U eseju Bajoslovni Stendhal, iz 1954., Tin Ujević osvrnuo se “na njegov dolazak u Trst i na Rijeku, jer je taj događaj u nas nedovoljno poznat.” I danas, sedamdeset godine poslije, porazno zvuči činjenica da o tome ne znamo gotovo ništa! Ovdje nećemo proučavati život slavnog književnika (1783.-1842.) i njegovo djelo, niti Stendhalov sindrom i beylizam. Bit će ovo spomen na njegovih pet riječkih dana i okolnosti koje su ga dovele na sjeverni Jadran.
Henri Beyle, iako rođen u Grenobleu 23. siječnja 1783.godine, preuzeo je ime Stendhal prema pruskom gradiću nekoć poznatom po karnevalima i maškaranim zabavama. Bio je to tek jedan od dvjestotinjak pseudonima, svakako najznamenitiji, književnika koji je stekao simpatije i priznanje tek budućih generacija.
Stendhal je u mladosti imao sreću da mu je rođak Pierre Darrieux bio Napoleonov savjetnik u glavnom stožeru, pa je i sam Stendhal (za Napoleonovu armadu samo Henri Beyle) proputovao veći dio Europe i Rusije kao djelatni časnik , no najviše je posjećivao i zavolio Italiju gdje se zanosio renesansnim, moralno slobodnim i smionim idejama koje je afirmirao u djelima poput Talijanske kronike, Parmski kartuzijanski samostan, Povijest slikarstva u Italiji…
KARBONARI, TAJNA DRUŠTVA…
Tijekom svojih talijanskih boravaka upoznao je Antonija Canovu, Alessandra Manzonija, Giovannija Battistu Niccolinija, Silvija Pellica, Tomasa Grossija, Cesara Aricija. O zanosu za Italijom A. G. Matoš veli: ”Stendhal ljubljaše Italiju, jer mišljaše da u njoj, pored ljepote, ima najviše odvažnosti, strasti, a najmanje morala, jer po njemu moral i prijetvornost isto.”
Najvažniji nositelji političkih promjena s početka devetnaestog stoljeća bila su nacionalistička tajna društva. U Italiji su poglavito glavnu ulogu u buđenju nacionalne svijesti odigrale masonske lože. Masoni su utjecali na najslavnije nacionalističko tajno društvo, karbonare. No, za razliku od “starije braće”, karbonarima su politički ciljevi na prvom mjestu. Ta ideologija ambicioznog srednjeg sloja nije bila nepoznata Henriju Beyjlu. Štoviše, svoje težnje osobno su mu tumačili vodeći članovi poput Pellica i Mazzinija. Ta će ga tijesna veza s karbonarima stajati, saznat ćemo kasnije, stajati konzulskog mjesta u Trstu. Srpanjska revolucija 1830. rasplamsala je oduševljenje karbonara do vrhunca: “Uskoro će i tu početi!”
Naime, u srpnju 1830. godine Francuzi su svrgnuli Karla X., brata Luja XVIII., kojega je Europa, zapravo Sveta alijansa, nametnula Francuskoj za vladara tijekom razdoblja restauracije (1815.-1830.). Ta je francuska revolucija iz 1830. na vlast dovela liberale, pripadnike srednjeg sloja. Ti revolucionarni oporbenjaci i marni zagovor Mathilde de la Molé, supruge ministra vanjskih poslova, imenovali su Stendhala konzulom.
Premda je želio mjesto generalnog konzula u Napulju, Genovi ili Livornu, Henri Beyle je postavljen na konzulsko mjesto u Trst, s godišnjom plaćom od 15 tisuća franaka.
ODLAZAK IZ PARIZA
Dana 29. rujna 1830. godine Beyle nije ni krenuo put Trsta, a u goste poziva svojeg pariškog prijatelja književnika i kritičara Charlesa Augustina Sainte-Beuvea.
“Uvjeravaju me ovog trenutka da sam postavljen za konzula u Trst. Kažu da je priroda lijepa u tom kraju. Jadranski otoci su živopisni. Neka moj prvi posao u konzulatu bude poziv da provedete šest mjeseci ili godinu dana u konzulovom domu. Bit ćete, gospodine, slobodni kao u gostionici; viđat ćemo se samo za stolom. Bit ćete u potpunosti sa svojim pjesničkim nadahnućima”.
