POLA JE STOLJEĆA OD SMRTI IVE ANDRIĆA (09.10. 1892. – 13. 03. 1975.)
Ovih dana se obilježava 50 godina od smrti Ive Andrića. Tim povodom Andrić grad priređuje izložbu pod nazivom „Andrić i Višegrad: od prvih koraka do nezaborava“. Eto vidite, iz Andrić grada uvijek stižu neke lijepe vijesti. Pisma iz prošlosti i budućnosti, da baš tako, kad je Andrić u pitanju i to je muguće. Do nas ipak, barem uz obljetnice, dopiru kao kroz maglu sjećanja i poneko zalutalo Andrićevo pismo, iako više nema niti poštara niti pisama. Tako priča onomad jedan koji o Andriću puno zna kako je navodno naš nobelovac svoj čuveni esej Pismo iz 1920. htio nasloviti Pismo iz 1992. i tako priču izmjestiti u daleku budućnost. Da je to uradio bilo bi uistinu proročanski jer je te godine započeo rat u Bosni, a te iste godine je inače bila i stogodišnjica od njegovog rođenja. Ima tu nešto…
KONZULSKA VREMENA U ROMANU „TRAVNIČKA HRONIKA“
„Odavno njih muči i zabrinjava saznanje da je carska taraba na granicama posrnula i da Bosna postaje razgrađena zemlja po kojoj gaze ne samo Osmanlije nego i kauri iz bela sveta, u kojoj čak i raja diže glavu drsko kao nikad dosad. A sada treba da navale i neki kaurski konzuli i uhode, koji će na svakom koraku slobodno isticati vlast i silu svojih careva. Tako će, malo-pomalo, doći kraj dobrom redu i „lijepoj tišini“ turske Bosne, koju je i ovako već odavno sve teže braniti i čuvati. Božja je volja da vlada ovakav red: Turčin do Save a Švabo od Save.“
Radnja Andrićeve „Travničke hronike“ počinje dolaskom konzula u Travnik – kada, kako se kaže u romanu, nastupaju konzulska vremena: „Katolici, koji su u većini, maštali su o uticajnom austrijskom konzulu koji će doneti pomoć i zaštitu moćnog katoličkog cara iz Beča. Pravoslavni, koji su malobrojni i u poslednjih nekoliko godina stalno gonjeni zbog ustanka u Srbiji, nisu očekivali mnogo ni od austrijskog ni od francuskog konzula, ali su u tome gledali dobar znak i dokaz da turska vlast slabi i da dolaze dobra i spasonosna nemirna vremena. I odmah su dodavali da, naravno, bez ruskog konzula ništa biti ne može.“ Čitav Andrićev roman je zapravo zasnovan na jednoj krizi identiteta. To je zapravo jedan odraz života, koji je zasnovan na spajanju nečega što je nespojivo. Na jednoj strani postoji kolektivni identitet malih balkanskih naroda, tzv. raje. To je sitni svijet, sa svojim malim porodičnim interesima. Raja pokušava opstati, preživjeti u okolnostima koje donosi vrijeme, a pri tome zadržati svoje običaje, a po mogućnosti voditi uspješno svoju porodičnu ekonomiju. Narod obnavlja u svojoj djeci svoje običaje, religiju i sve što ide uz to. Narod je usidren, statičan. Na jednom je mjestu ukorijenjen. Andrić opisuje i taj autentični život bosanskog čovjeka na tadašnjoj turskoj granici. Mislim da je to jedan mali nedostatak romana, što se nedovoljno prodire u samu unutrašnju prirodu duha tog čovjeka, jer se ne otkriva dovoljno zašto je on takakv kakav jeste (u smislu da se otvori njegova perspektiva). Ali sam ambijent, okolnosti u kojima čovjek bosanskog podneblja živi, naročito kada je u pitanju uprava, Andrić vrlo uspješno opisuje. Kao i danas, postoji narod, ali postoji i uprava. Konzuli u Andrićevom romanu pripadaju toj vladajućoj kasti. Na toj razini nastaje igra, osnovna dramaturgija Andrićevog romana.
