, ali isto tako nisam bio dovoljno zreo pa sam se pomalo nespretno snalazio u ulozi oca i supruga.

Nakon kratkog pregleda Vaše osobne povijesti, možemo se okrenuti razgovoru o umjetnosti. Što mislite, po čemu se razlikuje pogled na svijet jednog umjetnika od ne-umjetnika?

Mislim i osjećam da se pogledi razlikuju po tome što umjetnik konstantno (auto)kritički, intenzivno, kreativno, redefinira stvarnost. Osnova tog procesa je unutrašnji plamen, oganj, poriv za kreativnim izražavanjem i stvaranjem. Dakle, pogled umjetnika uvijek je stvaralački i ispitivački, dok ne-umjetnik pasivno usvaja građu svjetova te nema poriv za kreativnim reagiranjem – stvaranjem. To je tek moja subjektivna interpretacija jedne mogućnosti razlikovanja.

Koja bi onda bila funkcija umjetnika danas, a koja je bila nekad? S obzirom na kontekst vremena, sistem, stanje u društvu?

Umjetnik je danas senzibilno biće koje u informatičkom dobu iscjeljuje prostorne fenomene – u sferi duhovnog djelovanja. Umjetnik danas daje i izražava dijagnoze, ali i prognoze. Stvara bitne relacije u osmišljavanju i kreativnom produhovljivanju svjetova u raznim medijima. Super-subjektivizam i relativizacija umjetničkih poetika je super, odnosno živimo u dobu u kojem je otvoren portal obilja mogućnosti oblikovanja umjetničkih vizija (i provizija). Prije je uloga umjetnika bila određenija u smislu pozicioniranja i vrednovanja u odnosu na artizam, vještinu i specifičnu ulogu u odnosu na ponudu i potražnju, u sferi ekonomskih varijabli. Sada je vrijeme kada umjetnik napokon može živjeti svoje proročanstvo u sferi informatičkih i medijskih mogućnosti, u raznim poetskim vizijama i vizurama, što ne znači da i živi (materijalno/fizički) od svoje umjetnosti… no, umjetnik danas spašava metafizičku i duhovnu dimenziju u statistici slobode.

Po čemu se Vi sami, umjetnički ističete? Na koje načine ostvarujete konceptualno u svojoj stvaralačkoj djelatnosti – u pisanju, slikanju, performansu?

Konceptualnog umjetnika razlikuje to što je otvoren za stvaranje u svim mogućim medijima i što uglavnom, može (ali ne mora) pojmovno artikulirati svoju umjetničku misiju. Konceptualnom umjetniku osnova je energetsko-idejna forma koja se kroz dugi proces kristalizira u estetsku kategoriju u specifičnom mediju. Dakle, osnovna je razlika sam koncept, plan ili vizija koja (barem u mojem slučaju) stvara život kroz objavu umjetničke vizije. Konceptualno je ostvareno na taj način, da u svojem sveukupnom stvaralačkom bitku živim apsolutnu sintezu umjetnosti/života. To je svojevrsni artistički religijski proces. Dakle, kao samosvjesni, permanentni, energetski performans, kao Organizam žive umjetnosti, u svojem djelovanju ujedinjujem medij pisanja, slikanja, performansa te ostalih vidljivih i nevidljivih medija. Konceptualno je ostvareno kroz objavu, stvaranje i svjedočenje.

Koja je po Vama uloga ili pozicija performansa? Je li performans zapravo ta sinteza umjetnosti kojoj težite?

Unutar proširenog konteksta pojmovne progresije, svaki medij/pojam/entitet može biti nadređen svakom drugom pojmu, ali rekao bih da je upravo performans medij koji nekako najčišće u sebi ujedinjuje izražajne mogućnosti drugih medija. Na kraju sve postane performersko svjedočenje i svjedočanstvo.

S obzirom na Vašu tendenciju progovaranja o jezičnoj (ne)mogućnosti spoznaje, pokušava li teorija (umjetnosti) generalizirati, pa i ograničiti, individualne mogućnosti poimanja/spoznaje djela?

