Upoznajte Arjena, ovo je njegova priča: Arjen treba psa pomagača, uključimo se u akciju i zaključimo godinu dobrim djelom!

Postoje neke obitelji čija vas priča osvoji na prvu, protrese vas na sve moguće načine i natjera na razmišljanje. Kada slušate tu priču niti sami niste točno sigurni što osjećate. Ljutnju, nepravdu, gorčinu, tugu ili možda čak divljenje pa onda krenete razmišljati o tome kako biste postupili da ste u tuđoj koži i prestanete jer to zaista nema smisla. Onda, pak, shvatite da biste pokušali pomoći, ali ne znate kako. Ali postoji način, uvijek postoji način. I zato ćete sada upoznati Arjena, pročitati njegovu priču i, uvjereni smo, uključiti se u humanitarnu akciju koju je pokrenula Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet, a koja će jednom prekrasnom mladom biću promijeniti život na bolje na sve moguće načine, a najviše na onaj kojega svi mi svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo ne razmišljajući uopće postoje li možda negdje oko nas drugi, drugačiji, usamljeniji, nezaštićeniji.

Junak ove priče zove se Arjen Čavkić, devetogodišnji je to dječak iz Klane,  koji je rođen sa septo-optičkom displazijom i poremećajima iz spektra autizma, prekrasan dječak koji je zbog svoje dijagnoze od rođenja prisiljen živjeti u mraku, što ga ipak nije onemogućilo da svojim „srcem dobro vidi“, kako je to u Malom princu zapisao Antoine de Saint Exupéry. I uz pomoć prijatelja, koji će mu uskoro biti silno potreban, otkrije neke nove dimenzije i svjetove.

Ovo je priča o Arjenu i Arjenova priča, priča njegove obitelji.

Obitelj Radman Čavkić u društvu psa pomagača Funkyja, Arjenovog najboljeg prijatelja

– Arjen je rođen sa septo-optičkom displazijom, rijetkom bolesti mozga u kojem se određene strukture nisu razvile, kod Arjena je nerazvijen vidni živac koji je uzrokovao njegovu sljepoću. Put do dijagnoze započeo je kada je Arjen navršio dva mjeseca, tada smo prvi put posumnjali da se nešto zbiva, s tri mjeseca je pedijatrica prilikom pregleda ustanovila da je slijep. Postojala je tada sumnja na strabizam, nakon čega smo došli do doktorice Bubaš na Rebru i tijekom pregleda ona je uočila da je u pitanju nešto više od toga, a ne samo sljepoća. Odjednom smo se našli bačeni negdje, a da niti sami nismo znali gdje. Napravili smo magnet mozga i tada je Arjenu potvrđena dijagnoza, uz dodatak da septo-optička displazija sa sobom potencijalno nosi još niz problema, koji mogu i ne moraju biti. S tri godine Arjen je dobio i prvi epi napad. Kada smo doznali dijagnozu Arjen je bio beba u kolicima, kada su mi rekli što se događa potpuno sam se raspala, odjednom postaneš svjestan trenutka da život nikad više neće biti isti. Bilo nam je na početku jako teško, jer svatko od nas to proživljava na određeni način, svakome treba određeno vrijeme da to prihvati i da se s time saživi. Svi mi imamo svoja očekivanja, osobne doživljaje situacije, osobno smatram da bi u Hrvatskoj trebao postojati određeni tim medijatora, koji bi obiteljima koje se na ovakav način susretnu s ovako velikim problemima i ovakvim dijagnozama, pružile nekakvu stručnu podršku, započela je ovu priču Katja Radman, Arjenova majka, koja se uz podršku supruga odmah na početku suživota s Arjenovom dijagnozom, strahovima koji su se pojavili i svim onim neminovnim zašto i kako pitanjima, upustila u borbu koja je, a na ovom prekrasnom dječaku se to danas jako dobro vidi, urodila itekakvim plodovima. Arjen je danas učenik trećeg razreda Centra za autizam, živ je, razigran, raspjevan, rasplesan, komunikativan, a ako s vama krene razgovarati na šatrovačkom, ma koliko vješti bili nećete se dobro provesti jer nevjerojatnom brzinom niže izokrenute riječi i rečenice.