Saint-Beuve mu se ljubazno zahvalio na pozivu i požalio što se ne može odazvati tako srdačnom pozivu poradi radnih obveza.
Neki autori kažu da je Beyle očekivao da će u Trst k njemu doći Prosper Mérimée (1803.-1870.), koji je u traganju za originalnim koloritom već bio uveo u francusku književnost balkanske motive! Naime, glasovita je bila mistifikacija Prospera Mériméa koji je god 1828. izdao u Strassburgu pod pseudonimom Hyacinte Maglanowich „La Gula, ou cxois de poésies illyriques recueillies dans la Dalmatie, la Bosnie, la Croatie et l’Herzégovine“. Bio je to zapravo prijevod na „razvodnjenu francuzeštinu (francese fiacco)“ nekoliko, i ne baš najljepših, pjesama. A da je došao do Stendhala u Trst….
Dana 4. studenoga 1830. Stendhal šalje poziv slikarima Eugenu Delacroixu i Merseju (danas prepoznajemo Srpanjsku revoluciju 1830. po Delacroixovoj slici “Sloboda na barikadama” ili “Sloboda vodi narod”!) žaleći što odlazi iz Pariza:
”Ah! Da, idem u Trst, a ne bih išao da imam tri stotine zlatnika rente. Kako ću provoditi večeri tamo? To je veliko pitanje. To nije Italija, nego samo njeno predsoblje. Ali tu su Pula i Split. Nadam se da će Vas, ta velika imena privući jednog dana. Dođite provesti tri zimska mjeseca u konzulatu. Trudim se organizirati društvo za predstojeću zimu ako budem tamo…”.
Dana 13. listopada Beyle dobiva svoju »lettre de service«, te javlja Moléu, ministru vanjskih poslova, da je spreman otputovati. Ovaj mu savjetuje da što prije otputuje.
Henri Beyle je prigodom odlaska iz Pariza namjerno propustio podići vizu u austrijskom veleposlanstvu bojeći se privlačenja pozornosti na sebe. Namjeravao je to već nekako riješiti kada se nađe na austrijskom tlu. Ali ga je u Paviji 20. studenoga revnosni policijski dužnosnik, iznenađen neispravnošću putovnice, zadržao te je poslao u Milano. Iz lombardijske prijestolnice poručeno je da nositelj putovnice osobno dođe po dokumente, koje je dobio 22. studenoga posredovanjem francuskog generalnog konzula.
Presretan što nije vraćen u Francusku, Stendhal je nastavio put Trsta.
Za to vrijeme ravnatelj milanskog redarstva poslao je izvješće o ovom incidentu nadređenom policijskom prefektu u Beču ministru Seldnitskyom, koji je sa svoje strane o svemu obavijestio kancelara Metternicha.
Sve u svemu, Stendhal nije uspio u svojem naumu da neopaženo dođe do Trsta. U Trst dolazi 25. studenoga 1830. brodom, promatrajući s mora kako se grad proteže pod obroncima krševitih gora.
„OSJEĆA SE BLIZINA TURSKE..“
Te 1830. godine grad Trst imao je 44 tisuće stanovnika. Bio je prometan, šarolik, radišno, prometno, trgovačko mjesto puno raznolikosti i oprečnosti. Grof Potocki godine 1821. bilježi da Trst ima 31.000 stanovnika, od kojih 5000 Grka, 3000 Talijana, 2000 Nijemaca, 200 Dalmatinaca, 1000 Židova, 1000 raznih, a ostalo su mještani ili stanovnici okolice. Obično još ima 1500 do 2000 stranaca, među kojima 300 do 400 Turaka i Arbanasa. Čudno je izgledao taj trgovački Trst, kao na Levantu, sa svojim Grcima, Židovima, Turcima i Arbanasima. Vidio je raznoga življa i nošnji, čuo više jezika. Stendhal ga više puta uspoređuje s Hamburgom.
“ (1) »Tri veličanstvene ulice protegnute uzduž mora; ogromne kuće, vrlo visoke, a samo trokatne; ali bez najmanjeg arhitekturalnog nakita. Kada se ovaj kraj obogatio, oko god. 1818., arhitektura nije bila u modi.