Mislim da je jako pogrešan pristup tumača Andrićeve književnosti, koji smatraju da on nudi jednu previše tamnu sliku bosanskog karaktera. Ti tumači bi htjeli da Svijet vidi bosanskog čovjeka na jedan pozitivniji način. Za samu litaraturu to nije relevantno. Likovi u romanima Dostojevskog najčešće nisu pozitivni. Galerija likova kod Balzaka nije nipošto sazdana od vedrih tonova. A da ne govorimo o karakterima u antičkoj tragediji – ili u Homerovim epovima. Uvijek se ljudska drama i tragički ustrojena egzistencija obnavljaju. Zadatak književnosti je da zahvati iz tog vrela života punu istinu čovjekove egzistencije, a ne da je lakira, uljepšava – uključuje u turističku promociju neke zemlje kroz isticanje vedrih nijansi. To nije zadaća književnosti. U tom smislu je Andrićeva „Travnička hronika“ jedan u nizu velikih klasičnih ostvarenja, jedan brilijantni vez ljudskih karaktera, jedan goblen čudesne i neponovljive stvarnosti. Život piše romane, što bi rekao pjesnik. Andrićev roman prevazilazi barijere vremena, što je odlika velikih klasičnih romana. Vrijeme otomanske Bosne je zauvijek minulo, ali otomanska Bosna nije nestala. Ona živi i danas u istoj toj Bosni – u jednom preobraženom obliku. Tako da Andrićev roman „Travnička hronika“ podjednako govori o današnjoj Bosni, ali samo ukoliko imamo dovoljno čitalačkog iskustva da ta različita vremena ne poistovjećujemo, nego da o njima razmišljamo na principu upoređivanja. Mislim da je roman „Travnička hronika“ jako aktuelan, ako uzmemo u obzir izolaciju Bosne i Hercegovine nakon sloma Jugoslavije, te stidljivo obnavljanje otomanskog nasljeđa. U smislu da je ta zemlja silom prilika, ali i svojom voljom pretvorena u jedan evropski Geto. Vidimo da se Svijet „Travničke hronike“ obnovio, ali u jednom sasvim novom obliku. Mislim da je najveća vrijednost ovog Andrićevog romana ta što čitamo o svome vremenu, a ne samo o prohujalim otomanskim vremenima iz davne prošlosti. To je Bosna koja pokušava da napravi preobražaj iz komunističkog Svijeta u jedan evropski Svijet – a da zadrži svoje istočnjačko biće (koje jeste jedan njen Fragment). U tom procesu je izložena nasilju, izolaciji. Ta nesretna sudbina života u izolaciji je jedan otomanski pečat prokletstva, koji se održava kroz stoljeća. Izlazak iz izolacije, podrazumijeva ulazak u kontekst. Ponovo tu dolazimo do problema perspektiva. Tada više ne važi samo ono što mi mislimo o sebi, nego je bitno i šta drugi misle o nama – na koji nas to način oni vide. A istina je u spoju te dvije suprotstavljene perspektive. Tom procesu je izložena moderna Bosna nakon izolacije tokom jugoslavenskih ratova. U tom smislu je jako poželjno Andrićev roman uvijek pomalo kontekstualizirati u moderno vrijeme, kada se god ukaže povoljna prilika. „Travnička hronika“ je istorijski roman. Roman koji zahvata iz vrela istorije jedne rubne evropske zemlje, karakteristične sudbine. Međutim, to je roman koji istorijske procese oblikuje kroz jedan vez složenih niti pojedinačnih ljudskih karaktera. Andrić je ljudski karakter poznavao do perfekcije. To je njegov materijal, od kojeg on plete šarolike goblene istorije. Ta gustoća veza ljudskih karaktera je u ovome romanu zapanjujuća. Način na koji je svaka nit upletena u jedan vez, u jednu mrežu niti ljudskog karaktera. U tom smislu su u pravu oni koji smatraju da je „Travnička hronika“ najbolji Andrićev roman. Mislim da je u tom nijansiranju karaktera Andrić ravan najboljim pripovjedačima svjetske književnosti, koja svoje najbolje izdanje, kada je u pitanju Andrićev opus, ima upravo u „Travničkoj hronici“. Potom je taj roman jako zanimljiv u