Donaciju možete uplatiti na donacijski račun HR9523600001501159893 – s naznakom POMOZIMISANJATI ili BIC: ZABAHR2X

– Za slijepo dijete Arjen je vrlo aktivan, ponekad ga je u toj aktivnosti i teško popratiti. Ujutro klasika, spremanje za školu, ponekad mu se u školu ide, ponekad ne ide, ali u školi mu je dobro i zadovoljan je. Nakon škole odradimo neku od terapija, dođemo doma, trenutačno nam je ritam malo blaži s obzirom na ono što smo imali na samim počecima, kada je voženje i razvažanje, Arjenovo učenje, ali i moje učenje kako i što s Arjenom odraditi, kako mu što približiti, bilo zaista intenzivno. Neke stvari sam kod sebe osvijestila tek kada sam dobila Arjena, možda sam se uz njega vratila na primarniju razinu u smislu dnevnih radosti i zahvalnosti i prepoznavanja nekih naoko malih stvari kao jako velike. Kada Arjena vidim da se smije i da je istinski sretan, sve drugo stane. Naravno da ima milijardu izazova, milijardu puta padneš i imaš osjećaj da više nemaš snage pomaknuti se s mjesta, a onda Arjen napravi nešto što te slomi do kraja, prasneš u smijeh, gurne te dalje.  Škola nam je puno pomogla s toalet treningom, dosta nam je teško to išlo na početku, ali u tom pogledu danas je Arjen prilično samostalan. Problem je što ima kratku pažnju, sve za što se mora malo pomučiti baš i ne želi previše. Mislim da su to klasične boljke sve djece. Sam se odijeva i u svom kućnom okruženju on sasvim normalno funkcionira, nemamo nikakvih strahova da bi mogao pasti i ozlijediti se, ali ponekad kada ostane sam napravi neki dišpet. Naravno, imamo strahove jer on istražuje i ide, kada nakratko ostane sam moramo maknuti sve čime bi se Arjen potencijalno mogao ozlijediti. No, na to smo već naučili.

Prijatelji – Arjen i Funky. Foto obiteljski album

Da, u prvih godinu, godinu i pol dana funkcionirala sam kao stroj. Dala sam si zadatak da moramo napraviti sve što možemo, ali sam nakon određenog vremena shvatila da od te silne posvećenosti zaboraviš biti roditelj, onaj roditelj koji grli i ljubi. I onda sam si dopustila da budem prava mama. Da, bilo je jako teško, nismo znali gdje da krenemo, niti kamo da idemo. Sami smo istraživali i sami smo se borili, tražili rješenja. Imali smo sreću da smo putem naišli na kvalitetne ljude, neki od njih su i danas uz nas, u nekim situacijama smo dobili ruku gdje je i nismo očekivali, ali smo generalno bili prepušteni sami sebi u najvećem dijelu. No, imali smo sreće jer nas je radna terapeutica na Kantridi povezala sa Sašom Radić, terapeutkinjom iz Zagreba, koja je bila u kontaktu s Hrvatskom udrugom za školovanje pasa vodiča i mobilitet, nastavila je Katja Radman.

I tu sada dolazimo do onog dijela priče u kojem je pomoć svih nas neophodna ovom dječaku, zahvaljujući Hrvatskoj udruzi za školovanje pasa vodiča i mobilitet Arjen je prije šest godina dobio labradoricu Funky, koja se i razboljela i ostarjela pa Arjenu treba novi pas pomagač. A to iziskuje znatna sredstva pa je ova udruga pokrenula akciju prikupljanja sredstava za nabavku tri nova psa, a za to je potreban iznos od 40 tisuća eura. 

– Čitav sam život imala pse i znam što su psi meni pružili, nekako sam vjerovala da Arjenu treba prijatelj, da mu treba netko tko je uz njega, tko je tu za njega, netko tko ga ne gura stalno preko nekih granica, vodi na terapije i „maltretira“. Da ima neku podršku, da ima nekoga uz koga će napraviti lakši korak ka socijalizaciji, da mu djeca lakše prilaze, da pokušaju s njim ostvariti neku komunikaciju. Primarna procjena je odmah bila da je najvažniji segment u Arjenovom slučaju socijalizacija i emocionalni razvoj, Arjenu nije trebao pas koji će donositi stvari i otvarati vrata, Arjenu je trebao pas prijatelj. I  tako je u naš dom ušla labradorica Funky, koja je u dosadašnjem dijelu Arjenova života odigrala jako veliku ulogu. Psi se dijele na terapijske pse, pse pomagače i pse vodiče. Arjenov pas Funky je pas pomagač. Funky ne osuđuje, ona od njega ništa ne traži, a daje mu jako puno. Funky ga prihvaća u svim njegovim bojama. Uvijek je tu, na koji da god on način postupi, ona je tu. I nikad ništa ne zamjeri. U tim nekim počecima Funky je više pomagala meni u odnosu prema Arjenu, nego samom Arjenu. Proces privikavanja psa na dijete i djeteta na psa je vrlo dugotrajan, moraš zaista prvo razlučiti što sve možeš i koliko možeš, i moraš biti kreativan u pogledu toga za što sve psa potencijalno možeš iskoristiti, nastavila je mama Katja.