(2) Ovdje su posvuda dvostruka stakla, zbog odvratne bure koja mi večeras donosi loše raspoloženje. Sve su ulice kao Via Larga u Firenzi; tu nema ni kapaka ni žaluzija; svaka, kako se čini, ima jednu žižu; nju stave među dva stakla tako da uvečer, već od deset sati, grad izgleda kao rasvijetljen. Trotoari su svugdje rastavljeni od ulice malim stupovima. More i brežuljci su divni. Prvi proljetni dani prave ovaj grad dražesnim.
(3) Pločnik ulica je najljepši u cijeloj Europi: veliko tesano kamenje, jednu stopu široko, a 2, 3, 4 dugo: kiša pere taj pločnik; nemoguće je da ostane blata.
(4) Dođe seljakinja, prostre tepih na pločniku, postavi povrh njega 8 ili 10 kruhova i sjedne na drugom kraju, na tržnici Ponterosso. Danas žene iz Kopra nude te mile kruhove u košaricama.
(5) Ovaj kraj ima potpuno fizionomiju Istoka.
(6) U Trstu se osjeća blizina Turske; ljudi dolaze u širokim hlačama, bez ikakve sveze na koljenima, u ženskim čarapama a donji dio stegna im gol; šešir im ima dvije stope promjera i dno od palca dubine. Oni su lijepi, žustri i lagani. Razgovarao sam s petoricom ili šestoricom od njih; ja im plaćam punch, to su ljupki poludivljaci; ali njihova lađica vraški zaudara na trulo ulje, njihov je govor neprestana pjesma.«
Ovo posljednje odnosilo se na Dalmatince koji nisu dolazili samo u Trst, nego i na Riva dei Schiavoni u Mlecima, a u Francuskoj su bili poznati iz knjiga-zbornica narodnih nošnji..
René Dollot, francuski konzul u Trstu (1919.-1931.) napisao je vrijedne radove o Stendhalovom boravku na Jadranu. Tako smo od njega saznali brojne podatke o njegovu životu i svakodnevici u Trstu.
Po dolasku u Trst predstavio se guverneru izražavajući nakanu da odmah želi preuzeti dužnost francuskog konzula. Guverner Alfonso Gabriele de Porcija, prijatelj kazališta i lijepih umjetnosti, postariji čovjek i iskusan činovnik, odlučno se usprotivio tomu s obzirom na to da nije imao nikakvih saznanja o njegovu imenovanju na mjesto konzula.
DOGODOVŠTINE IZ DRUGORAZREDNOG HOTELA
Smjestio se u drugorazrednom hotelu Aquila Nera u Casa Chiozza (danas na tom zdanju stoji spomen-ploča obilježavajući povijesno zdanje hotela koji je ugostio slavnog književnika). Taj hotel je 1896. promijenio ime u Albergo Volpich i današnji poznavatelji Trsta sjetit će se da je to do 1985. bio hotel Corso. Hotel je bio na zgodnom mjestu, ali je Locanda Grande prednjačila.
Sve je to bilo dosta jadno, ali kako je Stendhal imao nedovoljno novaca, morao se zadovoljiti takvim smještajem. Triestini su po njegovu odijelu i drugim pojedinostima zaključili da nije bio pri novcu. Naime, gosti u Aquila Nera sablažnjavali su se videći da ima zakrpano rublje. No, on je na to, čim je dobio plaću, kupio nove košulje i ovratnike, a svoje staro rublje pobacao u nužnik, pa je tako jednom začepio cijevi. Gostioničar se na to razbjesnio, a gosti su se samo smijali svađi.
Ipak, ta nezgoda nije nimalo škodila Stendhalu. Gostioničar bi se svaki put kada bi susreo Stendhala, dostojanstveno zaustavio, skinuo šešir i naklonio mu se duboko do zemlje. Zvao se Konrad Dornbusch i nije ništa zarađivao na tomu što je Stendhal u njega jeo. Preobilno ga je gostio, dvanaest obroka u jedan mah: ribe, kopuna, divljači, sedam-osam kobasica itd. itd., tako da je Stendhalu bilo naprosto nesnosno; zato se od nekoga vremena počeo hraniti mekano kuhanim jajima.
No, Stendhal svejedno nije ostao za vrijeme svog boravka u svratištu Aquila Nera.