jezičko-stilskom smislu. Ivo Andrić je jako dobro poznavao riječnik otomanske Bosne. Sve te mahalske izraze, igre riječi – koji su iz modernog jezika gotovo potpuno iščezli. Jezik Andrićevog romana „Travnička hronika“ kao da je neki drugi jezik, od onog kojim govore moderni post-jugoslavenski narodi. To je jezik koji nam odzvanja kao potmula jeka, strana i daleka. Tako da je Andrićev roman istovremeno i jedan spomenik jeziku. Lingvisti i povijestničari jezika su to već prepoznali, a to iz dana u dan postaje sve izraženije. S vremenom se jezik mijenja, tako da su velika književna djela spomenici prije svega jeziku. Ona ovjekovječuju jezik, jer se u tom jeziku ostvaruju. Sasvim jasno, lista problema koje zahvata ovaj Andrićev roman je jako velika. To ovisi o pristupu. Tumačenje jednog tako složenog romana kao što je Travnička hronika nije jednostavno. Tumač vrlo lako može upasti u zamku da ga gusta mreža odnosa zavara i odvede na stranputicu – u tom njegovom pokušaju da roman savlada, stavi pod kontolu i da mu se na koncu suprotstavi. Ali kada se pronađe adekvatan pristup, onda se taj narativni sistem otvara svakom upornijem tumaču, otvarajući svoje istine u jednom konkretnom aspektu. Roman „Travnička hronika“ je velika pobjeda jednog malog južnoslavenskog jezika, što je još jedan dokaz da i male zemlje mogu proizvesti veliku kulturu. To važi za ukupno Andrićevo stvaralaštvo. Ono je dokaz da ono što je sa periferije Svijeta može ponekad postati samim središtem svjetske pažnje.
„U pripovjetkama Ive Andrića ima mnogo Istoka, a ima ga od svake vrste, stravičnog, mračnog, poetičnog, šaljivog, mudrog. Sarajlija, „dijete sa Istoka“, Andrić ima beskrajno i vrelo interesovanje za islamski element koji je toliko vremena bio gospodar i sudbina njegovog zavičaja. Taj je interes kod Andrića duboko intiman. Mnogo stradalna Bosna, koja kao i bolan čovjek, niti je mogla spavati, niti je drugom davala da zaspi. Ta Bosna je od teške svoje nesanice ostavila mnogo u nasljeđe jednom od svojih najboljih pisaca“, pojašnjava Isidira Sekulić u svom čuvenom eseju „Istok u pripovjetkama Ive Andrića“. Evo još jedne zanimljivosti iz ovog eseja koji je pisan davne 1923. godine: „Zanimljiv je razmak od Andrića koji je pisao Ex ponto i Nemire, pa do Andrića pripovjedača Bosne. Tamo je on osjećajni, meki, sjajni i elegantni prozaist i stilist. A ovdje, sa kojom snagom i vještinom steže onu putenu i bjesomučnu masu u žarke i živopisne figure! Do koje visine diže priču o pustim siledžijama i crnim dušama, ističući ih, velikom umjetnošću, kao neki pravi oluj individualizma i volje. Kako nezaboravne ostaju pred očima i duši te zagonetne delije, koje nisu znale za dan i noć, za stid i strah, za svoga bližnjega, za zakon i otadžbinu, koje je sama smrt morala da vreba i kao grom iznenada pogađa… Mističnim Istokom zadivljeni ostavljamo figure Andrićevih priča, figure koje se tako magistralno isprsuju, i koje su, pored svih pokora, na neki način velike sa onim zagonetnim od čega „krv u njima tka i raste“…
Ništa manje ne bi bio zanimljiv problem Zapada u Andrićevoj književnosti. Andrić je bio vrhunski Evropejac – poliglota i putnik. Međutim, kao dijete koje je rođeno u Bosni, Andrić je silom prilika, ali i svojom voljom, upio taj orijentalni duh. On je prirodu tog duha osjetio na svojoj koži, poznavao je jako dobro uzroke zašto je nešto takvo kakvo jeste, a ne samo posljedice jednog Fenomena – što je problem kojeg se Andrić na jednom mjestu dotaknuo u svome romanu „Travnička hronika“. Postoji jedan dobar primjer u romanu, koji sažima ovo o čemu ovdje govorimo: „- Da, to su muke koje muče ljudi