Problem je trenutačno nastao jer se Funky razboljela, dijagnosticirana joj je epilepsija, Arjenu je potreban novi najbolji prijatelj. Čitava ova kampanja zbog toga je i pokrenuta već sada, jer pronalazak i obuka pasa pomagača dugotrajan su proces.

– Čitav proces traje do dvije godine da bi se pas uopće obučio. Prvo je probir štenaca, mora se procijeniti koji štenci uopće mogu ući u ovaj proces, onda ti psi odlaze u socijalizatorske obitelji, koje ih u suradnji s udrugom osposobljavaju u učenju osnovnih naredbi i socijalizacije. Bitno je da ti psi u ranoj dobi čim više budu izloženi svim mogućim uvjetima, od prijevoznih sredstava, funkcioniranja u gradu, stepenica, odlaska na posao, odlaska među ljude, djecu, druge životinje, mačke, ti psi moraju biti naučeni na sve i funkcionirati u svim mogućim uvjetima. Zna se dogoditi situacija da psi prođu socijalizaciju, krenu u trening, a na kraju ipak ne uspiju postati psi pomagači jer jednostavno ne mogu prestati reagirati na mačku ili ih uznemiravaju glasni zvukovi i velike buke. Uložite puno vremena, truda i novaca, a taj pas ne može postati ono za što se mislilo da će postati. A s obzirom na to kakva je procjena kakav bi pas trebao Arjenu, moramo imati minimalno tri odškolovana i socijalizirana psa da bi se mogao izabrati pas za Arjena. Procjena je da bi Arjenu trebao pas koji je užasno stabilan i jako trpeljiv, odnosno u tom pogledu miran, a s druge strane bi trebao biti i jako aktivan baš zbog njegove želje za kretanjem, istraživanjem i mobilnošću. Iznos za ta tri psa je tih 40 tisuća eura, to je iznos koji je potreban za nabavku štenca, socijalizaciju, obuku i preuzimanje psa. Kada pas prođe cjelokupnu obuku dobije prsluk, mi imamo iskaznice na kojima je fotografija korisnika i psa i tom psu je svugdje omogućen pristup.

Arjen i Funky u trenucima opuštanja. Foto obiteljski album

Obitelj Radman Čavkić, odnosno Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet trenutačno je prikupila nešto malo više od polovice potrebnog iznosa.

– Neke akcije su već provedene, naša lokalna zajednica i susjedne sredine lijepo su odreagirale i podržale nas u našoj želji. Citroen Ark Mihelić je organizirao humanitarno predstavljanje novih vozila, imali smo kićenje jelke u Klani na kojem je sudjelovala Općina Klana kao pokrovitelj, uz Dječji vrtić Čarobna šuma, Osnovnu školu Klana i Multimedijalni centar Klana i moram reći da je atmosfera bila predivna, zaista smo imali osjećaj da su nas svi naši sumještani zagrlili. Donacijski prilozi skupljali su se i na prvoj humanitarnoj enduro utrci u Klani, naši lokalni entuzijasti su si dali truda organizirati to događanje, a bio je organiziran i prvi Advent na Pehlinu, bilo je jako puno djece, organizirane su razne radionice, bilo je jako veselo. Da, do sada je skupljeno nešto više od polovine iznosa, od srca smo zahvalni na svakoj, pa i najmanjoj podršci. Od donacija, preko posjeta svim organiziranim događanjima, pa do dijeljenja objava na društvenim mrežama. Ponavljam, zaista imamo osjećaj da su nas ljudi zagrlili i hvala im na tome, zaključila je mama Katja.

Do zaključenja humanitarne akcije ostalo je još sedam dana, pa hajdemo se onda svi zajedno mobilizirati da dohvatimo tu čarobnu brojku i maksimalno uljepšamo ove i naredne blagdane malenom Arjenu, ali i još dvoma članovima udruge, koji će dobiti nove pse. Donaciju možete uplatiti na donacijski račun HR9523600001501159893 – s naznakom POMOZIMISANJATI ili BIC: ZABAHR2X, svaki euro je dragocjen.

Ljudi, zaključimo godinu jednim dobrim djelom. I unaprijed vam hvala, u ime Arjenove obitelji i portala ArtKvart!

Naslovna fotografija obiteljski album

#Arjen Radman #autizam #Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet #Katja Radman #Klana