Preselio se izvan grada. Tužio se da se nalazi u kraju gdje nema ni dobra papira, ni crnila, ni pera, ni pečatnoga voska. Slične tužbe iznosio je i u Mlecima. Samo u Trstu kao da radije kaže: »Ja sam u barbarskoj zemlji, in mezzo ai barbari.« Kao da je mislio da je na krajnjim granicama civilizacije! Iznajmio je „mali ljetnikovac“ izvan grada, bolje reći poljsku kućicu, te je živio među seljacima koji su poštovali isključivo novac. A, tu izvan grada, nije ga trebalo puno..
BURA
Stendhal je zapisao: “Bura puše dva dana tjedno, ostalih pet dana jak vjetar! Mi imamo ovdje najljepše sunce i najveći vjetar. To je suprotno od Pariza. Bura puše dva puta na tjedan, a jak vjetar pet puta. Velikim vjetrom zovem ono kada čovjek mora paziti da neprestance drži svoj šešir, a burom kada se boji da će slomiti ruku. Onomad me vihor zanio cijela četiri koraka. Lanjske godine, jedan pametan čovjek, koji se nalazio na jednom kraju ovoga sasvim malenoga grada, prespavao je u konačištu ne odvažujući se vratiti kući, zbog bure. God. 1830. slomilo se dvadeset nogu…“.
Došao je u ove krajeve da se provede ugodnu zimu, na mediteranskom zimskom suncu, držeći da je u njegovim godinama toplina “bitni sastojak zdravlja i dobrog raspoloženja”, a u Trstu se smrzavao… jer nije imao kamina.
U siječnju 1831. kada je došao u Rijeku za jednog od onih lijepih sunčanih anticiklonalnih zimskih dana, tvrdit će da ti u Rijeci ne treba niti peć niti ogrjev.
DOSADNA SVAKODNEVICA
Ali život u Trstu nema živosti pariških salona: ”Umirem od dosade, a nitko se ne ponaša prema meni loše, utoliko mi je još i gore”. Posjećivao je dva ili tri njemačko-židovska salona, jer talijanskih nije bilo; k tomu pojavljivao se u klubu Casino Vecchio; sprijateljio se s jednim kolegom. Stendhal se tješio posjećujući operu gdje je slušao glazbu. No, Teatro Grande ne radi svake večeri.
Beyle mora čitati, a kako nema dovoljno knjiga, čita Gazette de France, Moniteur, te čak i oglase u Quotidienne. Čita ih, a do njih osobito ne drži. Bio je gurman i bonkulović, ali tršćanska kuhinja mu je bila grozna. Volio je razgovor, rasprave i šale, a u cijelom Trstu nije bilo adekvatnog sugovornika. Tu nije bilo literarnih kavana gdje su dolazili velikani poput Mériméa, Saint Beuvea, Musseta.
Zapravo je stalno bježao iz Trsta. U tom bijegu odlučio je otići i u Rijeku na nekoliko dana, Goricu, Kopar, no ipak najdraži su mu bili incognito odlasci u Veneciju. Tamo se družio s pjesnikom Burattijem i kontesom Polcastro. Od četiri mjeseca provedena na Jadranu, 35 dana proveo je u Veneciji, što je bio alarm za Metternichove žbire, koji su pratili svaki korak “nemirnog francuskog konzula”.
Metternich je bio prepun neprikrivene sumnje prema francuskoj uljudbi, kojoj je prilijepio etikete galantnog života bez obveza, frivolentnosti, mentaliteta dokolice (bez kojeg se nije mogla razviti slobodna i kritička misao), bezvjerja i neprikrivenog antiklerikalizma.
Stendhalova konzularna vlast protezala se sve do Boke Kotorske, ali on želeći učiniti probitke za Francusku predlaže da Francuzi na Rijeku, u Zadar, u Dubrovnik i Kotor pošalju konzularne agente. On je smatrao da pučanstvo istočne obale Jadrana voli Francusku, ali u prvome redu vole Ruse. Netko je zabilježio kako je Stendhal rekao: »Ovi će krajevi doći do važnosti oko 1887.«“?!
METTERNICHOV STRAH
Austrija je elastičnom diplomacijom i domišljatim ugovorima stekla rang velesile. Oličenje te i takve Austrije bio je Metternich, koji je 1809. postao ministar vanjskih poslova, te je trideset i devet godina bio predstavnikom Austrijske carevine pred Europom. Poput ostalih državnika Svete alijanse, Klemens Wenzel Lothar, vojvoda od Portelle knez Metternich bio je u vječnom strahu od uvoza liberalnih ideja iz Francuske.