hrišćani sa Levanta i koje vi, pripadnici hrišćanskog Zapada, ne možete nikada potpuno razumeti, isto kao što ih još manje mogu razumeti Turci. To je sudbina levantinskog čoveka, jer on je poussiere humaine, ljudska prašina, što mučno promiče između Istoka i Zapada, ne pripadajući ni jednom a bijena od oba. To su ljudi koji znaju mnogo jezika, ali nijedan nije njihov, koji poznaju dve vere, ali ni u jednoj nisu tvrdi. To su žrtve fatalne ljudske podvojenosti na hrišćane i nehrišćane; večiti tumači i posrednici, a koji u sebi nose toliko nejasnosti i nedorečenosti; dobri znalci Istoka i Zapada i njihovih običaja i verovanja, ali podjednako prezreni i sumnjivi jednoj i drugoj strani.“ Istok je ostavio pečat na ljudima ovog podneblja. Taj biljeg postoji na vanjskom i unutrašnjem planu. Vanjski plan je uređenje zemlje i gradova, arhitektura, sve ono što sačinjava vanjsku kulturu života. Unutrašnji plan, plan identiteta je mnogo više zanimao Ivu Andrića. Njegovo poznavanje karaktera post-otomanskog bosanskog duha je zapanjujuće. Ali mislim da Andrićeve opservacije Zapadne kulture, također, zaslužuju posebnu pažnju. Posebno stoga što je u evropskim metropolama Ivo Andrić ostavio jedan dobar dio svog života. U slučaju romana „Travnička hronika“ Zapad je jedna vizura, ili sredstvo posmatranja. Očima Zapadnih konzula se posmatra život u jednoj orijentalnoj kasabi na rubovima Otomanskog carstva. Bez obzira na reduciranost navedene Zapadne dioptrije, opet je riječ o jednom susretu orijenta i okcidenta – Istoka i Zapada. Taj susret nije zasnovan na simpatiji, nego na odbojnosti, na svojevrsnoj tenziji. Andrić malo pomalo, kako se radnja romana razvija, ulazi u detalje, i složene odnose i okolnosti života na granici. Odnos Zapada i Istoka u Bosni je zasnovan na jednom paradoksu, da ne kažemo apsurdu. Nije poznato da li je Bosna san Istoka na Zapadu, ili san Zapada na Istoku. Da li se zapadni čovjek nasukao na obale Istoka, ili se čovjek Istoka nasukao na obale Zapada. Taj Mit o civilizacijskoj udvojenosti se zadržao do današnjih dana. Upravo danas, on je svojevrsni princip kulturnog djelovanja. Taj Mit je osnovno obilježje kulture suvremene Bosne i Hercegovine. Međutim, razlike postoje. Bosna o kojoj piše Andrić je još uvijek bila otomanska pokrajina, dok se u modernom vremenu proces de-osmanizacije dogodio. Ali istočnjačka kultura je opstala, bez obzira na snažno prisustvo Zapadne kulture. To je u neku ruku jako zanimljiv kulturološki fenomen. Na planu kulture je to u neku ruku poželjno, takvo prožimanje. Kineski filozof Konfućije je negdje napisao: najljepše cvijetne bašte su cvijetne bašte žarene boje. Multi-kulti ambijent naše hude Bosne ima miris i aromu te cvijetne bašte o kojoj je pisao Konfućije. Naš Nobelovac maestralno opisuje autentični život u bosanskoj kasabi, kroz jedan administrativni okvir uprave, sa težištem na perspektivi stranih konzula u Travniku. Taj odnos je zasnovan na pokušaju da se uprava izbori sa zakonitostima života i potrebama običnog čovjeka, kao i pokušaju da se autentični čovjek u tadašnjoj Bosni izbori sa nametima uprave i promjenama koje donosi novo vrijeme. Sasvim jasno, odnos orijenta i okcidenta nije stvar samo kulture. Da je to samo pitanje kulture, sve bi bilo mnogo jednostavnije. Kultura bi uspostavila dijalog, izbjegla konflikte. Odnos orijenta i okcidenta je i pitanje vojne premoći, odmjera snaga na geo-političkoj karti Europe i Svijeta. To je jedan složeni proces odnosa, koji uvjetuju ponašanje svakog čovjeka. Čovjek nije sam – niti sam može opstati. Čovjek je dio sistema, on djeluje na taj sistem, kao što sistem