Teorija je progresivno i evolucijski otvoreno polje tumačenja i stvaranja pripovijesti o spoznajnim dimenzijama djela. Ovisi o teoriji koje gabarite i granice u odnosu na jezik i tumačenje u sebi sadrži. Dakle, jezične matrice su uvijek neka vrsta graničnog iskustva. Teorijska pozadina je potrebna radi lakšeg razumijevanja u odnosu na kontekst (jezični, strukturni, povijesni, sociološki, psihološki, radi postizanja lakše i u sebi smislenije komunikacije), ona je ključ lakšeg razumijevanja u odnosu na fenomen jezične armature i poznavanja medija, ali upravo su individualne interpretacije bez obzira na ovdje navedene ključeve/portale, ono što djelu daje nove dimenzije, što ga evolucijski proširuje i daje mu hranu za rast.

Kako objasniti ili prenijeti spoznaju u potpunosti?

Na ovo pitanje odgovorit ću aksiomom iz svog neobjavljenog djela „Pojmovni um“ kao uvid u lakše razumijevanje poetsko – filozofske teorije spoznaje:

 Postoje dimenzije/svjetovi koji su onkraj pojmovnog zahvaćanja i bilo kakve strukture „pojmovanja.“ U suštini, nepojmljivost je jedina garancija izvora tajnih znanja. Jezične pojmovne tautološke matrice samo su jezični modeli koji dio (tajnih znanja) pretvaraju u identifikacijski kod/sustav/interpretaciju. Svaki um; (pojmovni, likovni, glazbeni, matematički, itd.) strukturiran je i oblikovan svojim jezikom. Jezik pojmovnog uma su pojmovne konstrukcije. Sve što je stavljeno u pojam, samo je specifična pojmovna/jezična forma/sadržaj koja ništa ne izriče o biti/bitku/biću/stvari, izvan pojmovne tautologije. Apstraktne pojmovne formulacije poput istine, ljubavi, i konkretne pojmovne formulacije, poput nož, kruh, ne izriču ništa izvan pojmovnih determinanti tih formulacija/stanja. Pojmovi izriču samo modele, poetske i znanstvene koncepte koji su samo jedna specifična konstrukcija subjektivne (pri)povijesti određene egzistencijalne matrice, u smislu stvaranja i interpretacije modela.

Smatrate li da je slikarstvom jednostavnije predočiti ideje i potaknuti složenije misaone procese, nego što je riječima?

Smatram da svaki medij stvaranja poruka, informacija u bilo kojem energetskom obliku, sadržaju, formi i frekvenciji, ima svoje specifičnosti i kvalitete u odnosu na drugi medij. U mojoj stvaralačkoj umjetničkoj praksi slika i riječ su usko povezane. Slika može jednostavnije i energetski ekonomičnije izraziti krajnosti i beskrajnosti, dok riječi mogu slojevitije. Uvijek unutar hiperhermenutičkih mogućnosti i poetske neiscrpnosti. Dakle, slikarstvo možda jednostavnije predočava apstraktne i složene ideje, ali riječi omogućuju sažetiju interpretaciju u odnosu na kod razumijevanja. Dakako, ljepota slike i je u tome što se ne mora nužno potkrijepiti riječima, niti bilo kojim pojmovanjem.

Na čemu trenutno radite i koji su Vam planovi za budućnost?

Konstantno, stvaralački radim na procesu spoznavanja svega što Ja – jesam i Ja – nisam. Paralelno radim na nekoliko projekata u formi pojmovno-spoznajnog procesa, pisanja. Slikanje i permanentni energetski performans, moja su svakodnevna egzistencijalna praksa putem koje spoznajem svjetove. Planovi su intenzivnije stvaranje, korektnije, sažetije i konkretnije pretvaranje vlastite egzistencije i esencije u duhovni element Organizam žive umjetnosti na svim i u svim egzistencijalnim i esencijalnim razinama. Jedan od planova je i razvijanje strateškog plana za intenzivnije pretvaranje estetike u ekonomiju.

Predstavaljanje knjige i performans Andreja Zbašnika: Poeme o rosi čudnovatog beskraja

Naslovnica: Andrej Zbašnik, autoportret, 2019.

#Andrej Zbašnik #konceptualna umjetnost #performans #Poeme o rosi čudnovatog beskraja