Francuska je za njega bila “gnojni čir Europe” koji je po cijeloj Europi posijao sjeme revolucionarne zaraze. Vanjska politika bila mu je zamišljena da egzorcira Napoleonovu sablast. Uostalom, Metternich je i u vojvodi od Reichstadta, sinu Marije Lujze i Napoleona, gledao Napoleonovu sablast. Ukratko, sve što je dolazilo iz Francuske bilo mu je sumnjivo. I pisac onih zazornih knjiga, dakako!
“Nakot, prokleti karbonarski nakot! Ovo je išlo one skitnice, što ih danas pohvataše i zatvoriše. A ne samo njih veći i sve one buntovne liberalce, novotare i sve druge nezadovoljnike u državi, čitavo ono “zmijsko klupko”, iz kojeg sad ovdje, sada ondje zapaluca kakav otrovan jezik i cičeći “razbija mirne sne Njegovog posvećenog Veličanstva”. (Viktor Car Emin “Pod sumnjom – roman iz tridesetih godina”, Zagreb 1918., Matica Hrvatska)
Unutrašnju ravnotežu Austrijske carevine sposobni Metternich uspostavio je represivnim aparatom, svojom znamenitom policijom. Pa je tako svaka narodnost nadzirala svoga bližeg ili daljnjeg susjeda. Madžari su čuvali Talijane, Talijani Madžare, Hrvati Poljake, Poljaci Čehe…
No, spomenimo da je u Trstu (deset godina prije Stendhala!) umro na Božić 1820. Napoleonov ministar policije i državnik Joseph Fouché, vojvoda od Otranta. Svemogući Metternich iskazao je boležljivom i pognutom starcu na samrti milost dopustivši mu da se 1819. preseli u Trst. Odobrivši mu da dođe u Trst, Metternich je odredio mjesto gdje će preminuti njegov kolega, nekoć najmoćniji čovjek Europe. (Bura je za vrijeme Fouchéova sprovoda prevrnula mrtvačka kola !)
BEZ VJERODAJNICE!
Egzekvatura ili dopuštenje neke države da strani predstavnik, u ovom slučaju konzul, može obavljati povjerene poslove, obično je formalnost.
Zato grof Molé, Stendhalov anđeo čuvar u Ministarstvu vanjskih poslova, nije ni tražio prethodno odobrenje austrijske vlade za Stendhalovo imenovanje, već je samo rješenje o imenovanju uputio francuskom ambasadoru u Beču radi suglasnosti.
Ambasador je dostavio ukaz 9. studenoga, ali je Metternich devet dana kasnije pisao svom veleposlaniku grofu Apponyiju u Pariz da zamoli ministra vanjskih poslova “da postavi drugog konzula čiji način mišljenja i rada, ne bi predstavljao iste smetnje.”
Pariški tisak piše da bečki dvor odbija egzekvaturu “g. Beyleu de Stendhalu”. Deset dana kasnije Honorée de Balzac diže svoj glas protiv te mjere, dok Prosper Mérimmée svuda priča kako je vijest lažna i da su je smislili neprijatelji “velikog čovjeka”. Konačno, Ministarstvo vanjskih poslova priopćuje Stendhalu, dana 19. prosinca, da austrijska vlada nije dala odobrenje na njegovo imenovanje. Bio je to veliki udarac za njega.
„Već na Badnjak 1830. znao je da neće ostati u Trstu. Poklisar u Beču, čim je došao na svoje mjesto, javio mu je da je Metternich uskratio egzekvaturu i naložio poklisaru u Beču da prosvjeduje protiv njegova imenovanja. Kaže da je sam bio savršeno oprezan. Međutim, 21. studenoga 1830. Metternich je pisao grofu Apponyiju, poklisaru u Parizu, da uskraćuje egzekvaturu.