djeluje na njega samoga. O tome Ivo Andrić ima jedan izvanredan zapis u romanu „Travnička hronika“: „U ovim sredinama sve je povezano, čvrsto uklopljeno jedno u drugo, sve se podržava i međusobno nadzire. Svaki pojedinac pazi na celinu i celina na svakog pojedinca. Kuća posmatra kuću, ulica nadzire ulicu, jer svaki odgovara za svakoga, i svi za sve, i svaki je potpuno vezan sa sudbinom ne samo svojih srodnika i ukućana, nego svojih komšija, istovernika i sugrađana. U tom je snaga i robovanje toga sveta. Život jedinke moguć je samo u tom sklopu i život celine pod takvim pogodbama. Ko iskoči iz toga reda i pođe za svojom glavom i svojim nagonima, taj je isto što i samoubica i propada pre ili posle nezadržljivo i neminovno.“
Na ovoj velikoj istini, na ovom složenom odnosu zasnovana je ukupna poetika Andrićeve „Travničke hronike“. Andrić zahvata pojedinca u složenosti društvenih okolnosti u kojima se on nalazi, kao što život Bosne u tome vremenu predstavlja kroz sistem složenih geo-političkih odnosa u tadašnjem Svijetu. U tom smislu Andrić zahvata lokalno i univerzalno, jer su oni u jednom neraskidivom savezu, u jednom stalnom prožimanju, sukobu ili dijalogu. Upravo je u tom smislu Andrićev roman jedno vrhunsko književno djelo, jer zahvata složeni splet ljudskih odnosa i okolnosti života. A sve to su preduvjeti bez kojih nije moguće na pravi način pristupati historiografskim temama, koje nikada nisu jednostavne, a pogotovo nisu jednostavne u istorijski prelomnim vremenima – kakvo je vrijeme o kojem se govori u „Travničkoj hronici“. Tim procesima je podređen i sam odnos orijenta i okcidenta u Andrićevom romanu. Ono što se zapaža u djelima Ive Andrića i Meše Selimovića jeste brutalnost istorije. Surovost ljudskih odnosa. Ta surovost ide toliko daleko da razdor i jaz postoji između najbližih srodnika, između oca i sina, na primjer. Andrić na jednom mjestu u „Travničkoj hronici“ govori da taj generacijski jaz dovede dvoje ljudi u jedan odnos, suživot – a da čak i ne znaju jedan o drugome mnogo. Bez obzira na to nepoznavanje, oni su prisiljeni da žive jedan s drugim, jer ih okolnosti života na to prisiljavaju. Brutalnost istorije nije povezana sa otomanskim nasljeđem. To ne znači da je nije bilo u to vrijeme, jer je otomanska vlast poznata po svojoj surovosti. U svakom naraštaju se ta brutalnost obnovi, istorijski procesi pojedinca uvedu u jedan lanac nasilja. Moderna istorija Bosne tokom devedesetih, tokom raspada jugoslavenske stvarnosti to potvrđuje. To potvrđuje i surovost Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, a ta surovost povijesti se uvijek iznova reprizira. O tome Andrić piše na jednoj stranici „Travničke hronice“: „Svet neće da bude srećan. Narodi neće razumnu upravu ni plemenite vladare. Dobrota je u ovom svetu golo siroče. Neka Svevišnji pomogne vašem caru, ali ja sam video svojim očima šta je bilo sa mojim gospodarom, sultanom Selimom. To je čovek koga je bog bio obdario svima telesnim i duševnim dobrim svojstvima. Kao sveća je sagarao i trošio se za sreću i napredak Carstva. Uman, nežan, pravdoljubiv, on nije nikad pomišljao na zlo i izdaju, nije slutio kakvi se ambisi od zloće, pritvorenosti i neverstva kriju u ljudima; stoga nije umeo da se čuva i niko ga nije mogao sačuvati. Trošeći sve snage u vršenju svojih vladalačkih dužnosti i živeći čistim životom kakav se ne pamti od prvih halifa, Selim nije ništa preduzimao da bi se odbranio od prepada i izdaje rđavih ljudi.