Stendhal nakon toga piše da se u Trstu »dosta dosađuje, ali ipak zaboravlja, i da je vrlo zadovoljan svojim mjestom«. Uskoro opet obznanjuje da je imenovan u Civitavecchiju, dok bi on volio Nizzu ili Porto Maurizio, Cagliari ili Solun. Stendhal žali za Trstom, prvim trgovačkim gradom na kontinentu, divnim gradom nakon kojega mora seliti u neko zabito i bijedno mjestance. 16. ožujka dobiva pismo da je imenovan da bude u Civitavecchiji, te 30. ožujka predaje službu svojem nasljedniku Levasseuru.“
PITANJE ŽITNE TRGOVINE
Njega kao diplomata osobito zanimaju gospodarska pitanja. Ministar Molé ga je uputio da se pozabavi trgovinom žitaricama. To je bio konkretan razlog dolaska na Rijeku.
Stendhal kaže: “Ja dopisujem o trgovini žitaricama. Ne mislite da je Pariz u tome najnapredniji. Naprotiv, banska Hrvatska, moj gospodine!”
Poznato je da je Karlovac na Lujzijani i rijeci Kupi bio centar trgovine od kopna k moru. Veliki dio aktivnosti karlovačkih trgovaca čini trgovina žitom, upravo ono što je Stendhala zanimalo. Ta je trgovina pomalo neobična, s današnjeg stajališta. Naime, ona ima ciklički karakter. Kad na području Apeninskog poluotoka zataji žetva i zaprijeti glad (a to se događa svake 3-4 godine!), tad se skokovito povećaju cijene žita. Talijanski i drugi trgovci stižu u Karlovac tražeći hitnu dostavu velikih količina žita tijekom zime i proljeća. Karlovački trgovci u pravilu (kao posrednici) nemaju u svojim skladištima tolike količine koje bi zadovoljile kupovno-sposobnu potražnju tih područja na kom je žetva bila katastrofalna. Odlazili su u Bačku, Banat i Posavinu, kupujući od veleposjednika i bogatih seljaka količine, koje oni u pravilu drže s nižom cijenom. Bilo je tu dovoljno prostora za veliki business.
METTERNICHOVE UHODE NA PEHLINU
Glede dvojbi kojim putem je Beyle putovao od Trsta do Rijeke, kopnom ili morem, pronašli smo u Povijest moga života svjedočenje George Sand. Znamenita spisateljica je opisujući putovanje u Italiju 1833. godine zapisala: “…Što se mene tiče nisam žalila što je Beyle kopnenim putem krenuo u Genovu. On se bojao mora… (!)”. Grozeći se putovanja morem on je odabrao radije putovanje diližansom. (Rijeka je još od 1. kolovoza 1794. imala stalnu poštansku kočiju na relaciji Rijeka-Lipa-Materija i Trst.)ž
Vozeći se satima do Rijeke on je zapisao na jednom primjerku knjige Clarisse Harlow da mu je došlo “da napiše život čiji su mi svi događaji vrlo poznati. Nažalost, ta osoba vrlo nepoznata, to sam ja.”
Za vrijeme vožnje diližansom putnici nisu smjeli pušiti, osobito ne duhan za lulu. Iznimno su mogli pušiti samo najbolji duhan, ako im to dopuste ostali putnici! Tijekom vožnje putnici su često mijenjali sjedišta ne bi li svima bila ista udobnost vožnje i nelagoda putovanja, poradi vječito loših puteva.
Tršćansko redarstvo izvijestilo je da je de Beyle otišao put Rijeke i Pule. U Pulu zapravo nije ni otišao jer je cesta bila loša i prepuna razbojnika, a osobno on nije imao povjerenja u tršćansku flotu koja ga je trebala odvesti do udaljene Pule.
Pregledavši diližansu na granici na Pehlinu, ili možda čak na Kantridi, pogranični stražari u zelenom fraku s pomponima ukrašenim crveno-bijelim-zelenim bojama, javili su u Trst i Beč da je “persona non grata” stigla u Rijeku.
RIJEKA-POSLJEDNJA TOČKA CIVILIZACIJE
U pismu od 17. siječnja 1831. upućenog Barunu de Maresteu, Stendhal opisuje putovanje u Rijeku.
Stendhal veli da je Rijeka “posljednja točka civilizacije”. Štoviše, dražestan grad od 6000 duša.
“Čovjek koji na Rijeci ima 40.000 franaka bogat je i uvažen. Rekli su mu da ne pravi strašne dugove koje ne bi mogao otplatiti. To je učinio jedan njegov prethodnik (misli se na grofa de La Rue, francuskog konzula u Trstu, op.a.), ali taj je imao dva križa za zasluge. Priroda ga je Rijeke očarala. Toplina i položaj su divni, zamjerni. To je kao Porto Maurizio na talijanskoj Rivijeri. To je zanimljivo mjesto, u kojem je on lijepo dočekan i gdje je “slavio”, kao da je svaki dan mesopust. “Pet dana je bilo pet karnevala”, “cinque carnavaux” kaže on.
Stendhal u Rijeci obožava njezino sunce radi kojeg mu i ne treba peć za grijanje. Mislio je valjda da u Rijeci ne postoji bura (očito nije znao za onu poslovicu o rođenju, vjenčanju i smrti bure), te da se za 3 tisuće franaka godišnje može naći kuća uz more, za ugodno besposličarenje na suncu, štoviše s troje, četvero služinčadi, sa sedam-osam soba i… puno, puno šalica čokolade pripravnih za goste.
Lucio D’Ambra, što je pseudonim talijanskog dramaturga, književnika i režisera Renata Eduarda Manganelle (1880. – 1939.), autor Il romanzo di Abbazia zapisao je 1936. kako je Rijeka za Stendhala, kozmopolitu i globtrotera, najljepši grad što postoji na svijetu!
U Rijeci i okolici bilo je podosta Napoleonovih veterana, koji su se zazivajući “slavne dane” često raspitivali o prilikama u Francuskoj, osobito putem mornara, kapetana i principala. Nedostajao im je i francuski konzulat kakav je postojao prije 1813. godine. Provjeravajući u Povijesti riječkih konzulata Irvina Lukežića (Adamić, Rijeka 2004.) potvrđene su nam riječi Henri Beylea: “U razdoblju od 1813. do 1832. Nema podataka o djelovanju francuske konzularne agencije u Rijeci.” Zbog čega je Metternich je mirnije spavao!
Stendhal spominje lijepo društvo i gostoprimstvo u Rijeci gdje je susreo “tajanstvenog” Francuza. Koga, to nam nije poznato, možemo samo pretpostavljati.
U Rijeci je u to doba bio Louis Antoineu Raymond (1771.-1843.) kojem je francuski kralj početkom veljače 1832. povjerio vodstvo obnovljene riječke konzularne agencije. Inače on je bio liferant riječkog zatvora. U gradu je nadalje, bio i francuski podanik Charles Meynier, poslovni partner Waltera Croftona Smitha. Oni su zajednički uz znatne teškoće i prepreke stvorili Tvornicu papira, Harteru.
Prisjetimo se, Hrvate je Stendhal uveo u svoju književnost u noveli Žid evocirajući dane iz Napoleonovih vojni kada su Hrvati bili pod francuskom zastavom. Po njegovim riječima ideju za Le Juif (Žida) dobio je tijekom boravka u Rijeci. To je zapravo “Juif de Fiume”.
LITERATURA
Da bih zadovoljio znatiželju, upućujem na sljedeću bibliografiju:
Tin Ujević, Sabrana djela, svezak deveti, Eseji članci rasprave II, Znanje, Zagreb, 1965.
Antun Gustav Matoš, Dojmovi ogledi, Tiskara Rijeka Rijeka, 1990.
Dr. Dušan Milačić, Stendal, Izdavačko preduzeće Rad, Beograd, 1961.
Stendhal, Odabrana djela Henri Beyle-Stendhal, Rijeka Izd. Pod.“Otokar Keršovani“, 1962-1963. (Knj. 1. Parmski kartuzijanski samostan, Knj. 2. Lucien Luewen, Knj. 3. Crveno i crno, Knj. 4. Armansa ili nekoliko slika iz jednog pariskog salona iz 1827. godine. Talijanske kronike, Knj.5. O ljubavi.Lamiel Knj. 6 Život Henrija Brularda.)
Nora Franca Poliaghi, Leo S.Olschki Editore, 1954.
René Dollot; Trieste e la Francia, Storia di un consulato (1702-1958) Istituto Giuliano di Storia cultura e documentazione, 2003.
Michel Crouzet, Stendhal Il signor Me stesso, Roma, 1992, Ed.Riuniti Coll.
Stendhal, Correspondence générale. Ed.V.Del Lito Vol.1-6
#Henri Stendhal #Saša Dmitrović #Trst #Žid