“ Ljudska istorija, a tako i književnost, prepuna je ovakvih okolnosti. Dovoljno je sjetiti se krvavih obračuna na engleskom dvoru u Shakespeareovim dramama, dovoljno je sjetiti se antičke tragedije. Ivo Andrić i Meša Selimović na majstorski način opisuju takve ljudske odnose u svojim romanima. Ljudske sudbine koje su istorijski procesi, surovost vlasti – pritjerali u slijepu ulicu i beznadežnu situaciju. Novo Vrijeme u tom smislu ne donosi poboljšanje, koje bi se moglo očekivati da ide ukorak sa tehnološkim razvojem čovječanstva. Dvadeseto stoljeće je bilo stoljeće razvoja tehnologije, ali i stoljeće velikih istorijskih potresa, svjetskih ratova – ljudskog stradanja širokih razmjera, kao nikada ranije. Upravo tu zlu kob istorije opisuje i Ivo Andrić u svome romanu „Travnička hronika“. U toj igri moći, spletkama i ucjenama, stradaju najviše oni koji su nezaštićeni, koji se nađu izloženi oštrici režima; svi oni koji ne mogu da se odbrane. Svijet je nemilosrdan, onaj ko ne može da se brani, taj gubi uporište i tlo pod nogama. O tome piše i Ivo Andrić u svome romanu: „On je za vreme revolucije u Parizu i u toku ratovanja u Španiji gledao mnoge smrti i nesreće, tragedije nevinih života i kobnih nesporazuma, ali nikad još nije video ovako izbliza kako jedan častan čovek nezadržljivo propada pod pritiskom događaja. U nezdravim prilikama i ovakvim sredinama, gde vladaju slepi slučaj, samovolja i niski nagoni, dešava se da se oko čoveka na koga slučajno pokažu prstom odjednom zavitlaju događaji, kao virovi vode ili svrdlovi prašine pod vetrom, i čovek tone bez pomoći.“ Upravo se ta surovost ljudskih odnosa, u sprezi istorijskih procesa i potrebe da se očuva vlast, opisuje u „Travničkoj hronici“. Tu niko nije pošteđen, od običnog naroda, koji najviše strada, pa do sultana ili cara, koji su, također, izloženi urotama, spletkama, kako bi bili svrgnuti sa vlasti. Ta borba je u tolikoj mjeri umrežena, zlo je toliko lukavo i razgranato. Andrić poznaje u detalje spomenute ljudske odnose. Upravo zbog toga nije u redu govoriti kako Ivo Andrić mračno i negativno opisuje ljudsku stvarnost. On je opisuje onakvom kakva ona uistinu jeste. Potvrdu toga možemo naći i kod Derviša Sušića: „Bosna nije ono što čula odmah prime s njenih boja i oblika. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizlječivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi stvorili, a svojim položajem otvorena je najezdama sa sve četiri strane“.Spomenuti procesi podrivaju prožimanje orijenta i okcidenta, jer je ono zasnovano i na tenziji i borbi. U modernoj Europi vidimo da se ta igra obnavlja, kroz migrantsku krizu, priliv izbjeglica iz islamskog Svijeta preko Turske iz kriznih žarišta. Ponovo je to jedan susret orijenta i okcidenta u modernim okolnostima, koji prati jedna kriza identiteta širokih razmjera. U tom smislu je važno istaći da se procesi opisani u Andrićevoj „Travničkoj hronici“ obnavljaju, ali na jedan novi način, u novim okolnostima. Ne može se pouzdano reći da li je to dobro ili loše. Međutim, ta igra između orijenta i okcidenta je u književnosti Ive Andrića mnogo dublje prirode, jer on prodire u njenu unutrašnju prirodu. Tako da je taj problem u svakom slučaju višeslojan. To je pitanje kulture, odnosno jedne usađenosti kulturnih kodova i mitova u duboke strukture kolektivne podsvijesti ljudi sa ovih prostora. Mislim da se u tom smislu otvaraju mnogi bitni problemi. Ivo Andrić i Meša Selimović su pisci koji su svoj književni univerzum zasnovali upravo na tim otomanskim i post-otomanskim kulturnim kodovima i mitovima. Na neki način, upravo takvim pristupom, oni te mitove ili jačaju ili im produžavaju egzistenciju.
#50 godina smrti Ive Andrića #Andrić i Višegrad od prvih koraka do nezaborava #Ivo Andrić #Marko Raguž #obljetnica
